Poslije iznenađujuće 'Žižak - ateista', zbirka poezije(2015) nadahnute opscenom black metal ikonografijom, ne mogu sakriti dio obnovljenog povjerenja u autora koji se na mome prvom susretu s njegovom poezijom obreo u tvrdokornoj i većinom neukosnoj porno-grafiti zbirci Duh iz fioke (2014) ostavivši me poprilično hladnim, pasivnim i nezainteresiranim čitateljem.

No, u novom literarnom, ovaj puta proznom izdanju Milan Janković se okušao u banalnom književnom formatu koji uglavnom preferira dijaloge, razgovore, misli i citate bez ikakve pripovjedačko-novelističke sklonosti. Ne obazire pažnju na nekolicinu likova (članovi bliske familije, glavni neimenovani lik u prvom licu jednine, te sočno nazvani Dobriša Sjekloća, Roksanda Kusovac, Saška Komljenović, Prota Ilarion, Siniša Trivić...), niti se nimalo ne trudi čitatelju prikazati njihove vizure, opise, oblike, interese, životnu dob ili vitalne karakteristike jer su očito nevažni. Ne udahnjuje im nikakve osobite prepoznatljive karakterne crte isto kao i recimo vicevi o Muji, Hasi, Fati i Sulji koji nikad ne preciziraju ništa drugo do li njihovu benavost, naivnost i primitivnost.

Iz razgovora svih tih Jankovićevih likova tek se ovlaš nazire djelićak njihovih unutarnjih osobina, a mahom su bahate, prgave, prepotentne, neotesane, sirove, ideološki ljevičarske i često ružno potcjenjivačke pune šovinističke hvalisavosti. One tipično balkanske pune egocentrizma o nekim klišeizirano blesavim stvarima kao što je količina ljubavnica koja se s ponosom broji u stotinama i tisućama, cijena Coelegynea iz Burme, imetak od 1000 naprednih orhideja zalijevanih vodom u kojoj se držalo meso, curicama koje brišu suze iskidanim gaćicama, guštiranjem butelja vina iz 1972. po cijeni od 64 marke pod posebnim brojem označenim na boci, nadimcima poput 'Crni romantičar', 'Maestro krkanja, hrkanja i dizanja sukanja'... Hvališe se život na visokoj nozi s povremenim odlascima na vjenčanje vina i sireva u talijanski Formio, nekim upoznavanjima u Münchenu i Rotterdamu, sjećanjima na komunistički prijem u Bratislavi, pa kratki memoari iz celjskog hotela "Turska mačka", hvalisanjima s putovanjima po Karibima, Grenadi, Barbadosu i Trinidadu, ispijaju se skupocjeni šampanjci, vina Vinho verde, Sant Emoji, Pomerol, jede se ruski losos, dimljene ćureće grudi, salata od rakovih repova, Malossol kavijar, pašteta od divljači, Waldorf salata, janjeći kotleti, a recimo glavni lik kao predsjednik nekog općinskog nogometnog kluba 'kupuje' golmana za tri polutke slanine. I tako svaštari se frajerski, ono što se kaže mačoidno jebački, a u fabulu se upliće i švercanje droge s audicijom 'torbara' - jadnika koje se obučava tehnika prenošenja heroina i kokaina u želucu pakiranih u plastične vrećice i još brojne brzopotezne akcije s nadom u vrlo laku i brzu zaradu. Svi se međusobno nadmeću u svakom pogledu i u svakoj prilici: 'jedna ulaznica je za vas, a druga za vašeg prijatelja, ako ga imate'. Odgovor partijskog moćnika s povratom ulaznica: 'žao mi je, ali ne mogu da prisustvujem. Molim vas da mi pošaljete karte za sledeću predstavu, ako se, kojim slučajem, bude odigrala'. Ha-ha-ha! Svaki lonac dobije svoj poklopac.

Fabula ove realistične burleske je gotovo i nebitna. Stacionirana je u srpsku aktualnost s neurednim linearnim slijedom od učešća pojedinih likova po BiH frontovima ranih 90-ih koji su se svojevremeno hvalisali da su poubijali ljudi u paralelno sličnoj količini svojih ljubavnica s kojima su imali fuk, njihovim današnjim raznoraznim aktivnostima (novinar, režiser-alkos, umjetnica, diler, raznorazni fićfirići-svaštari, kradljivci-kokošari, priležnice što su opisane s 'putenošću kuje i razumom ćurke', 'vrednija si nego kokain sa Anda', a kad su bistrije glave onda postaju nevine mudrice), skokovima u prošlost SFRJ (UDBA), pa u doba NATO bombardiranja Srbije ('kad bi Klinton znao koliko smo mrtvi batalio bi da na nas troši bombe') i okončava smrću ujaka glavnog lika u prvom licu jednine kada mahom svi oni pored lijesa daju završni epitaf o njegovom životu. Njegova posljednja želja je da mu na posmrtnom odru obuku vodootporno odijelo da se ne nakvasi od golemih suza koje će se prolijevati za njime jer je svima njima očitao 'božansku lekciju', te je i mrtav ipak življi od njih. Blago rečeno, Srbija über alles. A ima i Hitlerovskih razmatranja, no to je sve u konceptualnom kontekstu burleske.

