Evo, već smo dobrano zagazili u proljeće, ostavili smo zimu iza sebe i prošlu 2015. godinu u vlastitim arhivama, a ja još nisam uspio preslušati sve Krajncove albume 'lanjskega snega'. Ovo mu dođe kao 18. album iz 2015., ima ih još dva koja nisam odslušao i prokomentirao, a već mi je dostavljeno novih 6-7 albuma što su snimljeni ove tekuće 2016. Đizus...

Čovjek, hoćemo li ga nazvati strastveni diskofil ili samo pratitelj Krajncovog rada ima tako prilike svjedočiti o nevjerojatnoj količini truda i talenta, praktički bi trebao ostaviti sve svoje hobije i samo se fokusirati na njegov rad jer objavljuje albume otprilike brzinom dvotjednika i to u relevantno pravilnim razmacima. Sve što mu je na pameti i što ga imalo inspirira pretvori u pjesmu, neki slogan, moto, neku metaforu, ma bilo što bez nekog posebnog detaljiziranja i ukrašavanja. A pri tome umije i mnogo toga kreativnog izgubiti u tolikoj hiperprodukciji radeći još na nekoliko frontova s Cepušem i nekim suradnicima, te dakako, revno nastavljajući i svoj literarni opus.

Uvijek daleko zanimljiviji upravo u tom lirskom segmentu, pa ponekad i vokalnom, a mnogo tananiji u glazbenom, ovaj "A.D. (?)" s tim upitnikom da ovo ipak nije samo 'anno domini' godine tko zna koje daje slušatelju na razmatranje svoj klasični diskurz pričica i sličica o svemu i svačemu s različitih aspekata koje tek mogu razabrati i dohvatiti njegovi najvjerniji fanovi i pratitelji. Raspreda mnogo turobnijih i mračnijih epizoda s emotivnom depresijom u eteričnom raspoloženju gdje ipak postoji i ona uvijek njegova prisutna doza satire i ugodne finoće; dok u prvom dijelu albuma govori o 'nekome drugome' s čestim personifikacijama, na drugom se manje-više baca u individualne preokupacije, a sve one su usmjerene u malograđanski zatucan gordi egoističan pojam o tome kako je moj 'ja' najvažniji na svijetu i da ću 'ja' živjeti vječno. Ma nećeš. I to Krajnc jako dobro zna, te se upravo s time nenapadno sarkastično zavitlava, čak i sebe samoga stavivši u taj koglomerat općeg ljudskog egocentrizma (pjesma "Oči" i "Rim").

Za podlogu si je izabrao sasvim solidno usklađen jednostavni akustični performans sastavljen uglavnom od gitarskih staccata provučenih kroz prizmu delay i echo efekata, ovaj puta bez distorzije i bilo kakvih dodataka pomalo nalikujući na neku čudno uvrnutu inačicu prljave lo-fi neo-folk/ americane eksperimentirajući sa zvučnim odnosima. Znam da ne prati Death In June ili David Tibeta (Current 93), a niti se ne bazira na ezoteriji, no ovaj album ima ponešto baš upravo od toga premda ga to niti osobito ne zanima. I dalje je s obje noge čvrsto na Zemlji, a duhovno u maštarijama, realnim fikcijama nadomak dobrog, ali ne i masnijeg vica, te duhovitim zafrkancijama. Samo nastavlja svoj eksperimentalniji opus koji mu mnogo bolje stoji od čiste, a i mnogo puta zamorne akustike.

Naslovi: 1.Minstrel, 2.Ni vprašanje, 3.Potemkinova soproga, 4.Siv in notoričen, 5.Sesekljano pismo, 6.Razgibana pesem, 7.Razvoj dogotkov, 8.Oči, 9.Rim, 10.Dolga roka pravice

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/04/2016