'Da li je ovaj čovek lud? Da ili ne?', stajalo je ispod crno-bijele fotografije Marlon Branda iz filma "Divljak" ("The Wild One", 1953.) vozeći se na motoru u crnoj kožnoj jakni s protorockerskim imageom prvih buntovnika, nasljednika beatnika i James Deana. Slika je bila objavljena u jednom od starih brojeva Džuboksa, čini mi se koncem 1982. i bila je, moguće, urednikova referenca, dakako sofisticirana na neke ondašnje društvene događaje. Kako sam tada bio još suviše zelen adolescent, a film sam uspio prvi put pogledati tek nekoliko godina kasnije na video kaseti, nisam u početku shvatio na što se točno aludira, no pročitavši ovu zbirku iščašene poezije "Mame su lagale" splitskog underground književnika i slikara Franka Bušića, vrlo slično pitanje se može postaviti i na njegov konto. Da budem precizniji, tek sada shvaćam na što je insinuirao urednik (ili netko iz redakcije) Džuboksa s Brandovom slikom; nije mu manjkalo recenzentskog sarkazma uvijenog pod velo rockerske provokacije ka mnogim seljačinama, zapostavljenim emocijama, nerazumijevanju i tada dostatno jakih društvenih tabua o kojima se nije moglo slobodno govoriti osim ako ih nisi uspio dovitljivo maskirati u metaforu.

"Ja sam/sam ja":

'Ja sam Franko Bušić

neki kažu
hrvatski književnik i slikar
što nije točno
jer nikad ne govorim hrvatski
izuzev kad kupujem
eksploziv
kojim se služim u ribolovu

neki kažu
čovjek bez bicepsa i tricepsa
što nije točno
jer biceps u gaćama je
nadasve tvrd
pitajte
Anu Janu Zvonku Tonku
Zrinku Vinku Dinku
i tako pedeset stranica

neki kažu
ateist anarhist sotonist darvinist nudist
što je točno
s njihove točke gledišta
iako
ja sam/sam ja'

(Split, 4.7.1998.)

On doduše nema problem dogmi, zabranjenih tema i tabua koje bi morao umotavati u neku maglovitu ambalažu, ali kada ga pročitate, slobodno se zapitate tko tu od koga radi mamlaza. On od čitatelja ili čitatelj od njega u onom prostodušnom segmentu kada vam ništa nije jasno o čemu njegova poezija točno govori. Konkretnije, mnogi su spremni sve ono što im je nerazumljivo i što njihova siva tvar u glavi ne percipira proglasiti šarlatanstvom, bedastoćom, majmunjarijom, bezvezarijom, budalaštinom, a njegovog autora u najčešćem slučaju luđakom. Da li je Franko stoga lud? Ma ni govora. Njegova poezija pokazuje svojevrsno mentalno ludilo ekscentrika očito odgojenog na Satan Panonskome koji namjerno 's rogovima kreativne moći razdire aure taštine akademskih snobova' i ne cvrkuće 'mainstream poeziju kradući stihove petnaestogodišnjoj kćeri iz dnevnika'. On se šegači sa svime, u prvom redu povlačeći neprekidne paralele sa seksom i nastranostima u funkciji zlobnih i perverznih epiteta stvarajući o sebi sliku nekakvog pomahnitalog Alexa iz "Paklene pomarandže" ili barem seoskog Lera s manirima Petrice Kerempuha koji je odrastao uz Johnny Rottena i punk u obliku degutantne hulje koja se trudi postati univerzalni simbol s majicom Brkova (obratite pažnju i na omot knjige). Obilje spolovila metaforički prozvanih prestrašenim krastavcima, ružom između grudi, fluroescentnim povrćem piljarice, ćelavim pijevcem, muratom kuratom, sinjskom topovnjačom… priznaje da je najebao zbog poezije i ostao uskraćen za vaginu jer mu je mozak spolni organ.

"Šamar":

'kaže curka da će me prebiti
ona i njena ekipa
ako opet budem pisao na fejsu
o tome što nas dvoje radimo

mislio sam je išamarati
i izbaciti golu iz stana
i rekao sam joj to

jesi ikad udario ženu
upita ona
sada već brže navlačeći čarapice
jesam
bivšu ženu
jesam
irenu isto
da irenu isto

zato su te i ostavile

nisu me ostavile
pojeo sam ih
i nije nam baš neka priča
nakon vjerojatno najboljeg seksa
ali
jebo je hitler
kako može tražiti od pisca
da ne piše o najzanimljivijim doživljajima'

(Split, 15.4.2011.)

Vidljivo je asocijalan mada to u ovih 50-tak pjesama vrlo rijetko ispoljava, između redaka se očitava njegova prgava osobina nezadovoljstva i poniženog stupnja segregacije bez empatije ("Vilica nad žlicom": 'njišu se parni strojevi/ njišu se bageri novobogataša/ migolje čelične zvijeri/ grče se i smiju/ plodnim njivama izvorskoj vodi - građevinskim zemljištima/ grče se i smiju/ sa srebrnom vilicom zabodenom u stomak'). On je od onih angažiranih punkera koji bi ih poubijao zihericom ili vilicom koju je, kako pjesme kažu, imao zabodenu u stomak prilikom švercanja u sarajevskim i zagrebačkim tramvajima, koze su postale ovce, bleje o riječima, a riječ ne poznaju, teška letargija s blagim ludilom, jedemo govna, veliki car svira liru ispod Marjana, a onaj u Zagrebu bome i tamburu, dok su svima njima mame govorile da su princeze i da je bolje bez tate.

