Mada ovu knjižicu službeno potpisuje Boća, ovi kompletni stihovi su djelo grofa Brügussant Liegenstaala von Klagenfurtha iliti poznatijeg pod imenom Opra. Po običaju, riječ je o rukopisu objavljenom u fanzinu "Krpelj" (broj 199), a sadrži 352 stiha na 50-tak stranica koji čitatelja napadaju brutalnom seksualnom eksplicitnošću najgorih mogućih gadarija.

Tu doslovce svi opće sa svima - i mlado, i staro, i životinje; sve šprica spermom i pornografijom, ali ne onom hardcore tipa, već najperverznijeg i najbolesnijeg seksa koji u početku može izgledati zabavan i neukusno satiričan, međutim kako stihovi odmiču, stvaraju sve gnusniji i odvratniji dojam. Nije za pričati i pojašnjavati šta se sve događa i radi s krastavcima, izmetom, kokošima (vidi omot), veprovima, slonovima, guskama i... dakako, ljudima kojima takve stvari padaju na pamet. Stihovi tu jesu da nasmiju i zabave, ili da nekog dušebrižnika isprepadaju, zaplaše i ozbiljno natjeraju na analizu odgovornosti što se to nedvojbeno pomahnitalo i bolesno nalazi u autorovom umu.

Svatko će nakon pročitane knjižice ostati zgrožen s ogromnom nelagodom u želucu kao da je u najblažem slučaju dobio udarac u stomak, genitalije i buzdovan u anus zbog grube jezične izravnosti i očitog izbjegavanja sofisticiranja i okolišanja. Nema nikakvog morala i u realnom životu svaki ovakav perverznjak je stavljen na stup javne sramote, te biva osuđen kao psihički poremećeni bolesnik, no kao i u većini ovakvih radova proizašlih iz vršačke underground scene i ovo djelo jest ogromna metafora laži i slabosti društvenog aparata i cijelog sistema. Bez obzira što se ovdje isprepliću eksplicitne scene s nastranim izletom u (ne)moguće bestijalnosti i obilata pretjerivanja (a do sada, ovo je najbrutalnije djelo Vš scene koje sam pročitao), produkt su, kako kaže sam Opra, onog njegovog 'ja', neiskazanog unutarnjeg bića za koje nikad nemamo volje, snage i nerava da ga u potpunosti doživimo u izvornom obliku, baš onakvom kakvo stvarno jeste. Dodaje - u suprotnom bi bio dosadan.

Njegovi brojni likovi su prikazani mahom kao beskurpulozni diktatori i sadisti, gluhi i neosjetljivi za patnje svojeg 'nježnijeg i slabijeg' partnera, te se u većini naslađuju perverzijama sa što masnijim i odvratnijim štosevima kako naguziti, sprčiti i raščeretiti, ali iza toga se otkriva bolesni društveni oportunizam, licemjerje i politička frazeologija, odnosno nesposobnost totalitarnog režima koji jednostavno zna za isto takve sadističke manire. Odnosno, ova nastrana gadarija je refleksija na svu društveno - političku elitu i njihove općeznane indoktrinirajuće paradokse, te pokazuje da niti promijena sistema ne garantira nužno i promijenu mentaliteta. Tj., kao što se De Sade šegačio na vrlo sličan način s aristokracijom, ove Oprine orgije nisu mimiošle niti svećenstvo kao niti spodobe iz pakla pokazujući bezizlazan očaj da svima njima pruži adekvatan poetski otpor, pa makar on u mnogim trenucima dodiruje metaforičku sablasnost čitavog ovog kurveraja.

horvi // 03/10/2014