Borba, potraga i misterij oko identiteta benda Tehno Muda, a i dobrog dijela vršačke scene djelomice je riješen. Imao sam strašnih kompulzivno-percepcijskih kompromisa kad su mi u ruke došli njihovi prvi albumi, jedna kompilacija raznih izvođača, te prvi stripovi objavljeni za Franjićevo Bratstvo duša, odnosno Slušaj najglasnije. Da li je to sve rad samo jedne osobe koja se skriva iza niza pseudonima, ili se ipak radi o više osoba, te što je sve prethodilo toj uvrnutoj sceni i kako je ona nastala otkriva se u poduljem predgovoru ove zbirke stripa i literarnih djela.

Nabor Devolac (rođen na današnji dan, 5.IX 1966.) je kultni vršački lik koji se tokom 80-ih i 90-ih bavio svime i svačime na polju otkačenih egzibicija. Zajedno s Vojom Kosanovićem iliti Zlikovcem (iz benda Tehno Muda) je pohađao srednju školu. Biografija kaže da je bio odličan učenik koji je često dobivao pohvale i nagrade profesora za svoje literarne radove, a pod utjecajima alkohola se pretvarao u nevjerojatnog otkačenjaka zabavljajući društvo s gomilom uvrnutih, nadrealnih, crnohumornih šala; s pojačanim djelovanjem maligana njegovo ponašanje je postajalo sve luđe, iracionalnije, neobuzdanije i mračnije. Jednom je tako nadrman (visok 192 cm, nosi cipele broj 47!) prilikom srednjoškolskog zimovanja 1984. u Dubrovniku na asfaltu usred gužve noćnog saobraćaja htio izvoditi breakdance dubeći i vrteći se na glavi; naravno, nije uspio, pao je i razbio naočale, a onda shrvan neuspjehom počeo kukati nad bijednim životom naumivši da počini samoubojstvo skokom s jedne litice. Održao je hamletovski oproštajni govor i prije skoka zamolio društvo da po posljednji puta nategne gutljaj vina iz flaše. Međutim, svo vino koje su imali bilo je ispijeno i u momentu je osjetio da mu je opao nivo alkohola u krvi, a s time i suicidalni entuzijazam. Nije skočio, samo je rekao 'ajmo na spavanje, ubiću se neki drugi put'. Od te 1984. počinje njegov javni angažman. U podrumu jedne vršačke mjesne zajednice pokrenut je underground klub K.E.C. (kulturno eksperimentalni centar) u koji su navraćali likovi poput njega, Zlikovca, Wostoka i Miše Mangupa (prisutan na kompilaciji "Vršačka podzemna scena", Slušaj najglasnije, 2014). Tu su svi marginalni kreativci mogli da prikažu svoje ekscentrične radove često natopljeni rakijom Babovačom koju su kupovali kod jedne babe iz susjedstva. Nabor je drndao na gitari, stavljao je crveni vez preko čela, urlao šta god bi mu palo na pamet i valjao se po prljavom podu izborivši mjesto u underground teatru nazvanom Banatski Rizling koji je znao izvoditi dramske komade Danila Harmsa. Pod njegovim utjecajima, 3 godine stariji od njega Wostok, počeo je crtati stripove, a kad je Nabor počeo studirati, 1991. je iz Novog Sada donio dva broja "To jest", glasila studenata filozofije da se pohvali svojim objavljenim literarnim djelom "Pas i čovek: najbolji prijatelji!". Wostok je kasnije po njegovim pisanim materijalima nacrtao mnoštvo halucinogeno-iščašenih stripova, a suradnja se nastavila i na drugim medijima. Snimili su filmove "Kozmičke Pirane", "Život u Bolivudu" gdje je nabor glumio lik Zagorelog kao parodiju na slavnog strip junaka Zagor-Te-Neja, osnovan je bend MULJ (milozvuci usunčanog ljeta) koji je izvodio grotesknu kakofoničnu glazbu punu apsurda van ikakvih žanrovskih i stilskih glazbenih konvencija, napisao je brojne prozne tekstove u kojima je još tijekom 80-ih predvidio katastrofu nadolazećeg sumraka na Balkanu, a onda je u jeku Miloševićeve ere zaključno pred sam kraj 20. stoljeća tiho napustio svaki vid kreativnog izražavanja. Njegovi prijatelji i poznanici su nakon njegovog prestanka djelovanja objavljivali radove na njegove teme. Wostok je napravio strip "Pas i čovek: najbolji prijatelji!" (objavljen 2005. u Italiji u 2000 komada), te knjigu "Podzemne vode" (2009) u kome je velika većina radova inspirirana Naborovom literaturom, a jedino njegovo javno objavljeno književno djelo je "Daljinski samoupravljač i druge priče" objavljeno negdje polovicom 90-ih.

