Sanja S. je jedna od Wostokovih suradnica, crtačica i scenaristica stripova; zajedno s njime je radila na otkačenom stripu "Čovek Vicko u paklenoj jazbini" (Bratstvo duša, 2014).

U ovoj prilici kada je ona gotovo kompletna autorica ("Porcelain grave" je napravila po stihovima N. Zablatosky, a "The girl who lives on heaven hill" po pjesmi Grant Harta, Husker Du) pokazuje artistički smisao za kreiranje vrlo čudnih stripova s neobičnim radnjama. Crteži su joj komični i psihodelično-kaotični s mnogo suptilne osjenčane tehnike. Sjene i nijanse su joj u tančine dotjerane s mnogo truda tako da se svaki fragment, odnosno slika i crtež pokazuju zasebnim, malim umjetničkim radovima s nizom otkačenih detalja. U tom pogledu ta dva spomenuta stripa su vrhunac ove vrlo kratke strip kolekcije od 40-tak stranica uz njen kompletan autorski "Čaj Tatatomye". Kroz sve te stripove (ima ih samo 6) provlači se jedan sofisticirani ženski lik u više izdanja s izvrnutom ličnom psihologijom gdje se vješto izbjegava tematska suvremenost, a uranja se u individualne polemike o smislu rođenja, života, smrti, prolazi se kroz patnje, torture, noćne more, debatira se o kriticizmu i luta se između vrletnih, moralnih i mentalno teško dostupnih ponora koji ne prikazuju nikakvu vremensku pripadnost.
Međutim, današnje doba je daleko od one ere kada su umjetnici i pisci, pa i kreatori 'devete umjetnosti' najčešće bili glavni i jedini akteri diskurza o vlastitom djelu. Daleko više djeluje na izolaciju individualnog eskapizma gdje autorica formira svoje replike i reminiscencije ispunjavajući svoju svetu funkciju - izraziti se na adekvatan način, a Sanja S. to radi s uočljivim iskorakom od nekog očekivanog konteksta. Posebice ako se imaju u vidu otkačeni, sirovi i bizarni Wostokovi stripovi, kao i različita djela proizašla iz vršačkog undergrounda. Ona, naprotiv, ima očitu težnju za radikalnošću: njen humor je intelektualiziran s neprestanim sukobima dviju oprečnih krajnosti, primjerice glavni lik Ceza Prin (ustvari Princeza) je predstavljen kao biće kome nije važan poredak stvari. Citiram 'Stvari jesu, Biće jeste, Ceza i jeste i nije. Sfera postojanja previše je siromašna, tako da je Ceza Prin odlučio pored toga što JESTE da bude i NIJE, odnosno i Biće i Niće (Nebiće), tj. da se rasprostire i u sferu nepostojanja'. Ha-ha-ha!

Jel' šta jasno? Ma, trebalo bi biti ko' suza. Njene burleske s apsurdnim fikcijama improvizacija su realnosti kroz oslikane metafore sa zabavnim, lepršavim, a istovremeno i morbidnim predznacima o vrlo mračnoj slici svijeta koja se manifestira kao groteskni odmak u fantaziju s mogućnostima da na ovakav pomaknuti način govori o stvarima o kojima većina uglavnom šuti. Elem, kod nje je izrazit upravo taj autorski pristup s kojime naglašava kako između privatnog unutarnjeg horrora i neuralgičnih točki recentne stvarnosti često može stajati znak jednakosti ili barem približne podudarnosti. Ona ovdje ne otkriva ništa senzacionalno o sebi, već vrlo duhovito slijedi intiman sarkazam neprestano tražeći okidač trauma i opsesija prikazavši ih namjerno kao proizvod oštećenog uma s vrlo bogatom maštom. A tu se već pomalo nazire i genijalnost...

Prvo će te se jako začuditi što ste to ustvari čitali i gledali, a onda će te malo po malo otkrivati mnoštvo skrivenih značenja pretočenih u humoresku tragikomičnosti koja pobija sebe samu. I apsurdno i apstraktno i prilično avangardno s velikim iskorakom iz klasicizma jeftine zabavne bižuterije i trivijalnosti. Ima poseban šmek i ostavlja moćan dojam.

horvi // 17/09/2014