home > literatura > Najbolje je da se ne javljaš

kontakt | search |

IVAN ZRINUŠIĆ: Najbolje je da se ne javljaš (Bratstvo duša, 2014)

'Tako malo toga želim reći bilo komu,
a od ega sam davno napravio igračku;
ne razumijem, stoga,
odakle dolazi potreba za ispisivanjem riječi i rečenica,
kamoli za njihovim predočavanjem javnosti.

Nije me pretjerano briga za pohvale i pokude, ali zaista nije,
a literatura je ionako vrlo ograničeno i potrošeno sredstvo.

Jednim dijelom svakako se radi o zasićenosti,
budući da se čovjek, pišući, lako zakamuflira u mudraca ili budalu,
a oboje nudi razmjerno glatku poštedu
od sudjelovanja u mentalnom metabolizmu civilizacije.'


Svakome je valjda jako dobro poznata ona situacija čestih nesklada u komunikaciji. Ona situacija kada nekome započnete nešto pametno, ozbiljno i zanimljivo pričati, ali avaj, grubo vas prekine neka treća osoba kojoj se živo fučka za to što vas prekida. Nju ne zanima započeti dijalog, nema strpljenja sačekati da završite jer nema opći bonton ni smisao za konzekventni diskurz. Ona samo treba vašeg sugovornika koji recimo ima ključeve od vešeraja u kome se možda okotila njegova mačka koju traži od jutra. Ili pita broj mobitela od nekog automehaničara. Ili razveže priču kako je sinoć prošao na kladionici. Ili nešto sasvim deseto, no u krajnu ruku prekida vas zbog nekakve sitnice, vama i sugovorniku, naoko nebitne stvari. Ali kako god, odvodi vam sugovornika i vi ostajete s nezavršenom izjavom, niti snuždeni, niti posrani, pa ipak, nešto ste htjeli i očekivali podijeliti s nekime i da, možda, zauzvrat dobijete neko konkretno, a moguće i adekvatno mišljenje ili nešto više od toga.

O veoma sličnim neskladima u općoj komunikaciji i suživotu s okolinom zbori Osiječanin Ivan Zrinušić u svojoj novoj zbirci poezije. Uglavnom okrenut prema ljepšem spolu i seksualnosti, on često upada u nove, a takoreći jedne te iste zamke propitujući samog sebe da li je zbog svih tih naizgled neusklađenih konverzacijskih odnosa sposoban voljeti. Nije niti ogorčen, niti frustriran. Niti pati, niti cmolji. On mnoge stvari proživljava u sebi prikazujući ih kroz intimnu izolaciju, onu nevidljivu, ali emotivno izraženu figuru duha u kome se stalno nešto kuha i prevrće. Njegova poezija je njegova privatna stvar kojom oslobađa breme unutarnjih bestjelesnih holograma, te premda u njoj postoji mnogo stvarnih osoba i događaja, u njoj je samo on koji je piše i ti koji je čitaš. Već treća osoba koja bi se pojavila prouzrokovala bi nepotreban kaos, onaj koji je loš po shvaćanje umjetnika i njegovog djela.

"Budućnost na BBC-ju":

'...kao leptir koji lebdi
nad hrpicom dreka
kao ambicija i pohlepa...'


Kroz ovih 70-tak stranica s oko 60-tak pjesama (neke su bez naslova) razvrstanih u pet poglavlja ("Jedan", "Dva", "Tri", "Četiri" i "Pet"), Ivan pokazuje snažnu refleksiju današnjeg mladog društva bez ideala, bez fascinirajuće utopije izbavljenja i bez ikakvih konkretnih ciljeva. Čak i bez snova. Pa stoga niti on ne sanjari već realno sagledava sebe i većinom svoju samoću i sjećanja obložena zidovima stana negdje u osiječkom soliteru na 7. katu gdje se povremeno održavaju tulumi. Razmatra nekoliko otvorenih različitih životnih mogućnosti, druži se s rock ekipom koja po svemu sudeći nema nikakvih jakih poticaja ka revoltu i buntu pogubljenih u hedonističkoj naravi maligana.

"Račun":

'Na koncert Dječaka iz vode krenulo nas je sedmero
ali jedan je umro na prvom uglu
i jedna je umrla u prvom parku
pa nas je do Tvrđe stiglo petero.

Tamo je umro još jedan
i ubrzo za njim još jedan.

Na koncert Dječaka iz vode
zapravo je krenulo nas sedmero
ali po pivo nas je išlo troje.

Onda je umrla još jedna
pa smo ostala nas dvojica.

Što će reći da nas je na koncertu
skupa s Dječakom
bilo šesnaest.'


