Po nazivu, prva asocijacija bi bila da je ovo još jedan album iz londonske trilogije budući da je Finchley Road u Londonu otprilike ono isto što je Ljubljanica u Ljubljani ili Ilica u Zagrebu. Ali ne. Snimljen je u Ljubljani, no sav libreto je uglavnom posvećen londonskim dogodovštinama uz začudan gitarski reverb s noise efektima ispod kojih se čuje nešto paradoksno što sam ranije primjetio na jednom-dva-tri albuma, ali nikako se ne mogu sjetiti točno na kojima. Sad bih se trebao zainatiti i početi ih ponovno preslušavati, no ne vem odakle početi i kada to bješe, koje li godine. Uh, vraški zadatak...



Zvuk je tipično distorziran, amplificiran ponegdje zavaravajući da je u nekim skladbama akustaru tamburu prištekao pick-upom na distorziju, nafilao reverb i pustio feedback da lunja pojačalom kako mu se hoće. E, a ispod tog praznika za zvuk čuje se to nešto teško pojašnjivo, otprilike kao da odnekuda probijaju neki zvuci s laptopa ili PC-ija, nehotice ili namjerno ostavljenog youtube kanala ili nekog programa za reprodukciju zvuka, no u kompletu slušajući, imaju psihodeličan dekor aludirajući na vrevu i živahnost primjerice Wilka, trgovačkih lanaca retromaterijala kućnih potrepština od kupaonskih kompleta, tekstila, proizvoda za kućnu radinost, za održavanje čistoće, pa kozmetike, proizvode za kućne ljubimce, dječjih igračaka, potrepština za vrt i sl. (uvodna pjesma "Srečati Wilka")"), ali mi je Matej naknadno javio da se pjesma odnosi na Wilka iz Dr. Feelgood kojeg je jednom prilikom gledao uživo, te kada je saznao da u publici ima Slovenac, pozvao ga je u backstage i poklonio mu flašu vina. Dogodovština ima sijaset: u ulici Bond sjede Roosevelt i Churchill s preokrenutim kišobranima ("Obrnjen dežnik"), promatra šarenu vrevu i gungulu konstatirajući da mu se nikada nisu sviđale šarene haljine jer se konji plaše semafora i pokveka - bedastoča ("Downing street blues"), kaže da je mač admirala Nelsona na čuvenoj ogromnoj skulpturi pao, te da ga turisti selfie škljocaju ("Nelson"), iz pjesme u pjesmu se proteže konstanta vremenskih težava s vjetrom što stalno puše na zubatom zimskom suncu ("St. James Park blues"), niže prispodobe na ulici, jedna mu se učini poput Byrona - pjesnika psihopata, no to mu ne smije reći jer bi ga možda opalio u ono nezgodno mjesto naguravši mu ga do balčaka ("Skorajda Byron"), pa tvrdi da je viđavao pobješnjele vjeverice koje ometaju promet, a jednu bi si rado uzeo kući ("Poblaznele veverice") i na kraju se igra lingvistikom spomenom na Sweet Mitchella (da nije Mitchell's Sweet Shop???, ne nije, to je onaj Sweet Mitchell iz stare tradicionalne popevke) koji je umro, ali zato stari Mitchell živi unatoč pokvarenih oraha na koje mu guvernante nisu skrenule pozornost ("Oreščki iz Tesca").



Zanimljivo je da Matej odranije ima pjesmu "Finchley Road" objavljenu koncem 2019. u kojoj je sažeo kraće dogodovštine vožnje autobusom West Hempsteadom i sličicama iz hotelske sobe gdje je drugovao s gitarom pored radijatora i paketima iz Tesca, a ovdje se kroz album u proširenom obliku prisjetio detalja koje je, između ostalog ovjekovječio fotoaparatom (spominje negative), ali zato baš je pomalo i nejasno čemu ovako trivijalan omot iscrtan najobičnijom kemijskom olovkom. Ništa ne treba plašiti da je ovo loš album, dobar je i adekvatno glazbeno-lirski odrađen upotpunjujući onu idilu svakodnevice Londona prije korone koju baš i ne srećemo često kod reportera, novinara, komentatora i inih medijskih djelatnika što odašiljaju svoje izvještaje iz ove ugledne europske metropole. Zabavno svakako, a i edukativno u određenoj mjeri.

Naslovi: 1.Srečati Wilka, 2.Obrnjen dežnik, 3.Downing street blues, 4.Nelson, 5.St. James Park blues, 6.Skorajda Byron, 7.Poblaznele veverice, 8.Oreščki iz Tesca

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/11/2020