home > literatura > Crtice iz podzemlja

kontakt | search |

VJERAN STOJANAC: Crtice iz podzemlja (Bratstvo duša, 2019)

Koliko me pamćenje služi ne sjećam se da sam ikad u protekle 3 decenije bavljenja spisateljskim arbajtom imao prilike pisati o recenzijama, odnosno o nekome drugome (ili drugima) što se bavi ma u tančine istim zanatom kao što je i moj. Ok, bilo je tu povremeno kojekakvih opaski na neke druge autor(ice), ali u kompletu pisati o recenzijama i pripadajućim novinarskim člancima, jok. Tim više, ova knjiga od stotinjak i kusur stranica me odmah na prvu loptu zaintrigirala čim sam pročitao kratki uvod da sadrži presjek eseja, najava i recenzija kolege po struci, Vjerana Stojanca što su objavljene na web portalima nekadašnjeg radija KL, a potom nasljednika u KLFM.
[  ]

Vjeran je rođen u Splitu 1970., završio je matematičko-informativnu gimnaziju (MIOC), te jedan od najtežih i najzahtjevnijih fakseva - strojarstvo na splitskom FESB-u. Tijekom 80-ih je objavljivao pjesme i eseje u školskom časopisu "Info Krik", 90-ih kratke priče u časopisu "Slon" (glasilo zadarskog Filozofskog fakulteta), jedan je od pokretača književnog fanzina "Reful", u drugoj polovici iste decenije bio je član redakcije studentskog glasila "Dišpet" (1997/1998), od 2006. do 2012. uređuje i vodi emisiju "eXit" na spomenutom radiju KL, a potom nakon utrnuća krugovalne postaje zajedno s kolegama Antom Frankićem i Antom Markovićem, te još nekim aktivistima pokreće web radio KLFM s pripadajućim web stranicama, a uz to uređuje i glazbenu rubriku u riječkom kulturnom časopisu "RE".

E, sad… Prvo bih o nečemu što me odmah ubolo u oči. Uz vrlo kratku biografiju na poleđini omotnice stoji da tečno govori engleski i talijanski. Međutim, ovdje postoji jedan tipičan sindrom današnjeg hrvatskog i južnoslavenskog rock novinarstva koji se pojavom internetskog spisateljstva čudnim putešestvijama devijantno prometnuo u općenitu naviku da se citirani stihovi ispisuju na engleskom jeziku, odnosno u originalima budući da je 98% ovog materijala posvećeno anglosaksonskim izvođačima, a on kao tečni govornik, hm, nije našao za shodno da te iste prevede na hrvatski s obzirom da u mnogo slučajeva koristi, ako ne čitave, onda neke izabrane pasose pjesama izvođača o kojima piše. Moj stav prema takvom novinarstvu je vrlo surov i rado sasiječem ovakav način korištenja izvornika kao bezrezervno bespotreban jer rock nije neka teška filozofija literarnog umijeća kao što je primjerice prevoditi Shakespearea sa starog engleskog iz 16./17. stoljeća ili Homera s izumrlog starogrčkog, a pogotovo tekstove s aramejskog kojim je govorio Isus Krist (danas taj jezik u novoj varijanti jedva da govori pola milijuna ljudi na Bliskom istoku, ali za njega ne postoje škole). Rock ima jednostavne figure izraza i u tom kontekstu ga je, budući da se radi o recenzijama, daleko prihvatljivije i jednostavnije pretočiti u onaj jezik na kome se i piše. Primjerice, evo izvan sadržaja Vjeranovog opusa u ovoj knjizi, uzmimo da je riječ o nekom izvođaču iz arapskih zemalja, s nadolazećeg srednjeg ili dalekog istoka, oli pak iz bliske nam Mađarske, pa čak i Rumunjske, Albanije, Grčke, Finske, Grenlanda…, a svi se oni, recimo izražavaju na materinjem jeziku. I onda u tekstu navoditi citate na njihovim jezicima - 'yeraltından tireler' (turski)', מקפים מהעולם התחתון' (hebrejski), 'الواصلات من العالم السفلي' (arapski), 'երկնաքերներ ՝ ընդերքից' (armenski), 'მიწისქვეშა წყლებიდან' (gruzijski), 'د ځمکې لاندې برخې څخه هیفینونه' (paštu/ iranski), ' अंडरवर्ल्ड से हाइफ़न '(hindu/ indijski), '지하 세계에서 하이픈' (korejski), '黑社會的連字符' (kineski), 'アンダーワールドからのハイフン' (japanski), 'kötőjelek az alvilágból' (mađarski), 'cratime din lumea interlopă' (rumunjski), 'gropa nga nëntoka' (albanski), 'παύλες από τον κάτω κόσμο' (grčki), 'yhdysviivat alamaailmasta' (finski), lurpeko marratxoak' (baskijski)… I sad si zamislite takvu recenziju ili osvrt na nečije djelo u kome autor navodi originalne citate. To je bezrezervno bespotrebno, te je iste itekako važno prevesti zbog samog kontinuiteta sloge i staloženosti samog književnog sadržaja. Tu zbog ovakvog pristupa odmah dajem negativnu ocjenu korištenjem citatima koji ne služe ničemu doli uobičajenoj internet kurtoaziji 21. stoljeća da se originalni tekstovi rock i pop izvođača na engleskom navode u izvorniku.

