Karel Destovnik je uz Jožeta Mokriča jedini slovenski književnik koji je dobio orden Reda narodnog heroja, jugoslavenskog odlikovanja za junaštvo u NOB-u, no dobio ga je prekasno, 1953. Rođen je 1922. u Šoštanju ( po popisu iz 2012. imalo je oko 3000 stanovnika) selu pored Velenja, a jedno vrijeme je živio u Celju kad je pohađao gimnaziju. Vrlo brzo je postao iznimno aktivan objavljujući socijalnu poeziju nadahnutu lokalnim kapitalističko-njemačkim okruženjem skrivajući se pod brojnim pseudonimima, a jedan od njih bio je Kajuh. Pred kraj šestog razreda gimnazije pronađeno je kod njega sumnjivo pismo nepoželjnog sadržaja, pa je 29.IV 1940. izbačen za sva vremena iz celjske gimnazije zbog 'širenja komunističkih ideja', no prebacio se u Maribor gdje je završio šesti razred gimnazije i započeo sedmi. Zbog naprednih uvjerenja označen je kao državni neprijatelj, pa je u sklopu progona političkih protivnika pod krinkom poziva na oružane vježbe 20.I 1941. poslan u srpski logor Međureće kod Ivanjice gdje je s oko tisuću Slovenaca, Bosanaca i Makedonaca proveo dva tjedna. 6.IV 1941. kada je Hitlerova Njemačka napala Jugoslaviju pridružio se otporu jugoslavenske vojske koja je odmah bila razbijena u policijskoj akciji pri čemu su mu nastradala rebra i zaradio je upalu pluća. Skrivao se kratko vrijeme u Šoštanju, no 28.IV su ga uhvatili gestapovci i odveli u Šmartni zatvor kod Slovenj Gradeca gdje je nekoliko tjedana mučen, pa zbog nedostataka dokaza pušten. Prvo se priključio ilegalnoj skupini obavještajaca, a onda partizanima. Često se zaljubljivao i pisao vrlo senzibilnu ljubavnu poeziju u koju je upletao ratne i socijalne motive, a kao komunist vjerovao je u pobjedu nad okupatorom i u pravedno društveno uređenje, te je po tome jedan od rijetkih pjesnika toga vremena koji je za svoje ideale poginuo 22.II 1944. u napadu njemačkih vojnika, milicajaca i slovenskog kvislinga France Černeta koji su ih opkolili u selu Zavodnje (oko 300 stanovnika) svega 2 km od Šoštanja gdje se njegova 14. divizija nakon dugih i hladnih dana ratovanja umorna smjestila u Žlebnikovu kuću. Imao je tek 21 godinu, 2 mjeseca i 11 dana. Za vrijeme života objavio je samo jednu zbirku poezije punu ekspresionizma, političkih nazora i angažiranog socijalnog realizma, te po tome spada u onu grupu skladnih literata kao što su bili Srečko Kosovel i Prežihov Voranc. Neke njegove stihove odabrao si je Matej i uglazbio ih, a ako ćemo pravo, djeluju kao da ih je sam Matej ispisao jer postoji nevjerojatna koincidencija lirskog subjekta unutarnjeg svijeta impregniranog socijalno-emotivnim i društvenim realizmom. Ono što je za Kajuha bila borba protiv mrskog neprijatelja, to je za Mateja, s vremena na vrijeme prikaz suvremenog propadajućeg svijeta u kome više nema seljaka, ratara i stočara, a niti radništva i nekakvog srednjeg sloja. Stilistička estetika je obostrana, kod jednog uglavnom ratna i borbena, kod drugog urbana i groteskna, a apsurdi su također uključeni s napetošću metafora i idealističnih poriva, kontrasta dostojanstva i životnih nedaća, kraće rečeno, zna Matej jako dobro tko je Kajuh i zašto ga je između radova na autorskim albumima izabrao taman u vrijeme prvog vala Covid-19 da obradi 8 pjesama.



"Slutnja":

'Ni res, ne morem verjeti
vestem tem zloglasnim,
da spet bo tako kot pred dvajsetimi leti.
Ne, ni res, ne morem verjeti ...

Da bomo z barbarskimi klici hiteli preko zemlje,
da bomo pobijali vse, razrušili vse,
mi, ki čitamo Byrona, Gorkega, Bloka, Puškina,
in da bomo jutri divjali s peno
krvavo na ustih.
Uživali bomo ob krvi nedolžnih teles.
O, ne ... o, ne ...
Kako sram me je ...'



"Pismo iz internata":

'Vse dni smo med sive zidove zajeti,
med šolske klopi in uradne obraze,
med svete podobe in same ukaze ...
Težkó, pretežkó nam je tukaj živeti.

Tam zunaj pri vas je trpljenje in boj,
tovarne in polja in ritem življenja,
tam zunaj bijó se ljudje za obstoj
in pesmi so tamkaj in čudežna vrenja.

A tu govorijo o drugih rečeh:
o zvezdah in kraljih nam tu govorijo ...
O trenjih tam zunaj in živih ljudeh
pa vselej skrivnostno molčijo ...'

"Jesenska pesem":

'Kaplje vodne drsijo po šipah.
V oknih meščanov luči so zamrle,
v naših so srcih se rane odprle ...
Veter je veje oskubel po lipah.

Polnoč že danes je s stolpa odbilo,
jaz in mi vsi pa še vedno bedimo.
Rekel sem: "Bratje, oči zdaj odprimo!
Burja je jasnega dneva znanilo!"

Vsi mi, kar ni nas od tega sveta,
mi se dežja ne strašimo,
kajti pred zimo je treba dežja.

Kadar pa sneg bo po poljih skopnel,
takrat bo vsak izmed nas zaživel,
srečen bo takrat, da še živimo!'



