Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić neki dan je na radiju izjavio 'mi ćemo to pokušati zglihati'. Bojim se da je malo tko shvatio smisao izjave misleći da je rečeno 'srediti ćemo'. Ali nije. To je vrlo rijetka purgerska inačica njemačkog izraza 'izjednačiti', odnosno iz nekog negativnog i lošeg stanja uspjeti izvući pozitivnu nulu koja nikome ne koristi. Točnije, Bandić je doslovce rekao 'pokušati ćemo iz sranja napraviti nešto, a siguran sam da to neće uspjeti jer nećemo raditi ništa i baš nas briga, a ako netko nešto proba na svoju ruku, neka proba, ja neću'.

On, kao i svaki drugi državnik i političar barata demagogijom i metaforama da 'zamaže oči' uvijek spreman i na kontru. Recimo da to što je bila tema 'pokušaja zglihavanja' ne uspije (a i garant neće), on će jednostavno reći: 'šta sam vam rekao, pokušali smo zglihati, ali nije išlo'. Kad se sluša i njega i sve te naše dične politikante, svi oni trabunjaju vrlo slično. Okolišaju i idu zaobilaznim retoričkim strategijama prikazivajući svoju nemoć, nesposobnost, neznanje, dakako i naglašen latentni kriminalni potencijal za otimačinu od naroda oblikovan u takve rečenice gdje uistinu ne znate što sve točno znače te gomile izraza i što je u principu rečeno.

