MATEJ KRAJNC: Svetovja, pesmi po motivih poezije Gregorja Strniše (Slušaj najglasnije/ Nika, 2020)
Gregora Strnišu (1930 - 1987) pažljiviji literati dobro pamte kao jednog od slovenskih najboljih i najpriznatijih književnika druge polovice 20. stoljeća, prije svega pjesnika i dramaturga. Imao je buran život prožet stihijama još od djetinjstva: roditelje, inače sudske službenike (otac mu se između ostalog bavio glumom i književnošću) su zajedno s njime 1949. uhvatili i osudili zbog pomaganja političkim izbjeglicama i navodnim izdajama državnih tajni. Gregor je prvo dobio 2 godine zatvora i gubitak građanskih prava, a onda nakon žalbe i 4 godine prisilnog rada mada mu je desna ruka od rođenja bila disfunkcionalna. Na robiji je pokušao samoubojstvo, a potom se počinje baviti književnošću. 1951. je uvjetno pušten iz zatvora kad je imao 21 godinu, oslobođen je služenja vojnog roka kao trajno nesposoban zbog ruke i lošeg vida, upisuje germanistiku na Filozofskom fakultetu diplomiravši njemački i engleski jezik 1961., te dobiva Prešernovu studentsku nagradu. Bio je jedan od osnivača Magazina 57, a unatoč diplomi nikada se nije zaposlio živjeći od tantijema za koje si je, između ostalog otkupio vlastitu oduzetu kuću u Rožnoj dolini. 1967. je dobio prvo veliko priznanje uvrštavanjem u Slovenski zbornik, a onda je 1985. postao kandidat za Fulbrightovu stipendiju pripremajući se za odlazak u USA. Isprave su zbog 'nepodobne prošlosti' zapele u Beogradu i nikada nije otputovao da iskoristi američku stipendiju. Umro je 1987. u Ljubljani koju je rijetko napuštao od zatajenja srca uzrokovanog delirijem. Nekoliko puta se liječio od alkoholizma, depresije i dipsomanije. Posthumno je dobio prvi Kristal Vilenice (nagrada za najbolje literarno djelo koje su primjerice dobili Dubravka Ugrešić 1989. i Slavko Mihalić 1994.), a tijekom života još brojne nagrade.
Gregor Strniša u mlađim danima
Veoma aktivan je bio za vrijeme pohađanja fakulteta tokom 50-ih godina kada se budi snažan intimistički pokret nadahnut otuđenjem, apsurdom, dehumanizacijom, potrazi za smislom, analiziranjem smrti, vlastitog osjećaja užasa nastalih na paranojama proživljenog 2. svjetskog rata kao i njegovih posljedica odrastanja, reakcija na tada rastuće potrošačko društvo i njegove sukobe s kulturom što je rezultiralo često neestetskim, nelogičnim i teško razumljivim literarnim djelima koja su odbacivala sintaktička i pravopisna pravila sužavanjem rečenica i oslobađanjem stiha. On je umjesto rime koristio asonancu (glasovna figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika u fonetskom sklopu ugođaja, ritma ili glasovnih efekata, najpoznatija je efektnost kod Tadijanovićevih stihova 'dugou noć, u zimsku bijelu noć'), a teme su mu pretežito bile egzistencijalne s fokusom na opsjednutost, metafiziku, patnju, smrt, ludilo i suprotstavljanju antropocentrizmu. Poznat je po post-simbolizmu i tome što za njega čovjek nije središte svijeta, već samo dio svemira i kozmičke svijesti oslanjajući se na drevne mitove, srednjevjekovne priče i likove iz bajki. Objavio je 12 zbirki poezije, 5 drama (dobitnik je nagrade Sterijinog pozorišta), jednu knjigu proze i eseja, 5 knjiga za djecu i omladinu, te 4 radio drame, a djela su mu prevođena na 17 jezika. Autor je stihova "Zemlja pleše" koju je u originalu otpjevala Marjana Deržaj i 1962. pobjedila na 1. festivalu slovenske popevke, a mlađe generacije pjesmu znaju po retro-hit izvedbi Anje Rupel i Videosex iz 1986. Inače je autor stihova za oko 400 uglazbljenih popevki, šansoni, te narodnih i zabavnih pjesama.
