Vrlo lijepe postmodernističke ilustracije Marc Antonija Cinottija, kratka biografija i prolog u kome se saznaje da je autor diplomirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti, kraće vrijeme predavao marksizam u srednjoj školi, obolio s dijagnozom manične depresije, te pisao tekstove za supergrupu Cirkus, bend u kome su bili Alen Kraljić (PC&VC), Renato Metessi i neki od članova Majki, Laufera i prateće ekipe Edo Maajke, navelo bi čitatelja da se pred njime nalazi neko zanimljivo sročeno rockersko štivo koje za razliku od mnogih (uglavnom svih) izdanja Bratstva duša ima i potpisanu lektoricu prof. Kseniju Kancijan. Međutim, pravi problem nastaje kada se počne čitati: lekture nema, a pravopisne greške su kardinalne s učestalim gramatičkim kompromisima 'ije - je', 'ć - č', velikim/ malim slovima, krivo ispisanim slovima i tipfelerima 'pošljivih - pišljivih', 'spotovoma - spotovima', 'komplcirana - komplicirana', itd., zatim nedostatku razmaka između dvije rečenice, pa su negdje proredi nezgrapno preveliki, a prelomi očajni…, tako da se stiče utisak literarnog rada neke polupismene osobe koja je jedva završila osnovnu školu, a na popravne iz hrvatskog jezika vjerojatno išla svake godine.

Osim toga, teško se oteti dojmu stilskog izraza 'kupusarije' koja se svodi na kratke, kako autor navodi, autobiografske pričice s kombinacijom fikcije, od kojih je strepio da bi neke ljude mogle uvrijediti. Jer, njegov literarni diskurz je vrlo štur i škrt poput prosječne školske zadaćnice odrađene nabrzaka saževši je na crtice i osnovne činjenice u kojima nema kićenih riječi, epiteta, podrobnijih opisa, dubljih analiza, a još manje dramatike ili nekakvih spontanih zapleta budući da je sve ispisano tehnikom naknadno sklepanog kompresiranog dnevnika u kome i samo sjećanje uvelike hlapi. Prije bi se stekao dojam da bi ih mogao uvrijediti nepravilnom gramatikom nego li blijedo opisanim situacijama…

U ovakvom stilu izražavanja, na žalost, nema niti neke očekivane slojevitosti pripovjedanja, duhovitosti, emocija ili neuralgičnih točaka hrvatskog društva premda se radi o stvarnosnoj prozi što obuhvaća period neposredno uoči raspada bivše velike federacije sve do cirka početka druge decenije 21. stoljeća. Sve su to vrlo kratke sličice poput monologa odrađenog u jednom dahu uz kavu i cigaretu, možda i poneki maligančić, a iskreno govoreći, tako brzo se i pročitaju nizajući djeliće autorovog života koji se nakon diplomiranja 1987. vrlo brzo pretvorio u traumu punu egzistencijalnih problema. Nakon što je marksizam izbačen s programa srednje škole 1990., on je po posljednji put 1993. bio na dogovoru za posao, a kako ga nije dobio, kratio je vrijeme igrajući biljar, vodio je videoteku, odlazio po rock koncertima, tulumario i proživljavao sve stresnije periode uz ganju i neke teže opijate sve dok nije psihički obolio i 1996. poslan u mirovinu sa samo 35 godina.

Na račun poremećene financijske situacije koja ipak nije tako očajna, a navodi da je ponekad znao preživljavati sa 'samo' 400 eura mjesečno (a s toliko opstaju i zaposleni koji su uz to podstanari i plaćaju alimentaciju), stvorio je određeni sustav prioriteta s nazorima kako proći jeftinije, no teško je vjerovati da ima itko tko te sustave ne poznaje, tako da na koncu konca u ovoj autobiografskoj zbirci memorija praktički nema ničega što se prije nije znalo ili tokom ovog neskladnog i neuravnoteženog života unazad četvrt stoljeća nije usvojilo iz svakodnevne prakse. Žalosno je međutim što se ovaj intelektualac uopće nije snašao u književnosti da dade svoje sociološko viđenje opće društvene egzistencije kroz seciranje vitalnih problema, što u njegovim pričicama nema fluktacije usvojenog znanja i informacija s fakulteta, praktičnih primjena gradiva, a i opisa psiho-mentalnih stanja kroz koja je prolazio kada je obolio evidentno pokazujući da su mu jedina briga bili provodi, barenje komada i pokušaji brze zarade na kocki. Čak nema niti eksplicitnijih primisli o seksu kojeg nekoliko puta spominje, a po svemu što se nalazi na ovih 60-tak stranica od čega polovicu zauzimaju ilustracije i stihovi za bend Cirkus, daleko bolje, uzbudljivije, komičnije, ciničnije, provokativnije i perverznije radove u ovakvom žargonu sklepao je Aleksander Cepuš u svojih desetak autobiografskih knjižica (neke su objavljene kao Samozaložba/ samoizdanje) predstavljajući još gorčiju i morbidniju individualnu rockersku storiju koja uz to i nema ovako veliki koeficijent gramatičkih i pravopisnih pogrešaka.

Ako je suditi po onoj ofucanoj da se prvi mačići bacaju u vodu, od Borisa Vujkovića bi se prava literarna djela tek trebala dobiti uz daleko kreativniji spisateljski poduhvat koji prelazi obzore najjednostavnijeg zadatka - debelo zakašnjelog raporta s lica mjesta.

horvi // 16/05/2017