Evo, uzeo sam zbirku poezije mladog slovenskog pjesnika Tomislava Vrečara "Črna ovca" i počinjem čitati prvu pjesmu "Pesnik" na slovenskom koju potpisuje Arnož Polič, a dođe nešto kao prolog, posveta autoru, uvodni citat, uvodna riječ. Ali odmah ustanovim da na desnoj stranici ima i prevod na hrvatski. Ok, super. Okrenem drugu stranicu, "Kurbirske oči" je pjesma također prevedena na hrvatski... i sve ostale pjesme. Čitam pjesme u hrvatskom prevodu, zgodne teme ("Klovni"), ima darkeraja ("Zavijanje v mraku", "Voščene lutke"), sumornih misli, sarkastičnog lokalpatriotizma ("Ne stara, ne nova, temveč Gorica"), homoseksualnosti ("Model", "Pismo ljubezni"), dulja pjesma od par stranica je posvećena Marilyn Monroe u zanimljivom kontekstu kratkih godišnjih stih-anala od 1948. do 1962., potom se nailazi na nekoliko hedonističkih preokupacija iz kojih se uočava Vrečarova strast ka porocima, pa se okreće na seks i perverzije, ali malo toga je jasno. Ostajem nakon polovice pročitane zbirke prilično zbunjen ne kontajući baš najbolje sve te improvizacije pjesničke slobode, a pogotovo neke riječi s kojima se prvi put susrećem. Jest, ispadam prilično glupa neznalica koja ne poznaje vlastiti hrvatski jezik i onda odlučim 'brati slovenščino' otpočetka. I ispalo mi je daleko razumljivije, što će reći da prevod na hrvatski podosta 'šepa'. Dovoljna je jedna 'Bandićevska' riječ ili misao da pjesma izgubi koncept, poput recimo 'kurvar' (a mislilo se na kupleraj i kurviš), 'dogradak' (produžetak) ili u inače jako lijepoj pjesmi "Daphne" s prevodom pogrešnog padeža 'dodije' u stihu 'jesen dođe kad nam sunce dodije', umjesto 'jesen dođe kad nam sunce dodija' (ili dosadi, a najtočnije poetski bi bilo 'jesen dođe, kad se nauživamo sunca' = 'jesen pride, ko se naveličamo sonca'). Ima puno grešaka i u padežima i krivom izboru riječi tako da hrvatski prevod nije baš najpreporučljiviji s obzirom da je riječ o jako dobroj izvornoj poeziji. Kod proze je puno jednostavnije i moguće su kojekakve sprege, no u ovakvom pokušaju doslovnog prevođenja zbuniti će te se upravo kao da slušate Bandića koji je došao iz hercegovačke selendre pored Gruda spikati kajkavcima jezični dijalekt kojeg nikad nije pravilno usvojio. Joj, kako ja znam pošandrcati kad mi neki našlepani Bosanac kaže da ja pravilno ne pričam hrvatski, da nije krumpir nego je krompir, da nije zelje nego je kupus (zelje je u Bosni špinat), te da moji uglavnom razvučeniji akcenti i samoglasnici nisu 'metropolski' osviješteni kao na TV! Ma poserem se na to.
Izvorne, tj. originalne pjesme na slovenskom su Vrečarov autohtoni izraz kojeg valja čitati i tumačiti, ne samo kroz jednu ili nekoliko pjesama, već tijekom cijele zbirke koju čini tridesetak što duljih, a nekih i kraćih lirskih djela. On je kroz svoj vrlo bogati život radio sve i svašta: bio je konobar, prodavač kulinarskih knjiga na telefonskoj liniji, radio je kao DJ, a ima i vlastiti projekt-bend Soma Arsen koji je sudjelovao na kompilaciji "13. bombardiranje New Yorka" (2008, Slušaj najglasnije). Rođen je 1976. u Postojni, odrastao u Novoj Gorici, a u talijanskoj Gorici je pohađao klasični licej Primož Trubar. Svoj prvi literarni rad objavljuje u lokalnoj goričkoj reviji Via Libera, te je pisao na slovenskom i talijanskom jeziku. 1994. se preselio u Ljubljanu radeći u sklopu KUD France Prešern kao voditelj projekta Klupske večeri koji se kasnije nazvao Abstractworkshop gdje je prepleo nekoliko umjetničkih grana na transžanrovski multimedijalnu visoku razinu (glazba, video, ples...), radio je s brojnim slovenskim umjetnicima (između ostalog s bendom 2227, fotografom Damjanom Kocijančićem, Tomaž Šalamunom...), a od 1997. počinje i njegova bibliografska karijera prvom knjigom "Punk še ni hin" za KUD France Prešern, nakon čega za istog nakladnika objavljuje još dva izdanja "Vaš sin vsako jutro preganja mačke po soseki" (1998) i "Ko se mi vse ponuja, se meni skuja" (2003). Gostovao je i sudjelovao na nekim literarnim takmičenjima i promocijama po Sloveniji i Italiji, prevodio s talijanskog, a u posljednje vrijeme se interesira i za madžarsku književnost radeći sa Zsoltom Luckasom na prevodu pjesnika Attile Jozefa. Do danas je objavio 7 autorskih knjiga, sudjelovao na 3 projekta povezana s literaturom i nalazi se u 4 antologije slovenske poezije. Sve je to navedeno u njegovom popisu bibliografije. Vratimo se na ovu zbirku...

Već sam zanimljiv omot sa crtežom ovce koja ostavlja ljudsku sjenu (produžetak, a ne nadogradak se vidi s poleđine omota) aludira da se ovdje može naći nadrealističnih, pa čak i apstraktnih, zbunjujućih tema. Dakako. Vrečar se u prvom redu bavi samim sobom i najbliskijom okolinom, ljubavnicama, priležnicama, slomljenim srcem, neuzvraćenim emocijama, tihim patnjama, depresijama i mračnim fragmentima razmišljanja o filozofiji života koja je potaknuta psihodelicima i maliganima. On pjesme sabija oko jednog efektnog stiha iz kojeg razvija cijeli sadržaj snažne misli koja možda i nema duboki smisao, ali nalazi kroz svaki stih objašnjenje vlastitog razočarenja. Puno rijeđe ushićenja i zanosa, čak i kad se radi o seksu ili orgazmu ("Na roko"). U svemu vidi mnogo apstrakcije prividnih halucinacija jer se radi o znatno drugačijem stilu poezije koja i nema mnogo veze s romantikom i senzibilnošću. On umije u isti prostor dovesti živi, svima vrlo poznat pojam i onda ga zaskoči poput vlastitog roba kome pomalo i nastrano nameće svoje principe. Vješto barata vatrometom probranih riječi gdje samo jedna pjesma praktički i nema neku određenu snagu. Neprestano luta: počne vrlo dobro, razveže priču i onda se poput riječne delte raširi na više odvojaka, no u svakoj pjesmi postoji upravo najmanje jedan genijalan stih svodeći vlastitu poeziju upravo na smisao, da karikiram, onih rock pjesama koje i nisu nešto osobito po svome sadržaju, ali imaju neki prokleto dobar dio koji vam se sviđa i zbog kojeg će te pjesmu ponavljati, analizirati i tumačiti.

