Nije teško biti hiperaktivno produktivan autor poput Mateja koji ima gomile inspiracija i nema nikakvog ozbiljnog hudiča na vratu. Ili ga ipak ima? Kao što je to ovdje sofisticirano prikazao u pjesmi "Noč" (da, 'č', a ne 'ć'). On je na svome novom albumu, biti će 31. po redu ako sam dobro brojio, opet po tko zna koji put koristio samo akustičnu/ amplificiranu gitaru, malo distorzije i svoju usnu harmoniku. Zvučno mnogo prljavije od prethodnih albuma, ovo je djelo koje ima ubjedljivo moćnih angažiranih pjesama, te odlično odpjevanih, pokazujući kompletno izgrađen autorski pristup.

Mnogo mračnog literarnog i mol-skog glazbenog rada prožima se od početka do kraja ovog albuma od skoro 50 minuta. Odmah na početku starta iznenađujuća, 7 i pol minuta dugačka "Marš živih mrtakov" u kojoj se Krajnc pokazuje kao izniman eksperimentalist i inovator koristeći amplificiranu akustičnu gitaru preko moćne brundave distorzije u umjerenom minimalističkom blues tempu proizvevši uistinu neobičan noise-blues uz pratnju još jedne ritam gitare, usne harmonike, te neprestanom rominjanju kiše koja se nalazi kao samplirana podloga. Sve skupa može itekako efektno dobro proći u nekom slovenskom horror filmu koji još nije snimljen. A ne mora biti niti slovenski, ali mora biti slavenski. Ili barem sa slavenskom tematikom. Takvih priča, Bogu hvala, našim svim sunarodnjacima bilo da su Bugari, Česi, Slovaci, Poljaci, Rusi, Lužički Srbi, Kašupi, Bjelorusi ili Ukrajinci, ne manjka. Svi su oni bili pod nečijom teškom čizmom proživljavajući povijesne, društvene, intelektualne i duhovne morbidnosti nametanja (hati)šerifskih zakona europskog 'divljeg istoka'.

Krajnc je sam sve odsvirao bez ičije pomoći, a jedino ga je na mikseti snimao Krešo Tomec u studiju Attic tokom siječnja (januara) 2013. godine. Dovitljivo je vokal izbacio u prvi plan s efektom laganih halova, a po samom naslovu skladbe može se zaključiti da u njoj nema nimalo optimizma. Njegova lirika tokom čitavog albuma je nepredvidljiva, metaforička, sofisticirana, ponekad dosta knjiški zapetljana sa suvremenom socio-političkom potkom paralelno povezanom i sa bližom, a i daljom prošlošću različitih oblika 'šerifovanja' i nametanja tuđe volje, vlasti i moći. Kako na pojedinca, tako i na društvo, te na sitna individualna zadovoljstva koja si ne možemo priuštiti zbog mnoštvo razloga koji su nam finim neoliberalističkim sistemom uređenja natureni s isključivim ciljem da nam otmu i one zadnje mrvice i kruha i igara.

"Doroteja, kam greš?" spada u njegove najemotivnije kompozicije uz koju se može spustiti i poneka suza. Priča pjesme je maksimalno nabijena poetikom o 'nevarnoj situaciji i hudim psima koji čakajo na takve drobne kot si ti' s lošom društvenom klimom u kojoj ipak još uvijek ima mjesta za ljubav. Naglašeno laganim staccato tonovima električne (ili amplificirane?) gitare, te povremenim melodijama usne harmonike u pravom country raspoloženju, pjesma odlikuje jasnom porukom da se ovdje nema kuda ići - osim ' da nas toča bije' (toča = tuča/ graad). Sjajno, nema šta! A moram priznati da pjesmu nisam osobito zapazio i skontao na nedavno objavljenom cd-u "Captain Soul sreče Lutajučeg DJ Zdenu" sa snimkom emisije Radio Študenta u kojoj je gostovao Zdenko Franjić i kroz razgovor puštao pjesme sa svoje etikete...