Evo, nekadašnji glasoviti magazin "Džuboks" i nekoliko rock-pop magazina ex-Yu, pa i daleko tiražnije tiskovine su redovito u takvim slučajevima prevodili citate s engleskog na srpskohrvatski, a koji puta su Džuboksovci znali napraviti i šegu pa primjerice Tuxedomoon napisati ćirilicom, ali ne kao 'тукедомоон', već fonetski po Vuku Stefanoviću Karadžiću 'таксидо мун'. Još uvijek imam taj primjerak iz 1981. I svima je bilo razumljivo, naravno pomalo i smiješno, ali i redovito uzbudljivo, mada često i s velikim greškama u percepciji prevoditelja kad su primjerice u veletiražnom "Startu" i "Rocku" pjesmu "Up on the catwalk" Simple Minds (1983.) preveli 'Na mačjoj stazi', ha-ha-ha… "Catwalk" je modna pista. Isto kao što 'rolling stones' nije 'kotrljajuće kamenje' nego 'klošari', a 'hot dog' nije vrući pas već hrenovka, tj. kobasica u pecivu. Gledate neki film, skinuli ste ga s interneta, obično je anglosaksonske produkcije, možda hispano, kineske, japanske ili neke druge zemlje, ali nikada nećete tražiti originalni titl, već prijevod na hrvatski. Koliko-toliko dobar ili loš, uputiti će vas u tok radnje.
[ Vjeran Stojanac ]

Vjeran Stojanac

Vjeran je uvjeren da engleski znaju svi štovatelji rocka i scene o kojoj priča, pa im nije potrebno prevoditi priložene tekstove Echo & The Bunnymen, Jethro Tull, Lou Reeda, R.E.M., Thin White Ropes, Roger Watersa (ajde, tu se nema kaj osobito sfušati), pa Calexico, Jimmy Drake… Jebate, tekstovi se moraju prevoditi. Pitajte Matej Krajnca. Što bi Bob Dylan, The Clash, Elvis Costello, Exploited, Joy Division, Nick Cave, Tom Waits, Einsturzende Neubauten, The Smiths & Morrissey, Nirvana, Fugazi, RATM, Biohazard i ini bili da publika izvan anglosaksonskog govornog područja koja ih je u datirano vrijeme slušala nije prevodila njihove tekstove? Vjerojatno ništa osobito osim zabave u 'zgodno' posloženim akordima i zvukovima koji su im se dopali, a takvih se može nabrojati još mali milijun jer rock prije svega ima magiju zvuka i ritma, divljeg orgazma erupcije nagona koji se mogu produžiti od 3 do mnogo, mnogo minuta, a to u nekim slučajevima može potrajati i po nekoliko sati.

