Paralelno objavljen s istoimenom knjigom na bivši Dan republike, 29.XI 2020., ovaj album je uobičajena Matejeva poslanica što nudi ono čega sama knjiga nema. Sama zbirka poezije (objavljena za Nobenu založbu) se fokusira na varijacije opusa Roy Orbisona nastavljajući tamo gdje je Matej stao u poetskoj zbirki "Orbisoneti" (2006), ali, dakako u aktualnijem i angažiranijem smislu. U konceptu zbirke, podnaslovima pjesama, rečenicama i samim pjesmama gledao je da 'crvena nit' u pozadini uvijek bude glazba koja kroz brojne reference i forme, bez obzira imale one rimu ili bile u slobodnim stihovima, prošeta kroz svakodnevni život koji svoj odjek može pronaći u 'prosjakovom gostu' kao u potrošačkom konzumerizmu jednoumlja i ludilu modernog drijemanja jer smatra da smo još uvijek daleko poslušniji od mnoštva aktivnih građana svijeta. Pjesme koje je za zbirku napisao nose duh Orbisona, ali i majstora pedal steel gitare Weldon Myricka, kao i još nekih drugih ličnosti, stavljajući im danas moderni rekvizit 'masku' za lice, pa kao tako dočarani, niti sam Matej nije najsigurniji kojim će sve to pravcem krenuti. Dobro, ne bih previše davio s ovime albumom koji sam po sebi i nema izrazito upečatljivu glazbenu konotaciju. Sve su ovdje manje-više lagane gitarističke staccato vibracije s uobičajeno defiliranim distorzijama, koji puta i nježnijim, tišim i sugestivnijim ambijentalijama za intimističkiji dekor kakvog s vremena na vrijeme zna isporučiti u nekim baladičnijim impresijama. Izuzev uvodne pjesme "Kako je lahko ena sama ptica oktet" koja je jedna od rijetkih mu izvedena skoro u acappela maniru poigravajući se sitnim elektronskim ritmičkim efektima koji bi mogli biti čak i beatbox ili vox-extended tehnika, ali i ne mora biti. Prema samom naslovu kompozicije se dade očitati hvalospjevna poanta Orbisonu kao raspjevanoj ptici što može glasovno zamijeniti barem 8 vokala, a onda niže metafore na prijestolje, "Kraljestvo" u kome nitko nije dovoljno velik, stavlja ga gotovo u poziciju blaženog sveca koji zna ono što mi smrtniki ne znamo (komično nazvana "Tretji prihod blaženega Mihe Masuriča ki nas bo odrešil, ker Oto Pestner ni kriv"), razglaba zanimljivo ukucanim poredbama o konzumerističkom ludilu, a i youtube-u ("Blaznost je poceni"), a ima i neuobičajeno dugačku pjesmu od čak 10 kitica - "Ta hiša je prazna" u kojoj premeće fabulu iz stvarnosti u iracionalno i vrlo zapetljano. Posebno je zamršena lirska tema "Predvidljiva usoda desetega brata" o nekom lokalnom liku što se, po svemu sudeći, utopio na brzacima rijeke Savinje veslajući kajak. Malo i o friškim yapijima što su bili još prilično mali kad je Tito umro, ali danas nitko ne pita od kuda im dobri položaji, namještenja i kuće ("Balada #6"), a i o sumornom svijetu koji u ničemu više nije siguran, a još manje odgovoran jer je sve otišlo bezglavo poput 'obtoženog volka ki se prebija skoz lanskoletno koruzo' ("Svet brez zidov").



Lirika je besprijekorno ugođena čak i za one koji još nisu čitali zbirku. Glazba malo letargičnije i tmurnije giba molovima stvarajući apatičnu atmosferu natopljenu spleenom kakav se u kontekstu Roy Orbisona ne bi mogao očekivati. Barem ja sam prehitro i brzopleto pretpostavljao da će ovo biti veseo i nonšalantan zvučni rad, a ništa zato, često se umijem zeznuti u prognozama.

Naslovi: 1.Kako je lahko ena sama ptica oktet, 2.Kraljestvo, 3.Tretji prihod blaženega Mihe Masuriča ki nas bo odrešil, ker Oto Pestner ni kriv, 4.Blaznost je poceni, 5.Ta hiša je prazna, 6.Predvidljiva usoda desetega brata, 7.Balada #6, 8.Svet brez zidov

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/12/2020