Teška su vremena došla, znamo jako dobro. A Matej ih svako malo lamentira na svoj način šarajući s mnogobrojnim crticama iz lokalnog, društvenog ili općepoznatog života često zadirajući i u osjetljive socio-političke teme, no ovaj put se uhvatio tegobnog zadatka da opiše i prenese življenje umjetnika u deželi 21. stoljeća. Po običaju, on uvijek ima jednu vodeću crtu na kojoj izgrađuje fabulu koja ovaj puta počinje prilično romantično s emotivnim inicijativama nastavljajući dramaturški nizajući sve nelagodnije, teže, pa čak i turobno teške teme koje u zapletu imaju i morbidne karakteristike stiskanjem pedale gitarske distorzije do black metal konotacija u sasvim neočekivanom broju "Mož s trobento" kome samo manjka neki grčevitiji vokalni growl. Kroz ovu zbirku proteže se ta nesretna karma današnjih umjetnika koji mogu i ruku u vatru staviti za 'pravu stvar', no kako kaže "Nova pripovedka" 'sedimo krog ognja, sedimo, otroci, poslušajmo, kaj starec nam nocoj pove/ …vrže roko v ogenj, takoj nato umre/ …jutri bomo družno starca pokopali, krti bodo glodali, kar ga bo ostalo…', a u narednoj, još mračnijoj "Gavge" zbori: 'visijo, visijo, nemirna telesa, priznajmo da niso več čisto estetska/ priznajmo, da niso lepa na videž, videti so bolj kot burleska'. Jasno, nema optimističnog elana za kurentne umjetnike, da ne kažem toliko hiperproduktivne poput Mateja koji je, koliko mi je poznato zadrti antialkoholičar i nepušač, ali dotiče se on i linearne stvarnosti koju još odvajkada koristi underground ekipa. Nekoć su samo tvrdokorni golaći koji nisu imali niti za perec u pekari tražili svojeg Dioniza po bačvama za sitnu lovu, da se ne kaže za džabe, a danas, kako gorko nalaže sudbina pjesme "Po pijačo hodijo v kevder" jer im je po hotelima odmjerena porcija hrane laboratorijskom vagom s tri decimale, ako je uopće i dobiju, a i ograničeno je pušenje. Zato hitro treba skočiti do obližnjeg kevdera (domaćeg podruma) i iz rukava potegnuti neki trik jer u hotelskim frižiderima nema pijače, u sefovima nema čak niti sitniša, a djelatnost hotelskih lopova više nije česta pojava. Zlatno vrijeme je prošlo…



Zbori Matej ovdje ponovno nadahnuto i koncentrirano na figure svake pjesme s vrlom dramaturgijom punom svakojakih scena gledajući ih kroz obzor prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nije škrt s epitetima i dovitljivim zafrkancijama jer nije od onih koji moraju danima i mjesecima sklepavati jedan dobar stih; sve to kod njega ide tečno, u tome je jedan od prvaka na ovome dijelu svijeta (ako ne i najoriginalniji), a bome se potrudio i sa skromnom, puno skromnijom aparaturom no inače (gitara i distozija) da uobliči jednu od svojih glazbeno najboljih i najkreativnijih tema: "Alegro con brio" je brat-bratu Hendrixovska eksperimentarija u kojoj se čuju odjeci rafala, ali ne onih iz Vjetnama ili nekog prošlog rata, već onog iz spavaće sobe i bračnog života. A da bude interesantnije, ovo mu je jedna od prvih kompleksnije odsviranih pjesama koja uz de-kompozicijsku narav ima pregršt psihodelične zafrkancije kakvu samo on može priuštiti. Poput Mozarta u potpunoj zvrkariji. Genije o kome se još uvijek ne raspliću neke konkretnije rasprave, pa makar mu ovo bio, ako sam točno izbrojao, 124. album u karijeri. Snimljen u studiju 'I wona bejbi' junija 2017. Zna Matej kaj dela…

Samo mi je jako žalosno da ga još uvijek nitko ne doživljava kao kompletnog genija. Evo, baš neki dan sam pitao kolegu Slovenca s posla šta je točno 'kevder' jer nisam bio najsigurniji da je to podrum, onaj domaći s bačvama (a nije obična 'klet'), te sam mu pročitao nekoliko pasosa iz pjesme zbog konteksta, a dobio sam odgovor da se ne kaže 'kevder' nego 'kelder'. Slovo V prelazi u L poput nekih slavenskih fonetskih pravila, a jedan drugi, jako mladi kolega koji nas je slušao, samo je uz kavu i cigaretu prokomentirao 'ne razumijem češki jezik'.

Naslovi: 1.Nikar ne bodi nostalgična, 2.Alegro con brio, 3.Figaro, 4.Mož s trobento, 5.Nova propovedka, 6.Gavge, 7.Tema V, 8.In vendar se vrti, 9.Po pijačo hodijo v kevder, 10.Zarota, kaj?

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/09/2017