Ha, evo da se i to dogodilo - Matej je konačno nakon kojih stotinjak objavljenih knjiga (ima ih 134 do sada, ali neke se vode kao zastupljenost u drugim izdanjima) pronašao vremena da se posveti autobiografiji. Premda, oni koji ga dobro znaju, mnogo ranijih radova, osobito proznih je pisao kroz metaforičku autobiografiju i fikciju navodeći druga imena za sebe i stvarne likove.

Možda ste primjetili da u zadnje vrijeme ne pišem mnogo o njemu, a razlog je jednostavan - više uistinu ne znam što da pišem za svako novo izdanje albuma kad sam gotovo već sve rekao i mnogo toga mi se okreće u začaranom krugu. O njemu sam napisao skoro 150 recenzija, mislim da niti John Peel na BBC Radio One u zlatno doba čuvenog sessiona niti jednog izvođača nije vrtio toliko puta. Niti Beatlese, niti Stonese, niti Bowiea, niti The Fall i ostale koji su mu bili dragi... Što se literature tiče, poslao mi je Matej zadnjih nekoliko zbirki poezije i proze od 2018. do 2019., no ista stvar mi se dešava nakon pročitanih komada. Što da zborim, a da već nisam pisao o njemu jer je ionako iovako hiperaktivni čudak koji izšamara nabrzaka, a dok dođem k sebi, priberem se i počnem pisati, evo stiže novo djelo. I tako redom. Zato mi je ova knjiga, znatno debljih proporcija no inače (čak 157 stranica), odmah sjela. Pročitao sam je u mahu, otprve, za dva dana po primitku pošiljke jer Matej piše o svom životu uglavnom stacioniranom 1997. i 1998. kad je bio student u Mariboru polazeći dvopredmetni smjer slovenščine in nemščine (za neznalice: slovenskog i njemačkog) na Pedagoškom fakultetu upisanim imenom u indeksu Matej E. (Elvis) Krajnc. Tu otprilike počinje fabula mnogih iznenađenja koje o njemu vjerojatno niste znali, ali ste možda mogli pretpostaviti iz svih onih silnih literarnih i glazbenih izdanja zbog čega je tako izgrađena i usmjerena ličnost s abnormalno potentnim i produktivnim rezultatima.



Naravno, ova knjiga nije striktno usmjerena na zbivanja u Mariboru, ima ovdje skokova u djetinjstvo, sjećanja na Celje u kome je odrastao: 29.XI 1982. je postao Titov pionir koji je pjevao u cicibanovom zboriću OŠ Veljka Vlahovića "Lepo je v naši domovini biti mlad", "Ob tabornem ognju" i "Šivala je deklica zvezdo" na ponos roditelja i ceremonijal s žemljicom, hrenovkom i princez krafnicom, a tad se na pozornici pojavio dugokosi gitarist izvevši "Mrtvo reko" Marijan Smodeta (ob tej pesem zapreš oči in te odnese v neki drugi čas). Dugo vremena je mislio da je to baš upravo bio sam Smode sve dok jednom za Božić nije dobio na poklon lijepu crnu ploču "To je moja pesem" s hitovima "Belinda", "Še pomahal ni z roko", "Cajt ženitve", "Jaz in moja dama" i komad dugačak čak 5 minuta "To je moja pesem". Shvaća se kako je baš upravo to bio jedan od presudnih trenutaka koji su ga naveli da počne svirati akustičnu gitaru, ali nije posve točno. Imali su kod kuće i stari klavir Petrof i ksilofon i blok flautu i još koješta, ali ništa mu nije odgovaralo. Čak je jedno vrijeme želio biti trubač poput Louis Armstronga, ali trobente doma nisu imali. Sviđalo mu se da bi možda mogao biti Matej Pogorelić ili Wolfgang Amadeus Krajnc. A starci, ženski dio porodice koje je nazivao 'trajna' zbog trajnih frizura, su mu govorili da za svaki instruinstrument prvo treba naučiti osnove, no kako je već tada, otprilike po završetku osnovne škole u ljeto 1990. imao ploče Elvis Presleya, Plattersa, malo progressive rocka, Dire Straits, Springsteena, pa "Zadovoljštinu" Štulića, "Nemoj da ideš mojom ulicom" i "Buvlja pjaca" Čorbe, odrastao uz Danijelovu "Đuli", Hazard, Lačni Franz i Balaševića potpuno izoliran od ondašnjeg new-wavea, punka, metala, tada aktualnog grungea i alternative (ali je zato imao ploču Šarlo Akrobate!!!), samo je odjednom odlučio da bi najradije htio biti Elvis. Čak nije niti znao da u garaži imaju u kožnoj futroli pospremljenu staru gitaru Adria koju je 'trajna' kupila još koncem 60-ih godina, ali niti ona mu otprve nikako nije išla, dapače, činila mu se još kompliciranijim instrumentom od klavira - 'moraš znat prijeme, po vratu se gre gor in dol, ni tako enostavno'. Volio je čitati strip Alan Ford za kojeg su mu govorili da je 'drek na cajtengskem papirju', a kad je jednom blaženo sjedio na wc školjki najmanjše sobice v hiši iza vrata je čuo 'Kdo je v skretu? Boš še dolgo?', odgovorio je 'Ne vem, Alan Ford noče ven!'.



