Tvrde literarni eksperti da se u vrijeme krize odbacuje poezija. Da je ukomercijalnom pogledu nepotrebna i da uopće nije tražena po knjižnicama. Može biti. Ne hodam po knjižnicama i književnim večerima isto kao niti po cd-shopovima, izdanja sama dolaze do mene. Šalju mi ih sami izdavači ili direktno autori. A čini mi se da je situacija upravo suprotna. Evo, edicija Bratstvo duša je u zadnje 4 godine objavila 70-tak literarnih izdanja od čega je gotovo polovica upravo poezija dok drugu polovicu otprilike u pola-pola mjeri čine proza i stipovi. Ako je tvrdnja eksperata točna, onda bi se moglo zaključiti da autori (književnici) rađe pristupaju poeziji koja se navodno ne konzumira i nije ih baš osobito briga za to. Ona na raznorazne puteve ipak dođe do određenog kruga čitatelja, barem u slučaju ove edicije jer beletristike ionako nema mnogo i stoga bih mogao prosuditi nešto sasvim drugo. No to ipak nije neki globalni presjek kad se ionako malo išta uistinu i čita. Pogotovo recenzije knjiga koje su, nećete vjerovati, barem na Terapiji jedan od čitanijih djelova portala.

U tom vremenu sveopće krize kada su kriteriji ukusa iznimno opali sukladno s potrošnjom pisanog štiva na račun žute štampe i medijskog senzacionalizma pretvarajući ljude u snobove, ova zbirka vrlo mlade zagrebačke spisateljice, pripadnice sociološki gledano tzv. 'Y' generacije rođene nakon 1980. dođe kao katalizator za osnove rukovođenja u hipsterskom svjetonazoru (ima tek 23, najbolje ohrabrujuće godine). Ona je vrlo pasivna što se tiče društvene, a osobito socio-politčke situacije, ne brine je kriza i neka životna budućnost, pa čak niti vlastita generacija, pogotovo ne ona koja tek dolazi ('čudovišna djeca po zabačenim gradskim parkovima', uvodna pjesma "Zamisli, zažmiri"), već je okrenuta isključivo emocijama i docirajućim gestama o muško-ženskim odnosima, pa i striktno ženskim stvarima što katkad asociraju i na lesbo raspredajući o uzrocima nekih događaja koji su je dojmili, revoltirali, razočarali ili su joj, pak, na bilo koji način dali povoda za emancipiranu inspiraciju. Predstavlja se kroz 30-tak pjesama različitih dužina kao autorica koja vrlo dobro poznaje transkripciju emocija u stihove dizajnirajući mic po mic progresiju individualizma, ponekad vrlo hladnog i odmjerenog, čini se i iskrenog s luksuzom pronicljivog eksperimentiranja, a daleko češće senzibilnog u potrazi za svojim pravim 'ja' s osvrtom na prohujale ljubavi i sitne pikanterije čiji je najvišlji stupanj degutantnosti poneka pijanka i buđenje u tuđem krevetu.

I sad se tu nađe mnogo melodramatike, ružnih dana promijene, sanjarenja o spokojnim mjestima gdje nema razočarenja, o bajkovitim dvorištima u zemlji otuđene budućnosti, zabačenih svjetova strasti kojima se brišu strahovi, laganih primisli na suicid, pa poniznosti, ukratko rečeno 'ljubav je bol, z brega na dol'. Nema zavodljivih slika ili barem sličica s kojima bi pokrila nedostatak koherentne pjesničke fabule jer sama kaže 'nemam snage gurati se gdje nisam poželjna' (pjesma "Pomaknuta"), te od cirka polovice ove zbirke okreće jednu sasvim drugačiju poetiku uronjenu u mračnija razmatranja naglašavajući prije svega parole u kojima se dovitljivo snalazi u ulozi žrtve i sama kibicirajući žrtve. Primjerice 'letim prema sebi ovako nakaradna', 'čistim se uzalud i sva sam nevina', 'uzimam si jezik prstima, hladan je i pun uvreda', 'nervoza u rukama onih koji su godinama radili da bi zaradili, zaštitli i zaboravili žuljeve na rukama', dodajući 'mene koja sam lagodno živjela da bih se smijala, shvatila i skrenula u rovove vlastitih ratova'. Posljednji dio zbirke je daleko najoriginalniji i najzreliji što će reći da "Rastapanje" ima kronološki slijed, ritam i koncept koji se sustavno vraća na potišteni hipsterski romantični optimizam u uskim hlaćama.