"Deep blue" je nova literarna bravura u kojoj osim teške socijalne ironije posebno do izražaja dolazi fantastičan Krajncov vokal, odvaljen gotovo do bijesnog plača koji zove na revoluciju ('vstanite mrtvi če vas je kje sploh še kaj/ pokleknite kralji, dajte nam dostojanstvo nazaj'), te distrozirana legato svirka koja melodijski pomalo prizove čuveni prastari socijalno-ironični hit Riblje čorbe "Dva dinara druže". Dalje raspreda ratne priče ("Komandant"), pa ih vadi iz znamenite prošlosti naftalina ("Marie Laveau" s odličnim, gotovo zastrašujućim vokalnim performansom i povremenim eksperimentalnim noise samplovima), a pred konac albuma dao si je oduška i za malo zabave uvijene u metafore (humpa-cumpa country "Petrolej" o derivatu koji je 'rad gorel, z mafijci igral tarok, s kerberjem spal, "Marš na Drino" igral, pa vse požgal'). "Ples v maskah" s nabijenom distorzijom akustike koja gotovo da zvuči poput sirovog black-metala u country/blues maniru je maksimalna ironija o karnevalu, krabuljnom plesu onih kojima maske nisu potrebne jer se skrivaju iza vlastitih identiteta, dok je baladična, na uvodu spomenuta "Noč" fantastičan autoportret samog Krajnca. Mnogo toga treba znati o njemu, posebno tko je 'garjav pes', kakvu ulogu ima strip junak Mister No., te zašto se 'garjav pes' nekome ne smije približavati. Ovdje je njegov smisao za poetiku, cinizam, sarkazam i samokritiku došao do potpune umjetničke kulminacije.

Posebno mjesto na ovom albumu imaju dvije odlične obrade - mračna "Eleanor Rigby" The Beatles (točnije Lennon/ McCartney) sa sakralnim harmonijama klavijatura i "Čas sprememb je pred vrati" ("The times they are a-changin'" - Bob Dylan) u vrlo laganom, gotovo do doom disonanti razvučenim distorziranim riffovima, a obje su, naravno, prevedene na slovenski jezik. I to uistinu sjajno adaptiranom da zvuče i djeluju kao da su Krajncov autorski rukopis. U recenziji njegovog cover EP-ija "Replika" objavljenog koncem 2012. godine (s obradama Cohena, The Beatles, Springsteena i Dylana) naveo sam da je upravo šteta što se ta obrada ne nalazi na njemu jer je istu izveo na svom prvom koncertu u Zagrebu 29.XI u malom dučanćiću Rebel Yell (Ilica, haustor 47).

Kad smo već kod slovenskog jezika, sjećam se da je pokojni Darko Glavan tokom ranih 80-ih šakom i kapom hvalio Lačni Franc u recenzijama smatrajući da je jedini uzrok široke neprihvaćenosti benda upravo korištenje slovenskog jezika pokušavajući Predina nagovoriti da zapjeva na srpsko-hrvatskom. Krajnc pjeva i piše svojim materinjim jezikom i samo ga malčice, skoro pa zrno graška odvaja od potpune genijalnosti koja je i nakon 30 albuma još uvijek neshvaćena. Ponekad se zna preduboko i strastveno izgubiti u kontekstu fabule zaboravljajući da su rock/blues pjesme prije svega zabava, a tek onda oštroumno razglabanje o kojekakvim edukativnim činjenicama koje u principu auditorij kome se obraća manje-više nema pojma.

Na svu sreću, ovdje se Krajnc držao standarda i tema koje svi mogu shvatiti ispričavši cjelovitu sagu sažetu na osnovne parametre - plitko, ali istovremeno fluidno tečno i vrlo nadahnuto poput Dylana ili eksperimentalnog Neil Younga. Alternativno, nabijeno s americana šlihom na noiserski način, s hrabrim korakom naprijed u vlastitoj karijeri, napravio je ponovno fantastičan album na kojem nema niti jedne slabe ili ispodprosječne pjesme kakvih se znalo naći na previše iščekujućem "Gora Stipe".

Naslovi: 1.Marš živih mrtakov, 2.Doroteja, kam greš?, 3.Deep blue, 4.Komandant, 5.Marie Laveau, 6.Eleanor Rigby, 7.Petrolej, 8.Ples v maskah, 9.Noč, 10.Čas sprememb je pred vrati

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/09/2013