XXX (bez naslova)

'Usred divljačke gomile
mojem Bicovom upaljaču ponestaje snage
dok dvije mlade pankerice govore rotvajleru
uvijajući se poput gujavica.

Obje su neopterećene energetskom krizom
no vidi se da plava dolazi iz višeg društvenog sloja
i da će ostarjeti ljepše.

Vežu životinju za stalak za bicikle
pa značajno ulaze u McDonald's
plavoj na leđima stoji "GBH".

Imaju još možda dvije godine prijateljstva.'


Njegov svijet je tu, realan, s ulice i iz svakodnevnog života. Svjesnog života kojem svjedoči, kojeg bilježi i o kome piše ukrašavajući ga raznolikim epitetima, katkad ciničnim i zajedljivim, katkad ironičnim i šaljivim, pa ozbiljnim, metaforičkim, a ponekad i začudno zagonetnim proširivši svoju poetsku moć na štivo za mozganje. Osjetljiv je na vanjske podražaje, te pokazuje rapidan odmak od prethodne zbirke "Tri mrava" (Bratstvo duša, 2013) jasno se stacioniravši uglavnom u gradsku sredinu gdje su prije 22 godine prolazili tenkovi, a sada 'gleda i sluša kukanja i prenemaganja shvaćenih i neshvaćenih, prepametnih i preglupih ustiju koja sline mora tuge ili jezera radosti' u mučnim razmjenama bespotrebnih fraza u potrazi za ljubavnim avanturama i nekakvim uzbudljivim događajima. Međutim, on ovdje pokazuje i prilično naglašen politički, a kroz retke i socijalni motiv:

'Krenuo sam u Tuzlu na demonstracije ali umjesto toga kupio sam par ljutih kobasica'

'Pokolj je najpostojanija dostupna istina kao blijesak sigurnosti u pobačajno jutro'

'Nastavlja se sukob u Ukrajini,
na istočnom zidu nekad moćne
Osiječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva
stoji grafit "Pozdravi svog susjeda iako je čudan."
I: "Ti si poseban."

Permutacija osmijeha na licu političara,
dijagram zapadnjačke mudrosti:
sposobnost obožavanja i prezira u okvirima "potpunosti".
Ah, sve je to vrlo dramatično'.

Dakako, ovaj put Ivan ima i odgovarajuću poantu naslova zbirke. Putem svih ovih pjesama s mahom različitim tematskim opservacijama on poetski nadahnuto ispisuje crtice iz života poremećene ljubavi, o događajima koji su vezani za nju i koje doživljava, te ih naposljetku razotkriva jasnim završnim udarom: 'ako me vidiš u gradu, najbolje je da se ne javljaš/ nemam što reći niti me zanima ishod/ ne sjećam te se niti se ti trebaš sjećati mene...'.


Djeluje pomalo osvetnički, no na koncu, ovo je jedna vrlo dobro sastavljena zbirka poput nekog konceptualnog rock albuma s elementima protesta i anarhističke svijesti da umjetnik sam za sebe mora i treba biti poseban i drugačiji. Drugačije rezonirati i sagledavati, uočavati naoko nebitne sitnice koje mnogo govore, analizirati i razmišljati, te na koncu to sve jako snažno sabiti u stihove. Jest da Ivan za gro hrvatske književne elite predstavlja marginalca kojeg bi možda odbili na Goranovom proljeću ili sličnim manifestacijama jer nije potresan i tematski dovoljno jak, ali ima on u svojim stihovima strahovito privlačnu energiju da zaokupi široke sfere rock scene poput Štulića. Razvija se veoma brzo, ima šmek i stil, a ne bi bilo niti malo štetno da te neke stihove pokuša uglazbiti i kod nekog rock benda. Idealno bi 'sjeli' na neku dobro potkovanu svirku s jasnom vizurom i po mogućnosti nekim specifičnim vokalom. Treba probati.

horvi // 16/05/2014

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Vršački underground strip

ILIJA BAKIĆ: Vršački underground strip (2017)

| 21/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga

BORIS VUJKOVIĆ: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga (2017)

| 16/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Nuspojave

ZVONIMIR GROZDIĆ: Nuspojave (2016)

| 31/01/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Prozori za dušu

MILAN JANKOVIĆ: Prozori za dušu (2016)

| 08/08/2016 | horvi |

>> opširnije


cover: U čarobnom svijetu ispod bakine pegle

IVAN HOZJAN: U čarobnom svijetu ispod bakine pegle (2016)

| 24/07/2016 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Najbolje je da se ne javljaš
Bibliografija:

Netko nešto ništa (2010)

Bilirubin (2011)

Vidiš kako je lijepo (2012)

Tri mrava (2013)

Najbolje je da se ne javljaš (2014)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*