Svašta se dešavalo u čudnoj i lošoj 2020. godini, pa i to da Matej zaboravi jedan realizirani album dodati na spisak izdanja, a to se baš desilo s ovim objavljenim 25. srpnja (julija) kojeg je napravio u vrijeme predstavljanja zbirke "Ojstrica" u centru Tomaža Šalamuna. Silom prilika, a i godišnjih odmora, eto zbila mu se i ovakva omaška. Albuma nije bilo čitave sezone na popisu izdanja premda se 'sakrio' na bandcamp stranici, a kako je vrijeme odmicalo i sam Matej ga je posve smetno s uma. Album je objavljen gotovo 3 tjedna nakon "Folksongs" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30234 u jeku najvećih vrućina, a cirka nešto manje prije "Vladavina indigo otrok" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30238 po motivima romana Bojana Eskelenskega, pa nikakvo čudo da mu se zagubio jer je osim toga album uglavnom akustičan i vrlo lagan, a posvećen je njegovom djetinjstvu, životu u Celju i njegovom ocu obuhvativši period od 1979. do njegove smrti 1983. godine. Možda i zbog intimističkog raspoloženja koje album povlači sa sobom prije nego će se zaputiti u angažirani revolt na narednim albumima, takve premise i u životu znaju biti vrlo lako zaboravljive ako se ne potenciraju kroz svakodnevicu. Igrom slučaja pronašao sam album tek pošto sam bio 100% uvjeren da sam mu recenzirao sve radove iz 2020., a bilo je to 11. siječnja 2021. kad sam materijal po prvi puta zavrtio na preslušavanje.



Da, ovo je uistinu osebujna storija iz Matejevog privatnog dnevnika jako starih memoara kada je njegov život predškolarca kao i svake druge djece bio bezbrižan i ničime opterećen, kada ga se nisu ticale nikakve stabilizacije iz socijalizma, smrt Tita, punk i novi val, parni i neparni brojevi na automobilskim tablicama, redukcije električne struje, nestašice deterdženta, ulja, kave, dugi redovi ispred trgovina, devalvacija dinara, besomučni brzopotezni šoping u Trstu, Austriji ili Madžarskoj, a pogotovo ne otplaćivanje smiješnih kredita koji su iz mjeseca u mjesec opadali zajedno s padom vrijednosti dinara kome su se samo nadopisivale one gomile nula pretvarajući 10 dinara u 100, pa 1000, 10.000, 100.000 računajući 'stari' i 'novi' dinar jer mu je ionako bilo svejedno. Međutim, njegovom ocu nije bilo svejedno, no Matej ga pamti po sasvim drugačijim prizorima i u sasvim drugačijim situacijama. Citirajući sjećanja na njega, prisjeća se da nije volio hodati po obližnjem brdu 'če boš šel v gore, se boš ubil' (vrlo lijepi staccato "Gore"), ali je zato volio skoknuti do obližnjeg sela Pečovnika gdje je znao ubirati gljive ("Gobe na Pečovniku"). Ono što se iz autobiografske knjige "Od Studencev do Nove vasi" www.terapija.net/literatura.asp?ID=29950 nije saznalo jest da se, izgleda, bavio fotografijom (ambijentalno uokvirena "Razvijalec in fiksir"), a u ormaru je imao cepin kojeg je rijetko vadio ("Cepin"). Cepin je planinarska alatka poput čekića i služi za razbijanje leda i kopanje rupa, te spriječava zaustavljanje padanja ukoliko se planinar oklizne. Kroz takva nostalgična sjećanja kao dječak koji je tek krenuo u školu i postao Titov pionir, veže tužne uspomene na dan očeve smrti, zavjese krem boje poput automobila Ami 8, majke u crnini, starih limenki piva, starih gramafonskih ploča, šutnje, detalja kad su ga zatvorili u spavaću sobu, sprovoda, grobne jame, bacanja ruže u nju, nadgrobnog spomenika, paljenja svijeće, groblja (izgleda da je pokopan na Britofu?)...



Mnogo tužnih i sjetnih uspomena u pjesmama "Sporočilo na telefonu", "Obljuba", "Jama", "Škrnicelj za pomfrit" kao rijetko u ovom dijelu karijere prikazuju Mateja u iznimno mračnom, ozbiljnom, čak i depresivnom gothic-dark raspoloženju koje je jedinstveno u tom aspektu, bez glumatanja i stvaranja onih njegovih uobičajenih vizura kada protagoniste i događaje promatra i doživljava kroz prizmu otkačenih humoreski. Ipak, ovdje se pronašao samo jedan takav trenutak kroz predzadnju pjesmu "Tarzan" kad se u 5 sati popodne (vjerojatno jedne nedjelje) gledao taj čuveni film s još čuvenijim krikom 'aaaaaaaaaaaaa', susjedi su odmah htjeli pisati tajniku ka-esa, a Srebrna Krila su taman imala hit "Slomi u sebi svoj bijes".



Dobro se sjećam tog vremena. Tada sam išao u prvi-drugi razred srednje škole, još nisam imao kolor, već crno-bijeli TV, Tarzan se obavezno gledao, gramofon i kasetofon su mi bili u mono tehnici, divio sam se kod nekih prijatelja slušajući stereo zvuk, a Srebrna Krila, baš tu ploču, album "Ša-la-la" objavljen ujesen 1981. imao je gotovo svatko jer su 'srebrnjaci' još uvijek bili nekakvi rockeri, makar i premekani za to doba punka, post-punka i new-wavea, ali Kalember je znao u intervjuima za rock magazine govoriti da obožava AC/DC, pa smo mi mlađarija, 'klinci', kupovali njihove ploče i kasete, što zbog njihove popularnosti, a što zbog toga jer su sve cure strasno uzdisale za Kalemberom, a pogotovo dugokosim bubnjarom Adijem Karaselimovićem. U zadnjoj, iznimno mračnoj, a istovremeno i sentimentalnoj pjesmi "Obljuba #2", Matej se stubokom prisjeća najtužnijih dana nakon očeve smrti kada nije mogao zaspati očekivajući da čuje zvuk Amija 8 uvjeren da će se vratiti. Bilo mu je samo 8 godina...

Odličan album visoke kreativne razine od same svirke koja je puna psihodeličnih staccata do intimistične lirike s depresivno mračnim ispovjedima koje samo na račun vrlo raspjevanih vokalnih performansa stvaraju naoko pogrešnu sliku da je ovo vedar i zabavan rad. Nije. Matej samo tako pjeva, ali suština je vrlo bolna i makabrično jezovita poput Joy Division.

Naslovi: 1.Gore, 2.Gobe na Pečovniku, 3.Razvijalec in fiksir, 4.Cepin, 5.Sporočilo po telefonu, 6.Obljuba, 7.Jama, 8.Škrnicelj za pomfrit, 9.Tarzan, 10.Obljuba #2

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/01/2021