Ima ovdje mnogo sitnih zgodica iz djetinjstva poput pjesme "Ko toti Štajerc v Dravo pade" koja mu se sviđala, ali kasetu nikad nije dobio jer je na omotu bila gola ženska i nije bila primjerena za malograđansko dijete iz predgrađa, pojašnjeno mu je da je to sve zbog 'umjetničkog dojma', ali je kasetu ipak uspio nabaviti od mamine sestrične koja je omotnicu prelijepila. Salomonsko rješenje... Pa onda kada su ga tijekom druge polovice 80-ih, pred sam sumrak SFRJ obasipali osjećajima društvene perspektive da se nešto događa, gradi, da postoji budućnost, da je demokracija idealno uređenje koje će funkcionirati tek nakon raspada velike federacije, ampak v praksi seveda ni mogla delovati, tudi če bi hotela, ker smo ljudje taki, kot smo. Tokom puberteta i srednje škole otkrio je Bob Dylana, Tom Waitsa, Leonard Cohena, ploče Paul McCartneya, The Beatles, The Rolling Stones, Tom Pettyja i slušao je radio emisije Dragana Buliča, a kod kuće su mu 'trajne' davale kapom i šakom savjete za izbor fakulteta jer u prvom slučaju mu se nije dopao jednopredmetni studij slovenskog u Ljubljani zbog Toporiščevega metanja slovnice. Pozneje se je kesal.

Kombinirajući cik-cak/ miš-maš fabulu djetinjstva i događaja vezanih za prve dvije godine studija u Mariboru kada je u početku stanovao kod simpatične 59-godišnje gazdarice u Pekrski ulici u kvartu znanom kao Studenci ('Kje je to? Čez Dravo in desno'), a potom u Novi vasi ispod Pohorja u Devovi ulici raspreda još dublju storiju o sebi kroz pričice i sitne dogodovštine potpuno se ogoljevši do srži. Recimo, Studenci su bili puni pasa. Kad god se vraćao u stan, po putu je pisao pjesmu o pasjem orkestru, nosio je rastegnute, preširoke pulovere i bio je u štreberskoj Urkel fazi (znani lik iz humoristične TV-serije "Pod istim krovom") jer je bio špeglati tipuzl s prevelikimi očali, ki mu je bilo vseeno, kaj da nase. Od osnovne škole je nosio ogromna 'kvadrasta piflarska očala' jer doma mu nisu dozvolili neka s manjim okvirom: 'Potem boš videl samo na pol, pol slike bo pa motne in se boš ubil'. Konačno se odlučio na nove cvikse jer su mu se stari polupali pavši u umivaonik, gazdarica mu čak zaprijetila da će ga izbaciti iz stana ako će dovoditi punce i društvo, piti alkohol i pušiti, biti neuredan i slušati glasnu glazbu, izabrao je tanki ovalni okvir pa se od Urkela prometnuo u nekoga koji se svake minute okreće molitvi. Tek desetak godina kasnije si je nabavio kakve-takve okvire koji mu nisu davali, priznaje, piflarsko-pobožnjački imidž (piflar = glupan) jer mu nije pristajao - bio je šetač gazdaričine pudlice u predgrađu Maribora i 'Hüter der Flamme' (čuvar plamena) staronjemačke književnosti, a to nije bila mala stvar. Pred navršenih 23 godine je bio osoba s vlastitim računom podkrijepivši to s krikom 'svoboda', pa si je nabavio prvi kompjuter, puno bolji od onog kod kuće. U Celju su imali pentium 85 MB hard-disk s 4 MB Rama što je danas presmiješno, ali tada je sve bilo daleko jednostavnije... Tada mu izlazi i prva prava pjesnička zbirka "Trenutki življenja", a potom i druga "Razpoloženja" prisjećajući se tih dana kada je počeo pisati poeziju s obzirom da je još u osnovnoj i srednjoj školi učinio prve korake objavljivajući literarne radove na celjskoj Lavi. Do tada je imao 8 izdanja - 6 knjižica poezije i 2 u prozi, no ignorira ih kao nebitne.