U ovoj pozamašno debeloj crno-bijeloj knjižurni formata A4 sabrani su stripovi na njegove tekstove, te je priloženo cijelo brdo fotokopiranih izvornih književnih radova Nabora kucanih na pisaćoj mašini, dakako ručno lektoriranih. Neki su vidno oštećeni, ali ipak spašeni od zaborava, a neki su nanovo prekucavani u kompjuterskom wordu i kao fotokopije objavljivani u fanzinu "Krpelj" koji je doživio nekih 200-tinjak brojeva.

Elem, njegov prikazani književni opus uz stripove crtane po njegovim scenarijima sadrži kratke pričice pune izvrnutog humora u kome ne treba tražiti direktan smisao s dva bivša režima - socijalističkim i onim Miloševićevim mada su u stalnoj mentalnoj paraleli kada se čitaju s ovako dugačkim vremenskim otklonom. Naboru možda i nije bio prioritet, a ni namjera šegačiti se s njima; on je to činio podsvijesno i tek između redaka se osijeća cinizam i ironija na društvene modele. Njemu je prije svega namjera bila napraviti iščašenu komediju punu apsurda u kojoj u prvom redu ismijava samog sebe kroz neobične i iracionalne situacije stavljajući se u različite likove preko kojih progovara taj neobuzdano mračan i šaljivi dio njegove kreacije. Tekstovi su mu kratki, maksimalno 7-8 stranica s pravilnim formatom novinarskih A4 kartica od po 27 redaka i čitaju se 'naiskap'. Jedan od najduljih je "Veselo veče", ironija na nekoć popularnu radio emisiju koja je išla nedjeljom u 20h i emitirala se tokom 70-ih i 80-ih na svim centralnim republičkim radio stanicama, a bila je komunistička zamijena za glasovite američke i britanske show programe s muzičarima, orkestrima, glumcima, voditeljima, klaunima i brojnim gostima uživo iz studija. On je ovdje nabacao nekolicinu stvarnih likova iz Vršca, zatim posve zbunjenog voditelja s mnogo lapsuza i faktičkih grešaka, pukovnika prema kome se voditelj obraća s guzičarskim strahopoštovanjem, jednog fudbalera koji nije završio niti osnovnu školu, te sebe samoga i još neke stvarne ili izmišljene likove, nebitno je. A kroz cijelu papazjanu je predočio kaos u eteru, smušenost, neinformiranost, ljudsku bahatost i želju za medijskim eksponiranjem što je sve pretvoreno u degutantnu predstavu koja je od stvarne i relativno ozbiljne radio emisije s duhovito - zabavnim karakterom postala groteska.

Opet, kroz komad "Drama" s Ljubišom Samardžićem, fudbalerima Crvene Zvezde, Šicerom (lik iz filma "Zimovanje u Jakobsweldu" i "Salaš u malom ritu"), Batom Živojinovićem, Zvonkom Lepetićem, Tarzanom, Čitom, Boris Dvornikom, šinterima, Bajagom, Draganom Nikolićem, Borom Todorovićem... nafilao je enormno kaotičnu fabulu punu dijaloga i razgovora bez ikakvog reda vožnje, ono slobodno da se izrazim, za crknuti od smijeha. I tako redom, da ne prepričavam sve te pričice o Grnčilu, maloumnom Jezdimiru, Vuku Mandušiću i 7 jarića, komičnim prekrojavanjima povijesnih tekovina NOB-a, još komičnijim zapisima iz dnevnika, stripu o Billyiju - borcem za pravdu, Brđanima i Doljanima, hiperaktivnom službeniku na poštanskom šalteru, a mora se spomenuti da je on i autor stihova one lucidne pjesme "Od Srbije do Afrike" koja se nalazi na kompilaciji "Vršačka podzemna muzika".

Svi ti njegovi literarni radovi iskonski nasmijavaju duhovitim paradoksima u kojima se gotovo odreda nailazi na apsurde i nadrealne fikcije bez mnogo vulgarizacije. Za krepati od smijeha!!!

I da ne zaboravim. Sretan mu današnji rođendan!

horvi // 05/09/2014