Uglavnom specifično orijentiran u ovoj knjizi na probrane mu izvođače i vjerojatno neke od najboljih tekstova što je objavio pišući većinom o klasičnim pop formatima s analizama i vrlo dobrim informacijama koje se koji put i omaknu u lošiju stranu, poput izjave da su Coil prvi koncert održali skoro nakon 20 godina djelovanja, tek početkom novog milenija. Nije točno. Coil je svoj prvi koncert odradio 8.IV 1983. (live album "1st Coil Show 08.04.1983.") pred zdrogiranom publikom gdje su dvojica 'manekena' čitav nastup posve goli namotavali žice po nogama i tijelu, a na koncu se i popišali uz recitacije John Balancea (tekst "In Memoriam: Peter 'Sleazy' Cristopherson 1995. - 2010.').

A sad o boljim stranama kojih ima napretek… Vjeran ima kao prvo odličan stil pisanja. Informativan je, načitan i naslušan. Ništa ne prepušta intuiciji, obilje ovih zapažanja je upio s interneta prateći onu manje propagiranu scenu, uglavnom underground mekših karakteristika ne zadirući u gordi, čvrsto opaljeni rock, a kamoli metal, tek sporadično punk pišući o sceni Poljske u vrijeme jugoslavenskog novog vala ("Jeszce Polska nie zginela: Priča o poljskom punku"), ali, avaj, u tekstu je zaboravio spomenuti, ili ne zna da je u toj storiji o legendarnim Brygada Kryzys učestvovao i Električni Orgazam snimivši onaj čuveni živi album "Varšava 82" što ga je Jugoton objavio u tisuću primjeraka, a bio je čak reklamiran i na emisiji "Jugoton express". Nebitno? Hm… On piše informativno uglavnom točno, trudi se enciklopedijski dočarati vizure kojih se prihvati, mnogo detaljizira, ide u širinu i bogatstvo štiva koje se zamamno čita. Ima jako dobar raspored tehničkih stavaka - uvod - široki opis - zaključak, čisti je primjer kako recenzije trebaju izgledati da čitatelju pruže uvid u materijal, dakako, s onom omaškom bez prijevoda, pa ako se to zanemari, ovdje se nalazi solidna kolekcija razmatranja prošlosti rocka od "Pet Sounds" Beach Boys do interviewa s Borghesiom i The Orange Strips, a uz ovaj dvojac jedine boje 'naše' slavenske strane drži recenzija "Zastave" Parafa iz 1985., te Laibachova kompilacija "Retrospektiva" (2014.) što je premalo, a i očito da se Vjeran, kao i mnogi baš ne usude kompromitirati pisanjem o 'našim' izvođačima. Uz to, njegov subjektivni stav se u svemu ovome prikazuje u teškom okružju nametnutog Internet objektivizma gotovo bez emocija gdje on ne donosi svoje zaključke, već one koje ciljana publika traži. A i to je opet čar čitati tako sročene izvještaje s koncerata Wilca, Peter Hooka & And The Light, Radiohead ili Tuxedomoon.