Eh, da, sad sam ja tu svašta nadrobio i vjerojatno vam ništa ovo sve nije jasno kakva je ovo poezija, ali vam niti ne treba biti jasna. Franko Bušić je osobenjak istančanog punkerskog sadizma, vrlo riječit i metaforičan s bogatim opstrukcijama da ovdje, na ovim prostorima ništa ne valja, pa čak niti onaj tko ga hvali, taj je najlošiji i opscena je pederčina jer ne kuži njega. U pravom punku, a to Franko jeste, ne postoji hvalospjev, on je totalno nebitan isto kao niti na plafonu sikstinske kapele u Vatikanu gdje je Micheangelo narisao samo gole muškarce u pozama anđeleka s raznim kerefekama i čitav svijet se tome divi, a nema niti jedne žene, kako su obično tada bile prikazivane depilirane. Nije direktan, mnogo toga piše u alegorijama i duhovitim lingvističkim složencima otvarajući bogatstvo našeg jezika, primjerice 'naduo si se i naduo sise, sise na duo?, a da je trio?, bi li pio i io, kao Io, ili naduo sise kao na duo', ali sumnjam da njega uopće interesira tko, što i zašto misli o njemu i čita njegovu poeziju. Totalno je duhovit zajebant odvaljen od stijene, vrlo slikovit i nimalo jednostavan. Kompleksan je do vražje matere, neukrotiv i iz njegove poezije izbija toliko cinizma kojeg stalno okreće ne seks i perverzije da uistinu djeluje po čitatelja da mu je mozak spolovilo poput Genesisa iz Throbbing Gristle i Psychic TV. Imam jednog takvog vrlo sličnog prijatelja koji samo razmišlja o seksu i samo bi jebao, ali nema niti najmanje umjetničke predispozicije, čak mu niti najseljačkiji rock bendovi na svijetu nisu otvorili percepciju da jedna književna večer čitanja pomahnitale poezije ili koncert NoMeansNo može podići libido ako u okolini nema objekt pogodan za fuk. Znate takve tipove muškaraca i žena? Sigurno jako dobro. Franko je itekako potentan i inteligentan za razliku od mojeg napaljenog frenda bez mozga, Franko to radi u zanimljivo sročenim figurama metafora i dosjetki poput zagonetne Biblije koju ne treba doslovce tumačiti. Bitna su muda, a njegova su očito ogromna i puna sperme da isfrcaju barem pola biblioteke krajnje komičnog i duhovitog orgazma, boljeg i od Franci Blaškovića i Monty Pythona.

"Polupismeni ljudi su opasniji od nepismenih":

'najlakše je biti mainstream pjesnik

pišeš nešto kao pičkica
ili ukradeš stihove
petnaestogodišnjoj kćeri iz dnevnika

ako imaš novaca
uvijek če te netko objaviti
a možeš imati i gala promocije

aj probaj underground ili postavangardu
aj probaj dadu

DADA
baš to sam mislio

probaj čokoladu Dado
Kanditovu iz Osijeka
što se više ne proizvodi
probaj čokoladu Dado
i ispišaj proljev po Blank documentu
baš onako
analogno'

(Split, VI 2013.)

Ova knjižica je razdvojena u segmentima nazvanim "NADrealizam je podDADA", "Nitko nitkov kao ja", "Ostani noćas doma" i "Sekret protukonklava", ima iznimno bogatu leksičku fikciju i ne parodira s punkerskim parolama. Originalno je, tvrdo, ortodoksno i cilja samo na objekt žudnje muškarca prezrenog zbog tko zna čega, omalovaženog i nevoljenog muškog bića koje se suprotstavlja svim ljepotama žene. Ovo djelo obožava žene, nimalo ih ne degradira i iz psihološki poetskog konteksta punkera govori o njima, o njihovim manama, ali i vrlinama. Jednom davno je Boris Bizetić, prije nego što je osnovao Rokere s Moravu imao pjesmu čiji je tekst išao ovako: "Da sam Brando il' Đems Din, ti bi za mnom bila luda, ne bi morao da budem fin i da izmišljam trista čuda, vodim te na moto-trke i zbog tebe puštam brke, zbog tebe sam lud to znaš, al, ne vredi ništa baš'



Elem, Franko Bušić je dovitljivi i neuhvatljivi punkerski poeta s iznimno hrabrom sklonošću u izražavanju. Nevjerojatan je. I osim toga takoreći je svjetski putnik: rođen 1971. u Splitu, odrastao u Sarajevu, živio u Zagrebu, Milanu, Ljubljani, Splitu i Ivanić Gradu, član je mnogih umjetničkih udruga, japanska TV je o njemu snimila dokumentarac, održao je brojne izložbe i performanse, ilustrirao knjige i časopise, sudjelovao na književnim večerima i umjetničkim kolonijama, te još štošta toga zanimljivog mu ide u prilog da nije 'shrinkwrapped' baraba bez pedigrea.

horvi // 30/12/2014