Matej se u ovome slučaju asocijacijama poslužio uglavnom poznatim temama sugerirajući blisku povezanost sa Strniševom poezijom otkrivajući svoj neobičan egzibicionizam i njegove korijene. Ne mora da je baš Strniševa poetika striktno utjecala na njegov čudnovati smisao za skokove s percepcije na percepciju, ali se osjećaju dobrani utjecaji za one koji ga revno prate osobito u tom aspektu, a vidiš, niti ja to nisam znao, čak niti hipotetski podvukao neku paralelu premda poznajem dio Strniševog opusa koji je tokom 70-ih i 80-ih kad sam bio školarac čamio po knjižnicama i nije poput tko zna koliko puta provjeravanih slovenskih književnika (Aškerc, Cankar, Prešern, Župančić, Bevk, Vandot, Voranc, Seliškar, Ingolič...) bio dostupan u edukacijske svrhe. Elem, Matej iz inspiracije udahnute asonancama i teško razumljivih zbrka (koliko sam ga čitao stvorio sam osjećaj beatnika i luzera nespremnog za r'n'r), priča svoje vizije metafizičkog "Mozaika" gledane s prizme turista u Londonu priznajući 'nisem v Londonu, tuhtam, tole je Negotin ali pa Niš', zabavlja se s također metafizičkom "Orion" u komično-grotesknom maniru 'orion je narobe preračunal prvih tisoč let/ ...klavir je zanič, pustili so ga za okras/ žal ti je, kjer so ti na velikom sejmu posekali prste/ namesto tebe bo nastopil Telly Savalas/ ... redkokodaj srečaš ozvezdja s smislom za humor...', igra se personifikacijama - "Lutka" 'luna sije in nihče ne ve, kdaj potemni/ ... če lutka potrka, prižgi svečo, če nimaš sveče, ji otpri/ ...lutke žvečijo tobak', iznenađujuće pristupa spoken-wordu u potpuno ambijentalnoj "Trotamora" (koljevka bez uroka), paranoično se mistificira sumnjivim sjenama u temi "Vrba" 'če je tu nekoč stala vrba, je prav, da to nekdo zapiše/ sumnjive sence s plašči se na večer plazijo okrog moje hiše' i onda se prebacuje na smrt i mitologiju (tema "Velikani"), te na kozmičku svijest (završna "Ozvezdje") morbidno satkanim stihovima 'boš kar brez šampajnca skočil z balkona, grof Monte Cristo?/ ozvezdja nocoj ne bodo nazdravljala z nami/ zaman gledaš v nebo'. Huh!
Zvučna koncentracija su tek lagana prebiranja po strunama akustične gitare poput pjesnika-tragičara u starom Rimu, onako s lirom, citrom ili harfom koje su služile samo kao prateća kulisa za sricanje stihova, no ovdje je Matej ubacio i prpošnih melodičnih blues-rock legata u pjesmi "Oko" koja začudno ima i nekoliko promjena, zatim ritam raštelane charleston koračnice u "Ozvezdje", te sitnu ambijentalnu pozadinu na staccata kroz pjesme "Velikani" (ima čak i završnog fučkanja!) i "Vrba". Amerikanci bi sugestivno ovome dali epitet country, noviji darkeri neo-folk, hipsteri indie-folk, ali kako god, ovdje je glazbeni dio drugi, manje bitniji kolosjek u kome i nema osobitih uzbuđenja. Stihovi i vokalna interpretacija su daleko bitniji, a kako je album sniman na dvije lokacije (studio B4 i FR350) u periodu od 2019-2020, jasno je da su se ideje nešto dulje nego obično kanalizirale, ovo je na koncu ispao simpatičan i vedar album koji u sebi krije duboke asocijacije na mrakove izvedenih iz izvornika. Duhovit je Matej čak i s ovakvim temama.
Vojne slike - balade Janeza Menarta (MK Records, 2019)
Celjske balade (2019)
Chevalier se sprehaja po Pekrski (2019)
Izbire (2019)
Vročinski val (2019, digitalni EP)
Celjske balade (2019)
Pepel, ki mi je padal po roki - pesmi Toma Vebra (2019)
Tretje poglavje (z Agencijo Rokenrol) (2019, Helidon)
PESMI, KI SEM JIH ŽE OD MALIH NOG ŽELEL POSNETI, PA JIH NISEM, KER SEM UGLASBLJEVAL POEZIJO IN IGRAL ROKENROL, ZDAJ MI PA NI VEČ TREBA SLUŽIT TRGU, KER SEM BOGAT IN SLAVEN IN LAHKO POJEM POP PESMI, KI SO ME IZOBLIKOVALE V MOŽA! (2019)
Usode na kredit (2019)
Vojne slike - balade Janeza Menarta (2019)
Bele živali so zelo pogosto gluhe - pesmi po navdihu kratkih zgodb Ivane Myškove (2019)
Mati, odprite no darila - božični album 2019 (2019)
Douchebag Mama, EP (2019)
The Guardian, LP (kot Matt Kaye, junij 2019, z letnico 2018, Kulturni center Maribor/Kvakas)