Matej ponovno eksperimentira. Ovaj puta dosta žestoko, noiserski i satirično kroz prizmu promatrača uličnih nemira i prosvjeda protiv slovenske vlade.

Nabrijana blues distorzija s mnogo reverba i efekata koja dočekuje u uvodnom instrumentalu "Entrate #1" odmah daje do znanja da se Matej barem nakratko ostavio akustike i ponovno zaputio u riffove, baraže, eksperimente i istraživanja. Prva vokalna stvar, gotovo 7 minuta dugačka "Mojstri za vojne" u spoken word izvedbi je moćni protest koji govori o nemilim zbivanjima u deželi uz odjek eksplozija, molotovljevih koktela i štropota, a "Toilette" satirična brundava noise/blues a'la Neil Young/ Sonic Youth crtica iz perspektive zahodske školjke, no u principu je aluzija na staru pjesmu "Anka" Antona Aškerca iz 19. stoljeća koja je morala na daleki put jer su joj umrli roditelji.



I kad se pomisli da će čitav album krenuti u revoltiranom smjeru kao odjek na sva ta previranja, mic-po mic se taj naboj počinje rastvarati prvo u zgodne metafore 'James Brown je otplesal, kaj bomo zdaj?/ najeti redarji se grejo svetnike... Liz Taylor stopica po starih stopnicah, Paul Newman za njo jih sestavlja nazaj/ nekaj je zelo narobe, nekaj mi nadvse smrdi... (pjesma "Zelo narobe"). A potom u još jednu spoken word izvedbu s echo efektima i eksperimentima ("Odtis denarnice v snegu") u kojima se još ponešto osjeti od aktualne lirske teme. Donekle se to primijeti i u narednoj kompoziciji ("Traktat o tishini") nafilanoj sa zanimljivim post-industrial/noise eksperimentima i gitarskim baražama, no Matej ide sve više u širinu i poetiku s očiglednom namjerom da se izvuče iz vlastite konfrontacije mada je ona metaforička i sofisticirana. Pa tako do konca albuma šiba svoje uobičajene pričice o fikcijskim likovima u čiju radnju upliće tek nezamjetan dio stvarnosti iz aspekta nekog nezainteresiranog posmatrača koji zna 'da je bolje molčati če ima hudič mlade' (akustična "One for demonney" uz pratnju kreketanja žaba kao onomatopeja na Ljubljančane. Možda, ha-ha-ha). Tonski zanimljiv post-industrial eksperiment "Bila je Klarisa" o časnoj sestri je tematski posve udaljena od uličnih nemira i javnog nezadovoljstva, a posljednja "Ekloga" u trajanju od čak 11 minuta (!) je povratak u realnost kada se gotovo zaboravlja šta se dešavalo.

Da Matej zna napisati sjajne stihove ne treba posebno isticati, no ovdje se na albumu suviše ogradio navlačenjem na poetiku i sporedne stvari kao da sve to promatra i on i njegovi likovi, onako iz prikrajka. Bojažljivo iza ugla ili bolje rečeno, s TV ekrana. Najradije bi se usredotočio na nešto drugo, na opise likova kako sjede u svojim podrumima smišljajući vojnu strategiju ispijajući kavicu, promatrajući ljude koji kupuju kabanice s različitim dizajnima tek krajićkom oka prativši njihove refleksije. Pacifistički bez želje da stane barem bliže prvih redova i da digne poneki glas. Nema borbe niti direktnih opisa, upuštanja u prosvjede i želje za gordom parolom kakve su znali u odgovarajućim situacijama dati njegovi veliki idoli Dylan i Lennon, a ovo mu je bila idealna prilika. Previše je plašljiv, plah i samozatajan.

No, zato je tu vrlo dobro osmišljen zvučni kolorit jednostavnih, ali efektnih gitarskih eksperimenata kakve od njega ne dobivamo često, te zgodnih vokalnih humoreski koje uistinu zabavljaju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/04/2013