Ustvari, glavni okidač tematike je ljudska taština balkanskog mentaliteta i dosezanje nekih neostvarenih ideala suvremenog života koji pokušava pobjeći od vlastitih opanaka sakrivajući distopiju, sivilo i privatne tragedije s nebrojeno mnoštvo citata kojima se likovi nadjačavaju navodeći znamenite misli John Watersa, Victor Hugoa, Haringa, Michelle Shera, Napoleonove majke Leticije, Denis de Rougemonta, Goethea, André Malrauxa, Ljubiše Jocića, Madlen Graya, Max Horkheimera, Shakespeara, Pascala, Jorge Luis Borgesa, nekog kineskog mudraca, George Bernard Showa ('siromaštvo je bolest'), Tolstoja, najznačajnijeg humaniste Erazma Roterdamskog (1465-1536) po kome je djelo i dobilo ime (iz "Encomium Moriae" - "Pohvale ludosti"), pa čak i David Bowiea 'religija je za ljude koji vjeruju u pakao, a spiritualnost za one koji su tamo već bili'.

'Dugo nisam bio u delirijumu, i, da vidiš čuda, poprilično se tamo izgradilo'. 'Rim su spasile guske. Odisej se izvukao uz pomoć ovaca' (hm, nisu li ipak bile koze u epizodi s Kiklopom?). 'Nas pretenduju da izbave magarci'. 'Kod nas ima više stranaka nego mehurića u kiseloj vodi. Mešanje umetnika u parlamentarizam je isto kao kad rasni konj vuče mlekadžijska kola'. 'Beograd mi sve više liči na balkansku Kalkutu. Zvuk gusala je jači od električnih gitara. A ja bih voleo, kao Laza Kostić, ne da gusle razbijemo, nego da ih malo o klin okačimo'. 'Kod nas se teško može steći imetak, a znatno lakše metak'. 'Policija dođe samo kada treba da prebroji mrtve ili da obezbeđuje glasačku kutiju'.

Nije da ovaj Jankovićev prozni prikaz nema svojih vrlina. Pun je nabacanih štoseva s brojnim ironijama na današnji ljudski prepotentno-priglupi svjetonazor i općenito jadno socio-političko i društveno stanje. Koji put uistinu i nasmije do suza ne kibicirajući nikakvu demagogiju ili smrtno ozbiljnu filozofiju. Sljepljeni kolaži upravo od takvih citata, navoda i ovaj puta dokazane eruditske sklonosti autora koji se poslužio postmodernističkim štosevima da od svačega mu znanog i pročitanog sastavi svoju novu kreaciju stoji na mjestu. Samo je smetnuo s uma da bi, pa makar i u ovakvoj žanrovski potpuno rubnoj prozi trebalo staviti ponešto akcenta na dinamiku, dramatiku, a posebno na vizualizaciju likova koje je prikazao potpuno neinventivno baš upravo kao što to govore vicevi o Muji i Hasi. Čitatelja koji uroni u ovo vrlo zanimljivo štivo puno revolta i intelektualno-salonskog kružoka, da ne kažem na nivou krčmarskih prepucavanja, zanima kako izgleda primarijus Trivić, umjetnica Saška, neimenovani ujak, bivši vojnik Dobriša Sjekloća, a sadašnji diler, te naposljetku i glavni lik koji za sebe kaže JA što ne mora nužno biti sam Milan Janković.

Tema koju je obradio nimalo nije trivijalna premda je vrlo zabavna humoreska idealna za neku novu filmsku komediografiju u rukama pravog vještaka. Crpi svašta iz ove naše vukojebine pretrpane problemima gdje smo 'pedeset godina živeli operertski a danas, malecka, antički tragično, ratujući sa drugima i sa sobom'. Mogla bi s detaljno dorađenim scenarijom postići vrlo bliske paralele "Balkanskog špijuna", "Tko to tamo peva" i "Maratonci trče počasni krug". Subjektivno rečeno, zamisliti ću si da je "Pohvala Erazma" samo demo predložak jednog odličnog satiričnog djela autora koji se kreativno tek otkriva u svojim 50-im godinama i da je sposoban napraviti puno veće i znamenitije ostvarenje, ali od ovoga nikako ne treba odustati. Pronašao je svoju crtu koja spisateljski još nije sazrela do nivoa opće beletristike balansirajući s vrlo šturim pristupom i smetenom pričom na koju niti jedan 'putrom' pomazan književni kritičar ne bi nasjeo, ovo je vrlo brza 'šund' literatura jednostavnih gabarita prilagođenih upravo brzopoteznoj književnosti 21. stoljeća kad sposobni kreativci 'ufate' senzibilitet društva u zamku klika ili kvrca jedne dobre ideje o prikazu trenutnog balkanskog svijeta kojeg, naravno, razumijemo samo mi Balkanci. Teško mi je uopće pojmiti kako bi prevod ovog djela funkcionirao na čitatelja u nekom drugom dijelu svijeta. Mislim da uopće ne bi razumio o čemu se ovdje radi isto kao niti roman nekog trivijalno površnog literata iz Sudana, Somalije ili Taipea što piše na vrlo sličan satirički način o problemima u svojoj zemlji.

Mi, svi Balkanci "Pohvalu Erazma" možemo shvatiti bez problema. To je čista komedija. Uzmite je u ruke, pročitati će te je vrlo brzo za cirka sat vremena poput džepne literature ili nekog omiljenog socio-politički angažiranog cd-a, albuma nekog novijeg revoltiranog benda koji daje svoj trud i zalaganje na besplatni download i sasvim sigurno se nasmijati od srca. Reakcije se očekuju naknadno. I sigurno će ih biti, možda i s daleko većih pozicija. Palac gore za Milana Jankovića!

horvi // 23/02/2016