"Razum kaosa"

'Pročitali smo zadnju stranicu
naše priče
previše puta u jednom danu
da razumijemo poantu.
Zašto skačemo po pruzi
bez da ulazimo u vlakove
koji jure prema obećanim zemljama
u kojima nema doma
za tebe i mene'

"Život u blokovima"

'...razum treba hrabrima
i onima koji ne pate
i zato ostajem u oblacima
neuredna i sigurna'

"Soba"

'...krevet je za snove
sastavljen od dasaka
i mekanih jastuka,
pokrivača
ispod kojih spremam stvarnost'

Ne asocira li to na poetiku Morrisseya iz vremena The Smiths? Dosta cinično, ali nedovoljno provokativno da bi ostavilo snažniji utisak poput recimo lirski slične rock dame PJ Harvey iz nekih ranijih vremena. Marija Renić je slikovno prilično lirski bogata s retro špekulacijama na temu potištene i ucviljene romantike, nimalo nije duhovita što joj je osobita mana, mnogo toga projicira smrtno vrlo ozbiljno ne doticajući se duhovne sfere pokazujući da je stvorila jedini mogući diskurz kroz nju samu posjedujući snažan emotivan detektor za individualnost u kojoj je bijes najmanje ispoljen i sofisticirano zataškan. Ona bi, kako mi se čini, voljela kad bi je svi razumijeli i kada bi se raspravljalo o njenim stihovima što oni točno znače, a Bože moj, koji pjesnik to ne bi volio. Jedna od posljednjih pjesama "Paleta" kaže 'ja sam najšareniji pjesnik od svih pjesnika/ ja sam najveći kič bez tvog crnila'. Hm?

Uronila je u duboki svijet sebe same istražujući svoje mogućnosti. Izražavanje joj je besprijekorno dobro, samo poruke su često vrlo klimave, ponekad i bezvezno stupidno romantične poput pjesme "Brzina pedala" o vožnji biciklom na koju sam se naježio od traume kakvu bi valjda svaki osnovnoškolac napisao poetski koliko-toliko nadaren kad sjedne na bic i provoza se po gradu-selu. Znate ono, 's prvim naznakama večeri sjeo sam na bicikl, upalila se ulična rasvjeta, vozio sam se po asfaltu, naletio sam na lokvicu vode, pomislio sam i na Mrak, pa sam se brzo vratio kući, ali mi je lijepo bilo voziti se biciklom po noći'. Ipak dijete ne može napisati "There is a light that never goes out" čemu očito teži Marija Renić. U ponekim momentima joj to pođe za rukom, no globalno je još uvijek u debelom razvoju kao pjesnikinja kojoj manjka široke izražajne i sočnije začinjene slobode. Rekao bih vrlo slično najproduktivnijem slovenskom umjetniku Matej Krajncu koji je tokom zadnjih 5-6 godina objavio 40-tak albuma i 20-tak knjiga. Finjak od kojeg nitko neće biti pametniji, a niti produhovljeniji. Možda samo ugodno zabavljeniji da um koji puta skreće sa zacrtanih puteva medija i trendova. Najbolji način da se toga otarasite jest da se isključite iz svega i posvetite samom sebi, poeziji i čitanju. Tada će vam "Rastapanje" biti najvažnija knjiga u životu ako nemate više od 25 godina i stvoriti će vam idealan poetski svjetonazor poput mnogih neangažiranih i neborbenih metalcore bendova s kojima autorica očito nema nikakav doticaj, ali lirika je u tančine gotovo ista.

U prvoj verziji ove recenzije sam napisao da je Marija Renić novinarka iz Vinkovaca koja već ima jednu objavljenu zbirku, ali nije. Riječ je o slučajnosti imena i redovito neadekvatnom pijaru Zdene Franjića. Ustvari, ova zbirka poezije je veliki ulazak jedne druge Marije Renić, zagrebačke studentice predškolskog odgoja prikazujući pretvorbu nevine cure u djevojku u razmaku od 14. do 21. godine i onda su smjernice sasvim drugačije, a da sam to znao, možda bih i recenziju sasvim drugačije napisao. Jer u umjetnosti je sve važno, pa čak i datumi kad je nešto nastalo.Ispričavam se originalnoj autorici na vlastitoj neupućenosti i činjenici da je ilustraciju napravila Hana Tintor. Zdenu kao izdavača uistinu ne mogu kriviti, takav je odavno, čak i prije nastanka ovog nemoćnog imperija Hrvatske.

horvi // 06/05/2016

> vidi sve fotke // see all photos