Od najnovijih izdanja Slušaj najglasnije odmah sam prionuo na preslušavanje ovog albuma jer sam pred samo nepunih mjesec dana pročitao istoimeni Krajncov roman, pa rekoh ajde da to upijem i rezimiram još dok mi je osnovna materija friška i dok se ne nakupi novih albuma (a ima ih od njega). Dok nanižem slušajući 5-6-7 njegovih albuma gotovo i da zaboravim što je radio i napravio prije toga. Teško se sjetiti bez nekog podsjetnika, šalabahtera, no na svu sreću, tu su recenzije koje me svega toga prisjete…

Roman je bio vrlo čudan sklop drame, komedije, horrora, trilera i krimića s brojnim likovima i neobičnim karakterima, te kao što je obećano, urađen je i popratni 'soundtrack', no evo, odmah od prve da spomenem kako nije preporučljivo prvo slušati soundtrack pa onda čitati roman jer će se stvoriti ogromna zavrzlama. Moja uputa jest da bi prvo trebalo pročitati knjigu, a tek onda prići preslušavanju jer 'goli' soundtrack malo toga govori o knjizi, a tako to obično i biva kod Krajnca. Ustvari, njegova metoda je intrigantna. Soundtrackovi mu služe za popunu onoga čega nema u pisanom djelu i obično se naslanjaju na ono neizrečeno: na atmosferu, na misaone procese, točnije ovdje su to insinuacije na 'što je moglo biti', ono 'što nije bilo', 'kako je trebalo biti' ili pak na promišljanja nekih od glavnih likova, a sve su to dopune i nadogradnja detalja koji se osjećaju prilikom čitanja. Tako se ovdje "Rufus" komplementarno obraća svim likovima, "Nestor" je kao pjesma u funkciji opisa fabule o misteriozno nestalom gospodinu Rufusu ili Skopuhu iz otmjene vile s gradskog obronka, "Berta" pak kombinacija promišljanja, a "Diahatsu Kid" opet jedan sasvim drugačiji aspekt uživljavanja u ulogu neuspješnog boksača i njegovih nekoliko individualnih premisa. Tek u pjesmi "Vila" neupućen, odnosno onaj tko nije čitao roman može naslutiti da se gotovo čitava radnja odvija u čudnovatoj vili koja se stalno mijenja u kvadraturi i po broju vrata, te da je progutala nekolicinu ljudi koji su otvarali pogrešna "Vrata". Za potpuno razumijevanje pjesama "Robin Hood" i "Sklep" uistinu je potrebno pročitati roman kojeg je Krajnc namjerno uvio u nemogući zaplet i abnormalan rasplet ostavljajući čitatelju da ponaosob donosi svoje zaključke oko čitave kriminalističke detekcije i samog završnog epiloga.

A glazba je ovog puta ispod očekivanog spram tolikog nadrealnog toka fabule i uloženog truda u roman. Kao rijetko inače, programirani su ritmovi starinskog kova poput prvih synthova s ritam mašinama na koje je Matej naredao gitarske distorzije i laganije staccato intervencije uz također lagani odjek programiranih basova. Međutim, taj programirani dio je isuviše trivijalan ne dočaravajući neku određenu atmosferičnost i misticizam romana, vokal i same naracije su okey, no činjenica jest da se kompletan laid-back nikako ne uklapa u fabulu, te ne prati onaj esencijalni duh romana, pa čak niti konstantnu naviku gospe Berte Nort da obavezno gleda meksičke tv sapunice i usput s vremena na vrijeme promijeni baterije u protezi za nogu. Tu je Matej ozbiljno sfušao promašivši 'ceo fudbal', ali namjere su mu bile sasvim ok što se tiče smislene lirike. Konkretno, kao da se u nekom westernu koristi ruska narodna glazba, a to je onda već ozbiljna ironija s paradoksom.

Naslovi: 1.Rufus, 2.Nestor, 3.Berta, 4.Diahatsu Kid, 5.Vila, 6.Vrata, 7.Robin Hood, 8.Sklep

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 02/10/2018