Gregora Strnišu (1930 - 1987) pažljiviji literati dobro pamte kao jednog od slovenskih najboljih i najpriznatijih književnika druge polovice 20. stoljeća, prije svega pjesnika i dramaturga. Imao je buran život prožet stihijama još od djetinjstva: roditelje, inače sudske službenike (otac mu se između ostalog bavio glumom i književnošću) su zajedno s njime 1949. uhvatili i osudili zbog pomaganja političkim izbjeglicama i navodnim izdajama državnih tajni. Gregor je prvo dobio 2 godine zatvora i gubitak građanskih prava, a onda nakon žalbe i 4 godine prisilnog rada mada mu je desna ruka od rođenja bila disfunkcionalna. Na robiji je pokušao samoubojstvo, a potom se počinje baviti književnošću. 1951. je uvjetno pušten iz zatvora kad je imao 21 godinu, oslobođen je služenja vojnog roka kao trajno nesposoban zbog ruke i lošeg vida, upisuje germanistiku na Filozofskom fakultetu diplomiravši njemački i engleski jezik 1961., te dobiva Prešernovu studentsku nagradu. Bio je jedan od osnivača Magazina 57, a unatoč diplomi nikada se nije zaposlio živjeći od tantijema za koje si je, između ostalog otkupio vlastitu oduzetu kuću u Rožnoj dolini. 1967. je dobio prvo veliko priznanje uvrštavanjem u Slovenski zbornik, a onda je 1985. postao kandidat za Fulbrightovu stipendiju pripremajući se za odlazak u USA. Isprave su zbog 'nepodobne prošlosti' zapele u Beogradu i nikada nije otputovao da iskoristi američku stipendiju. Umro je 1987. u Ljubljani koju je rijetko napuštao od zatajenja srca uzrokovanog delirijem. Nekoliko puta se liječio od alkoholizma, depresije i dipsomanije. Posthumno je dobio prvi Kristal Vilenice (nagrada za najbolje literarno djelo koje su primjerice dobili Dubravka Ugrešić 1989. i Slavko Mihalić 1994.), a tijekom života još brojne nagrade. Veoma aktivan je bio za vrijeme pohađanja fakulteta tokom 50-ih godina kada se budi snažan intimistički pokret nadahnut otuđenjem, apsurdom, dehumanizacijom, potrazi za smislom, analiziranjem smrti, vlastitog osjećaja užasa nastalih na paranojama proživljenog 2. svjetskog rata kao i njegovih posljedica odrastanja, reakcija na tada rastuće potrošačko društvo i njegove sukobe s kulturom što je rezultiralo često neestetskim, nelogičnim i teško razumljivim literarnim djelima koja su odbacivala sintaktička i pravopisna pravila sužavanjem rečenica i oslobađanjem stiha. On je umjesto rime koristio asonancu (glasovna figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika u fonetskom sklopu ugođaja, ritma ili glasovnih efekata, najpoznatija je efektnost kod Tadijanovićevih stihova 'dugo u noć, u zimsku bijelu noć'), a teme su mu pretežito bile egzistencijalne s fokusom na opsjednutost, metafiziku, patnju, smrt, ludilo i suprotstavljanju antropocentrizmu. Poznat je po post-simbolizmu i tome što za njega čovjek nije središte svijeta, već samo dio svemira i kozmičke svijesti oslanjajući se na drevne mitove, srednjevjekovne priče i likove iz bajki. Objavio je 12 zbirki poezije, 5 drama (dobitnik je nagrade Sterijinog pozorišta), jednu knjigu proze i eseja, 5 knjiga za djecu i omladinu, te 4 radio drame, a djela su mu prevođena na 17 jezika. Autor je stihova "Zemlja pleše" koju je u originalu otpjevala Marjana Deržaj i 1962. pobjedila na 1. festivalu slovenske popevke, a mlađe generacije pjesmu znaju po retro-hit izvedbi Anje Rupel i Videosex iz 1986. Inače je autor stihova za oko 400 uglazbljenih popevki, šansoni, te narodnih i zabavnih pjesama.



