Trilogija kaosa se okončala isporučivši jedno remek djelo ("Marauder, trilogija II") mada niti druge dvije karike nisu bile za odbaciti, te kada bi se relevantno očekivalo nakon takvog fokusa kreativne snage otići bar malo na zasluženi predah, Matej je neposredno nakon svega koncem 2016. snimio još jedan album. Jer čemu prekidati nalet entuzijastičke euforije koja se neprestano obnavlja poput perpetuum mobile aksioma?

"Stratus" je u lirskom pogledu adekvatan nastavak trilogije ne pobjegavši daleko od nekog prikaza kaosa, istina, ovaj put vrlo prijatnog i humoresknog koji se odvija u Matejevoj nutrini. Zapažanjem, promišljanjem i analizama, fabulu je smjestio u široki aspekt eksterijera - podno oblaka i neba koji služe u alegoriji ljudske naravi gibajući se od mrkosti i zlovoljnosti, preko ekonomske proračunatosti sve do ravnodušnosti u kojoj je malo kome bitno bilo što drugo osim vlastitog interesa.



On se kao promatrač, komentator ili aktivni učesnik u svemu tome snalazi u svojstvu katalizatora ironije bez obzira radi li se o naoko jednostavnim stvarima poput doručka u krevetu (uvodna "Kartezi"), ratnoj fikciji ("Smo šli skoz jutro"), uobičajenim kaotičnim skokovima iz prošlosti u sadašnjost i obratno, o inicijativi razbijanja dosade zanimljivim senzoriranjima svega i svačega ili o riješavanju sitnih, vlastitih problema protiv kojih se buni pacifističkom mirnoćom pronicljivog zafrkanta.



Međutim, iznenađenje drugo jest da se ponovno vratio u eksperimentalnu glazbenu formu još dublje zagazivši u atmosferičan noise-drone koji najbolje na vidjelo dolazi u završnom instrumentalu "Voljan počakati" kakvog se ne bi posramili niti Throbbing Gristle u svojoj najbitnijoj fazi između 1975. i 1981. Prionuo je svojski ka esenciji žanra koristivši vrlo minorni instrumentarij - električnu gitaru, distorziju, efekte, te tek ponešto činela stvorivši poprilično hrabar apstraktni zvuk s teatralno ugođenim vokaliziranjima čime je pogodio suštinu ambijenta s poetskim raspoloženjem. Suprotno od onog očekivanog zvrkastog izričaja kojeg se nalazi na omotnici u obliku štampanih tekstova, tonska sfera je sumorna gothic/dark-wave skulptura koja poetski smisao čini još zanimljivijim i teško se oduprijeti logici da i ovaj album nije još jedno brzinsko remek djelo kakvo samo Matej može osmisliti, koncipirati, napisati, odsvirati i snimiti za takoreći sat-dva. Nekome bi trebalo par mjeseci, pa i čitava godina, no on nema ama baš nikakvih 'težavi' u realizaciji. U sportskom žargonu, trebao bi biti centarfor...

Nego, samo jedna stvar mi baš nije jasna. Na omotu piše da je zadnja pjesma "Popotnik" po stihovima Petra Preradovića, no riječ je o spomenutom instrumentalu "Voljan počakati". Napaka ali namerna poteza. Ne vem...

Naslovi: 1.Kartezi, 2.Smo šli skoz jutro, 3.Onečaščeni baron, 4.Volk sit..., 5.En nagelj manjka, 6.Evolucija časti, 7.Plinovod gre skoz pritličje, 8.Prvi telegrafski drog, 9.Sami obrazi, 10.Voljan počakati (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/01/2017