Ovdje će se pronaći i zanimljiva viđenja na Berlin 70-ih godina u kome su operirali Lou Reed, Bowie i Iggy Pop, ali dakako iz rakursa provjerenih informacija koje nije teško pronaći po rukopisima, te meni daleko najzanimljiviji dio o nekim izvođačima za koje sam i ja sam smatrao da ih je i Bog zaboravio - od spomenutih The White Ropes preko čudnovatog Jandeka (lik a'la The Residents), Eugene Chanbournea, Joe Henrya, Matt Eliotta… Mnogima su ovo nepoznanice jer nikad nisu slušali John Peel Session BBC Radio1, stari majstor otkrića mnogih underground trentova i strujanja je puštao i The Third Eye Foundation kad sam ga mogao slušati na satelitskom radiju do cirka sredine 1999., a odonda je prošlo jebenih 20 godina koliko se svijet promijenio i otišao u kurac. Baš na toj nekoj vremenskoj razdiobi odraslih tinejđera koji su prerasli 20-te godine i ulaze u 30-te je i napravljen ovaj zanimljiv dokument Vjerana pokušavajući vratiti izgubljena sjećanja na rock, onaj manje agresivniji kao dostojanstvo ispred metala, hardcorea i punka. Mada se to niti u jednoj sekvenci ovog djela ne osjeti, autor ima averzije prema brutalnim rockerima svodivši cijelu poantu na njemu 'najboljim albumima', čak je spreman da i "Heaven Up Here" Echo & The Bunnynem proglasi najboljim albumom post-punka. Na mojoj listi post-punka, taj je tek daleko ispod onih glavnih - Gang Of Four, Public Image Ltd., Joy Division, The Pop Group, Šarlo Akrobate, Idola, Električnog Orgazma, Boe, Bauhaus, Magazine, Simple Minds, The B-52's… jer ja sam taj život klinca s konca 70-ih i prelaza punka u 80-te doživio uz novi romantizam koji je bio obećavajući trend "I promised you a miracle" (Simple Minds) s "The look of love" (ABC). Tad je 20 i nešto milijuna stanovnika Juge još vjerovalo u 'nešto'. Da će jugoslavenska reprezentacija osvajati medalje što joj je i polazilo za rukom (osobno sam od hrvača - osvajača zlatne medalje 1984. na Olimpijskim igrama dobio ruksak na poklon, znate li kako se prvak zove, Vlado Lisjak, onaj maneken što je nakon borbe iz džepića izvadio zastavu bivše velike federacije), da će kad-tad nogometaši biti svjetski prvaci (mlada Yu osvojila zlato 1987. u Čileu predvođena Bobanom), gajile su se nade u tenisače Slobodana Živojinovića i tada mlađahnog Gorana Ivaniševića, slovenski skijaši su s Matejom Svet harali slalomom i veleslalomom (Tomaž Čižman je čak osvojio broncu u superveleslalomu na Olimpijskim igrama 1988.), košarkaši, vaterpolisti i rukometaši/ rukometašice su svako malo osvajali neka odličja, imali smo zvjezdanih sportaša na izvoz dok su nas susjedi mogli samo nadmašiti u atletici i gimnastici (Rumunjska, Bugarska) skoku u vis (Bugarka Stepka Kostadinova još uvijek drži svjetski rekord s 2.09 preskočenih 1987. u Rimu) ili trčanju na srednje i duge pruge (Italija) itd.

Eh, da, bila su to neka sretnija vremena na koje se Vjeran poziva jer ih je i sam proživio, prerastao i upio pokazavši potpuno kompetentan i studiozno pripremljen pristup i scenarij. Relativno noviji sadržaj čine spomenuti tekstovi uz još poneke raporte s koncerata, in memoriame Guy Charles Clarku, Keith Emersonu i Sir George Martinu (svi preminuli 2016.), a sve je podijeljeno u 4 razložno posložene cjeline - "Uradci", "Mutna zapažanja i nekrolozi", "Uprizorenja" i "Razgovori". Knjiga je odlično napenalena s puno sadržaja i širokih opisa, puno većih nego što su oni moji za koje mi kolege kažu 'pa tko uopće želi čitati one tvoje kobasice?', eh, da... Evo konačno da netko piše i dulje tekstove, a za to su priloženi i opravdani razlozi kako za potpuno razumjevanje e(ste)tike rocka valja biti i informacijski nabildan, a toga ovdje u niti jednom trenutku ne manjka. Uglavnom, ovakvog vještog stručnjaka, znalca, jezički i književno potkovanog kritičara-recenzenta rado bi poželjela (i trebala imati) svaka institucija koja u svojem rakursu djelovanja ima rubriku rock i sve oko njega. Djelo i autor vrijedni svakog poštovanja.

horvi // 12/11/2019

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Poezija jednog romantičara

NIKOLA DUBROJA: Poezija jednog romantičara (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Zaumni canto

GABRIJEL BARIŠIĆ: Zaumni canto (2019)

| 19/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Crtice iz podzemlja

VJERAN STOJANAC: Crtice iz podzemlja (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Frik iz kvarta ponovo napada

ZLATKO MAJSEC: Frik iz kvarta ponovo napada (2019)

| 26/03/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast

MATEJ KRAJNC: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast (2018)

| 14/09/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Crtice iz podzemlja

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*