"Divje kakor lačni psi":

'Divje kakor lačni psi
bomo zgrizli stari svet.
Zgrizli bomo stari svet
divje do krvi,
do krvi in do kosti.
In nato bo lep pogreb.
Kakor mravlje
bomo šli za krsto
(dela dosti bo takrat)
in z zemljo,
z zemljo
zasuli
ta naš dobri,
stari svet.'

"Zakaj, tovariš":

'Zakaj, tovariš, si roke razpel,
kdo v tebi je vihar razvnel,
zakaj, čemu si k nam prišel?

Vasi so nam požgali,
otroke so poklali
in matere pregnali,
pa naj bi mirovali?

Nikdar...
Mrtvakov krik
razpreza se po nas
in malodušje je prevpil
otrok zaklanih glas,
nasilje prelevilo
je obraz.

Zato prišel sem jaz med vas,
ki vam upor edini je ukaz!'

"Ti in jaz":

'Ti in jaz
sva bila lep mlad par,
jaz otožna, ti nasmejan.
Ti si bil ...
pač nekdo si bil,
zdaj nisi
več tisti nekdo,
zdaj si
močan in oddan,
nisi več nasmejan, nisi več moj.' "Ne klonimo, tovariši":

'Govore, da bo še bolj hudo,
da bodo si klicali iz gore v goro:
"Človek, človek, si ostal?
Rad bi roko ti podal!"
Pa ne bo nikogar, da bi se odzval!...

Pravijo, da bo tako...
Mi ne verujemo v to!
Jaz bom še ostal,
ti boš še živel,
ker ne more misel
spremeniti se v pepel.

Prav zato, tovariš, boš ostal,
in z gora pošiljal boš pozdrav!
Klical boš ljudem,
mrtvim boš roko podal,
živim pa se boš odzval!

Z njimi boš tovarišev ubitih
njive preoral!' "Mostovi":

'Iz src rasto v srca mostovi,
mostovi rasto,
železobetonski
mostovi,
mostovi,
grajeni s strastjo,
grajeni trdno.
Beton
je napravljen s krvjo,
cement
iz zdrobljenih kosti,
traverze
so trupla mrtvih ljudi.
Mostovi rasto
in ni dinamita,
da bi jih mogel
razbiti,
ni mine
in ni ga letala,
ki moglo
bi v zrak jih spustiti.
Mostovi rasto,
iz vseh človeških src
se pno
in v vsa srca.
Mostovi rasto
trdno in s strastjo
noč za nočjo.
Mostovi,
ki z njih bodo naši krvniki zmetani,
mostovi,
v svetovja ljubezni speljani.'

Reklo bi se da je ovdje glazbeni dio manje bitan, no malo brus. Kroz posloženu konfiguraciju amplificirane gitare na različite načine (staccato, legato, riffovi, slide, aritmija…) s mnogo dodanih efekata halova, delaya, reverba i tko zna čega sve ne, te s ponešto elektronsko-kibernetičkih zahvata u pozadini, ovo je rad koji se sluša i upija poput avangardno-alternativnog neo-folk/ noir-akustičnog post-industrial ostvarenja, usudio bih se reći i samih Swans kad su u vrlo sličnom nedistorziranom zvukovlju skoloni eksperimentalizacijama. U recenzijama se mahom samo piše o glazbi, daleko manje o njenom poetskom dijelu koji je sastavni dio infrastructure, a kad se recimo ne bi znalo da su sve ovo stihovi čuvenog slovenskog heroja i borca za pravdu, što je sasvim lako moguće, stekao bi se dojam da je ovo neka nova Matejeva eskapada koju malo tko razumije i na nju obraća pažnju kao što to obično biva. Otklon od eksperimentalizacije upriličen je u naoko baladičnoj "Divje kakor lačni psi" koja je ustvari mračna i morbidna zamka da morbidnija ne može biti, te u iskonski mračnoj baladi "Ti in jaz". "Zakaj, tovariš" ima onu mučnu spregu atmosfere Trickya s jednog od ponajboljih mu albuma "Pre-Millenium Tension" iz 1996. (osobito pjesama "Bad things" i "Getto youth"), ali Matej ovdje djeluje vrlo zajebantski raspoložen dodajući i specifičan jodlerski akcent u ponekim dionicama, a vrlo sličan zvučni dekor upriličuje i u predzadnjoj "Ne klonimo, tovariši", dok je posljednja "Mostovi" izrazito eksperimentalne naravi s post-industrial pozadinom i spoken-word izrazom, a taman može sjesti idealno na zadnjih nekoliko albuma Einsturzende Neubauten.

Kad pišem o Mateju, redovito mi je u viziji njegova dobroćudljivost i naoko bezopasna narav prijatnog kantautora, onakvog kakvog ga mahom svi vide i doživljavaju. Međutim, opasniji je od black/ death metalaca, angažiranih punkera, hardcoreaša i hip-hopera koji još uvijek pokušavaju promijeniti svijet. Ne služi se takvom etikom, mnogo je dublji premda još uvijek samozatajan i praktički nedostupan širokim masama vitlajući svojim osobenim kreacijama kako god mu volja ne težeći za popularnošću. Usput, znate li da njegova dosadašnja diskografija ako je želite imati košta ni manje ni više nego 450 €? Zrno do zrna… Ovo je još jedan biser njegovoj bogatoj diskografiji za dugotrajno razmatranje.

Naslovi: 1.Slutnja, 2.Pismo iz internata, 3.Jesenska pesem, 4.Divje kakor lačni psi, 5.Zakaj, tovariš, 6.Ti in jaz, 7.Ne klonimo, tovariši, 8.Mostovi

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/11/2020