Kroz bogato nanizane crtice predočava da je kao student imao obilje slobodnog vremena: nije se družio s ekipom koja ga uopće nije shvaćala, bio je samozatajan, mnogima sjeban lik i čudak koji nikad ništa neće uspjeti, nije nikud izlazio, nije pio, pušio, bio je bez punce, a jedini poznanici su mu bili prodavači i prodavačice iz obližnjih kioska, picerije, knjižare i trgovina s pločama i cd-ovima, te vozač lokalnog autobusa kojeg je zvao Mini Zoki. Sve to mu je dalo dodatni pogon za početak ozbiljnog pisanja prihvaćajući mnoge savjete (čak i od Janeza Menarta kome je slao neke tekstove) - od aforizama, epigrama do pričica nadahnutih romanima Agathe Christie koje su mu dugo vremena stajale kao nedovršene skice, te prvog kantautorskog nastupa u Štuku (mariborski študentski center) na 12-žičanoj akustičnoj gitari Fender JG-12 CE. Nadalje, otkriva da mu od rođenja stoji u zdravstvenom kartonu diplegia spastica (jedan od oblika cerebralne paralize), te da jednom prilikom kad je osjećao strahovitu mučninu niti sam ne znajući šta mu se dešava, odbio dati krv iz vene za laboratorijsku analizu jer se plašio posljedica. Ima ovdje još štošta zanimljivog, ali nije red da se sve otkriva, kao niti još jedna bitna stvar koju ne znaju oni što ga nisu upoznali, a vjerojatno niti ne slute kakvu 'kvaku' ima. Ja sam ga upoznao i vječito izbjegavam to spomenuti sve dok on sam ne poželi da se to obznani. Doduše, to i nije bitno kad se razmatraju njegovi silni glazbeni i literarni radovi, čisto i zaboravim kad ga slušam i čitam, a ne vjerujem da sam ikad u nekih 'samo' 150 objavljenih tekstova o njemu to spomenuo, pa neću niti ovom prilikom. Sve dok on sam ne poželi i ne nađe za shodno... A mogao bi i on i ja, zašto ne? Možda još nije vrijeme, sam Matej će odlučiti da se kaže kako se štajerski pijanac udavio u Dravi, Bojan Križaj otvarao Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984., a Borut Činč radio plošče in kasete.

Elem, knjiga je puna različitih zgodbi, pričica povezanih u jedinstveni konglomerat istinite auto-satire o preživljavanju ne baš dobrostojećeg studenta s osobito velikim džeparcem koncem 20. stoljeća prikazujući kako se i s malo može postići mnogo, te je vrlo slikovito opisao dobar dio svog poprilično sretnog djetinjstva. Rođen je 1975. u Mariboru, nikad nije služio vojni rok, nije ga zakvačila JNA, a niti 'vojna' (rat). Izvukao je Matej najbitnije srži u ovome djelu - tko je i kakav je, doduše uz zataškani auto-cenzorski pristup nije sve obznanio o sebi, a ja sam evo, to očekivao barem ovom prilikom čitajući redak po redak uključujući i čak 91 pjesmu priloženu u njoj (neke su kratki aforizmi od 2-4 stiha, taman za stihove pjesama Discipline Kičme! na slovenskom - 'Boga sem prosil - pesnik bi postal, da v rimah pogovarjat bi se znal!/ A Bog mi zaskrbljeno je dejal: Krajnc, da mi le ne boš preveč globcal', "Prošnja", 'Prodam vam črne misli za enega Prešerna - da vaša noč bo težka, moja pa končno mirna!', "Mali oglasi II", 'Slovenci smo narod kulture priznane - za Esmeraldo in doktor-romane', "Naša kultura", 'V življenju svojem hitro sem jaz napredoval - iz zlatega otroka voluhar sem postal', "Napredovanje", 'Ko so me vprašali, kaj si želim/ kaj rad bi v življenju dosegel/ sem rekel: en lep apartma z razgledom na morje/ in postlo, da nanjo bi legel', "Življenjski cilj", 'Če kdaj med drugim delom čas imam/ napišem rade volje epigram/ a tile zgoraj so posebna klasa: nastali so, ko nisem imel nič časa', "O epigramih"...) Da ga ne poznajem, imao bih vrlo čudan stav otprilike sličan današnjim hipsterima koji svaki čudniji izlaz autorske kreativnosti smatraju fenomenalnošću Bon Iver, Arcade Fire, Fleet Foxes i utapanjem u Dylanovsko-The Band/ Crosby, Stills, Nash & Young furku, a takvih ima na milione. Čudnim spletom okolnosti, nećete vjerovati, Matej premda ima takve sorte, nije nimalo bezazlen. Ova autobiografija je nešto što neophodno treba za razumjevanje ovog genijalnog čudaka. Ono što ste mnogo puta mislili o njemu, a i možda uopće niste ništa mislili o njemu jer ga ne znate poput mnogih ex-Yu kritičara, glazbenih urednika, mojih prijatelja koji se kak' ti nešto kuže u underground i stalno nešto 'kemijaju' i 'izmišljaju' o novim kantautorima, morate pročitati. Možda će vam sada Matej Krajnc biti jasniji.

Uz knjigu je objavljen i cd, ali o njemu drugom prilikom.

horvi // 08/03/2020