Matej se u ovome slučaju asocijacijama poslužio uglavnom poznatim temama sugerirajući blisku povezanost sa Strniševom poezijom otkrivajući svoj neobičan egzibicionizam i njegove korijene. Ne mora da je baš Strniševa poetika striktno utjecala na njegov čudnovati smisao za skokove s percepcije na percepciju, ali se osjećaju dobrani utjecaji za one koji ga revno prate osobito u tom aspektu, a vidiš, niti ja to nisam znao, čak niti hipotetski podvukao neku paralelu premda poznajem dio Strniševog opusa koji je tokom 70-ih i 80-ih kad sam bio školarac čamio po knjižnicama i nije poput tko zna koliko puta provjeravanih slovenskih književnika (Aškerc, Cankar, Prešern, Župančić, Bevk, Vandot, Voranc, Seliškar, Ingolič...) bio dostupan u edukacijske svrhe. Elem, Matej iz inspiracije udahnute asonancama i teško razumljivih zbrka (koliko sam ga čitao stvorio sam osjećaj beatnika i luzera nespremnog za r'n'r), priča svoje vizije metafizičkog "Mozaika" gledane s prizme turista u Londonu priznajući 'nisem v Londonu, tuhtam, tole je Negotin ali pa Niš', zabavlja se s također metafizičkom "Orion" u komično-grotesknom maniru 'orion je narobe preračunal prvih tisoč let/ ...klavir je zanič, pustili so ga za okras/ žal ti je, kjer so ti na velikom sejmu posekali prste/ namesto tebe bo nastopil Telly Savalas/ ... redkokodaj srečaš ozvezdja s smislom za humor...', igra se personifikacijama - "Lutka" 'luna sije in nihče ne ve, kdaj potemni/ ... če lutka potrka, prižgi svečo, če nimaš sveče, ji otpri/ ...lutke žvečijo tobak', iznenađujuće pristupa spoken-wordu u potpuno ambijentalnoj "Trotamora" (koljevka bez uroka), paranoično se mistificira sumnjivim sjenama u temi "Vrba" 'če je tu nekoč stala vrba, je prav, da to nekdo zapiše/ sumnjive sence s plašči se na večer plazijo okrog moje hiše' i onda se prebacuje na smrt i mitologiju (tema "Velikani"), te na kozmičku svijest (završna "Ozvezdje") morbidno satkanim stihovima 'boš kar brez šampajnca skočil z balkona, grof Monte Cristo?/ ozvezdja nocoj ne bodo nazdravljala z nami/ zaman gledaš v nebo'. Huh!



Zvučna koncentracija su tek lagana prebiranja po strunama akustične gitare poput pjesnika-tragičara u starom Rimu, onako s lirom, citrom ili harfom koje su služile samo kao prateća kulisa za sricanje stihova, no ovdje je Matej ubacio i prpošnih melodičnih blues-rock legata u pjesmi "Oko" koja začudno ima i nekoliko promjena, zatim ritam raštelane charleston koračnice u "Ozvezdje", te sitnu ambijentalnu pozadinu na staccata kroz pjesme "Velikani" (ima čak i završnog fučkanja!) i "Vrba". Amerikanci bi sugestivno ovome dali epitet country, noviji darkeri neo-folk, hipsteri indie-folk, ali kako god, ovdje je glazbeni dio drugi, manje bitniji kolosjek u kome i nema osobitih uzbuđenja. Stihovi i vokalna interpretacija su daleko bitniji, a kako je album sniman na dvije lokacije (studio B4 i FR350) u periodu od 2019-2020, jasno je da su se ideje nešto dulje nego obično kanalizirale, ovo je na koncu ispao simpatičan i vedar album koji u sebi krije duboke asocijacije na mrakove izvedenih iz izvornika. Duhovit je Matej čak i s ovakvim temama.

Naslovi: 1.Mozaik, 2.Orion #2, 3.Lutka, 4.Trotamora, 5.Vrba, 6.Oko, 7.Velikani, 8.Ozvezdje

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/11/2020