E, ovo je vrlo zanimljivo... Očekivati od Stara Mama Benda, njihovog sedmog albuma nakon iznenađujće skuliranog covera Nick Cavea and the Bad Seeds "Ven, glej, nosijo mrliče" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30480 da kada se prihvate obrađivati još jednog velikog Matejevog uzora Arsena Dedića neće ponovno zarolati u neku zafrkanciju kao na prethodnim masakrima The Beatles, odnosno da će Cepuš zavaljati humoreske, a da im je Caveov bio tek jedan ozbiljan odušak dostojanstva, pomalo je, hipotetski preuranjen katarzičan predumišljaj jer je baš u vrijeme nastanka ovog albuma izvorni velikan hrvatske šansone umro 17. kolovoza (avgusta) 2015. godine. Na pola sata materijala s 10 izabranih pjesama od kojih su neke poprilično poznate, a neke se zaista moraju tražiti duboko po arhivama starih ploča jer ih čak niti zagrebačke radio stanice ne emitiraju, a ako ih koji puta i zavrte, to je onda uistinu rijetkost jer je Arsen tijekom života vodio žučne borbe s medijima, komunistima, špijunima, udbašima, novim neoliberalistima, bio protiv 'crvenih' i 'plavih', nikad se nije politički izjašnjavao, prezirao je 'prebrojavanje krvnih zrnaca' i odstupao je od bilo kakvih sličnih strategijskih konotacija 'poboljšavanja' životnih i umjetničkih predispozicija, a govoriti o njemu je jedna jako dugačka priča borca za potpunu umjetničku slobodu. I za vrijeme SFRJ, a i nakon nje. Idemo dalje sa Stara Mama Bendom, ovdje se desio otprilike sličan presedan kao i u slučaju tribute albuma Cavea: Matej je preveo njegovu liriku na slovenski, otpjevao i svirao gitaru, a Cepuš se vraški potrudio popratiti melodičnim solažama na električnoj gitari, te je odsvirao i bas, a Martin Mastnak i programirao ritmove što je u konačnici rezultiralo s rock štimungom poput onoga iz primjerice 80-ih kada su mnogi domaći producenti rabili ritam mašine i elektronske bubnjeve jer su zahtjevali daleko manje posla i svih onih zavrzlama oko ozvučavanja akustičnog bubnjarskog seta koji oduzme najveći dio vremena pripreme. A i živaca da se dobije adekvatan dekor.



Tako je naslovna "Moderato cantabile" (iz 1969., s prvog, proslavljenog Dedićevog albuma "Čovjek kao ja") izvedena u spoken-wordu s jazzy pratnjom bas gitare, a onda slijede fini mainstream pogodci "Moja prva gospodinja", letargično-mračna "Pejsaži brez morja", "Romanca", baladična koračnica "Kratko srečanje" (staccato, bez legata) i country "Živi ljubezen" s kojima se niti Srebrna Krila iz najpopularnije faze kasnih 70-ih i ranih 80-ih nimalo ne bi posramili. Uostalom, upravo ovu posljednju su Kalember i ekipa obradili ("Nek živi ljubav"). Uz ležerna legata, Cepuš ubacuje kraće solo minijature u melodičnim gitarskim intervalima poput heavy balada, koji puta ih i poduplavši, a sve to prati tempo ritam mašine našpanan skoro pa da djeluje poput živog bubnja s odjecima fuzza i tek ponekog sitnog prelaza. Cepuš ovdje ima izrazitu ulogu gitarskog meštra itekako sposobnog za ući u senzibilitet Dedića na rockerski miran način, osjeća se da su njih dvojica imali štošta zajedničkog u osnovnom pristupu funkcioniranja 'kostura' kompozicije, ali, ha-ha-ha, ipak nije mogao odoljeti da se malo na back-vokalu razgali zafrkancijom 'na-na-na/ la-la-la' u "Živi ljubezen", pjesmi koju su mnogi klinci baš u vrijeme popularnosti Srebrnih Krila znali izvrgavati ruglu jer je bila pretjerano patetična. Možda se ne sjećate, ali bilo je svakojakih inverzija - 'nek živi ljubav, nek prestane rat, neka svako dijete može mirno srat/ pruži mi ruku, kao magarac magarcu, raširi noge, da te vozim na...' (zna se, ha-ha-ha), ali bilo je i daleko sočnijih...



Zadnji dio albuma ulazi u lagana staccato prebiranja bez ritam mašine - "Govoril bi ti o sebi", a one praktički odgovaranju solističkim radovima Mateja. Šteta što ovdje nisu uporabili poneku synth harmoniju koje bi dale ponešto bendovskog, no zato u lagani rock umjerenog tempa s ponovno country manirom pristupaju temi "Dekle iz mojega kraja" (1984.) s aromom revijalno-restoranskog sexy tanga za ples u dvoje, taman za svadbe i slične prigode. Sentiš, ta zaboravljena i zapostavljena forma prisutna je u "Če me objameš" poput "Krivo je more" ili Čolićevih hitova, a sjetite se, baš je i Čola obradio tu pjesmu ("Zagrli me"), te nazvao i album "Ako priđeš bliže" daleke 1977. koji je prodan u fantastičnom tiražu. Na kraju je očekivana "Vse premalo veš o meni" ("Sve što znaš o meni", 1969.) impregnirana samo staccatima i bas pratnjom, ali kako god gledali i doživljavali ove obrade, mora se naglasiti da su svojevrsne, sasvim nove verzije koje se nimalo ne trude imitirati originale što je veliki plus dajući im i nove dimenzije za pogodnu radio difuziju širom ex-Yu.

Matejev vokal je i dalje iznimno pristupačan, topao i privlačan, šlageraški raspoložen, rođen za spoj zabavnjaka s daškom rockerske onomatopeje, nimalo posesivan, a senzualno uronjen u izabrane pjesme kao da su upravo baš njegove. Nema se ovdje šta predbaciti. Cover album sa spontanim rock-pop varijantama koje zaslužuju pažnju ciljanog, Arsenovog auditorija.

Naslovi: 1.Moderato cantabile, 2.Moja prva gospodinja, 3.Pejsaži brez morja, 4.Romanca, 5.Kratko srečanje, 6.Živi ljubezen, 7.Govoril bi ti o sebi, 8.Dekle iz mojega kraja, 9.Če me objameš, 10.Vse premalo veš o meni

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/03/2021