Što je to toliko dobro u Vrečarovoj zbirci? Ta njegova igra riječima, filozofska misao svjetonazora čovjeka razapetog između njegovog dubokog unutarnjeg svijeta i onog kojeg susreće svakodnevno, a s njime više nego očito nije zadovoljan neprestano ga pokušavajući modulirati sebi u korist. Izvrće ga netipično, bez trivijalnosti i patetike sa stalnim književnim strahom i paranojom da od toga ne napravi prostu, običnu pjesmu koja bi svima bila razumljiva. Ona mora biti neobična, alternativna, posebna i vraški ekspresivna s puno bogatih dosjetki. Da bi razumijeli njegovu poeziju, valja prvo ući u taj njegov hermetički sklop odnosa između njega i civilizacije: on se ne trudi pojasniti čime je bio potaknut da napiše neke stihove jer u njegovom kontekstu nije nužno da sve što je napisano nešto striktno točno treba i da znači, već te njegove pjesme pružaju neku utjehu, satisfakciju, izraze frustracija, pa baš ako hoćete, mogu i tetošiti emotivno rastrganog čovjeka koji se doživljava kao nezadovoljni patnik, veliki cinik i mračnjak istovremeno. Vrečar je ovdje unio svoj DNK u kome se raspoznaju njegovi šavovi i ozlijede, duboke rane, poneke bizarnosti, ali i pjesničke namjere da ne ispadne žrtva vlastite retorike i sentimentalnosti.

Kroz pjesme se jasno uočava da je jezično nabrušen i načitan (Jesenjin, Majakovski, Heraklit, možda i Branko Miljković i neki slični) ne libeći se da i psuje kad je potrebno izbacujući priličnu gomilu kritike na razne stvari, pojave i općenite kolektivne subjekte koji su mu trn u oku. Ponekad, a i vrlo često ode u tu spomenutu demagogiju s obiljem delta-metafora gdje mu se gubi osnovni tok. Umije otići u mračnu pozitivnu širinu grmeći poput Ian Curtisa i Nick Cavea ostavljajući mnogo prostora za percipiranje stihova koji jesu individualni i katkad teško dostupni ljubitelju poezije. Mnogi se vjerojatno neće dugo moći indentificirati s njegovom poezijom jer je surovo postavljena da poput Bandića okoliša prečicom za koju ne zna baš svatko. A to mu izgleda i nije namjera. On upravo poput političara vješto barata riječima pretvarajući ih u stihove prikazujući vlastitu nemoć, nesigurnost i latentno naglašen potencijal da od čitatelja ubere prijeko potrebnu mistifikaciju. Momak izgleda živi zbog toga kao što upravo političari žive samo da zavaraju ljude.

Čitajući ovu uistinu sjajno sročenu poeziju na slovenskom (hrvatski prevod zaboravite, nije dovoljno dobar, treba puno korekcije), nailazi se na predanog poetu koji se trudi svaki stih pretvoriti u suho zlato lirske književnosti. Za sada underground, a kako će dalje biti, tko zna... Kaže u zadnjoj "Tako enostavno je včasih": 'ne potrebujem ne prestola, ne krone, vse kar potrebujem nosim v radovednih dlaneh'. Ili: 'ne treba mi ni prestolje, ni kruna, sve što trebam nosim u znatiželjnim dlanovima'.

horvi // 07/09/2014