Bili su nekoć ovi Kanađani iz Burlingtona pravi grungeri. Malo okasnili za godinu-dvije od zlatnog vala, prvi album "Letters From Chutney" su objavili 1995. i nastavili održavati stil još punih desetak godina sve dok im nije došao onaj neshvatljiv klik da se prešaltaju u mekane vode skoro do ljigavog pop-rock izraza kojeg su u zadnjih petnaestak godina još uvijek utrpali i prodavali kao alternativni rock. Čudna li ga čuda i to baš kad je zaživio revival post-grungea... Kako su zadnji album "Five Crooked Lines" imali još 2015. i tržišno podbacili, pristupili su revitalizaciji karijere ovom kompilacijom koja bi po 'best of' defoltu trebala sadržavati najveće uspješnice u karijeri. Ali malo sutra. Ovdje bi se očekivali komadi "Circles", "As far as I can spit" (prvi im hitovi iz 1995.), prvi proboj na USA top liste "Quicksand" (1998, USA rock no. 28), pa "Absent elements", "Thousand mile wish" i tako redom uključujući "Talking to the walls", "Pieces fit", sve do "Wolves and doors", zadnjeg singla koji im je na kanadskoj rock listi donio no.4. Ih, tja, biznis u koji su upali još od cirka grozomornog šestog albuma "Life Turns Electric" (2010, USA no.92) preporučio im je da na kompilaciju valja staviti čim više balada i mekanih pjesama, a one žestice reducirati na najmanju moguću mjeru, pa se tako ovdje dobiva pozamašan paradoks koji za slabije upućeni auditorij u njihov rad predstavlja bend kao mainstream rock što tek tu i tamo stisne distorziju. Izuzev prvog groove-grunge singla što ih je proslavio u Europi ("Good times", 2003., UK no.92), ovdje su od žestica tek samo punokrvni "Above" (1998., USA rock 34) nalik na Pearl Jam, metalizirani "First time" i "Drag you down" (oba 2000) kada su koketirali s nu-metalom, te "Falling on" (2007, USA rock no. 25).





Najveći hit singl "Paralyzer" (2007, Canada no.1, USA no. 6) prodan u nevjerojatna 3 i pol milijuna primjeraka i akustična balada "One thing" (USA no. 16) su opravdani best, međutim, kad se u tu kolekciju dodaju još "Living in a dream" ili "I'll keep you memory vague" iz epohe tranzicije u dance-rock/ post-punk revival, novi fanovi s pravom mogu ostati začuđeni ovakvim 'up & down' pjesmama i stilskim metamorfozama u kojima je jedino ostao prepoznatljiv režavi tenor vokal frontmena Scotta Andersona jer ona rana i žestoka faza nema ama baš nikakve veze s posljednja dva albuma. Sreća ili boljka, s tog posljednjeg nije uvrštena niti jedna pjesma, ali zato je nadobudno pretenciozno prisutna sasvim nova "Together right" prepotentno egoistično se promovbirajući kao veliki hit i to prije nego što je imala bilo kakav feedback s publikom i medijsko emitiranje.



Ajde, singl nije pao u onaj supstrakt prethodne dvije blamaže, koliko-toliko vraća neki optimizam i nadu da bi se od jedanaestog prsta moglo dobiti neko koherentno rock ostvarenje, a sad, što će od svega toga biti, tja, pitanje je jer, hm, diskutabilno je zašto su posljednju stvar, koja im također nije bila hit, uvrstili obradu Pink Floyd "Welcome to the machine". Da pokažu kako je mogu odsvirati bez syntha i elektronske produkcije? Ili primjereno mainstreamu, pojasnili da su došli u mašinu što radi po svom unaprijed programiranom protokolu, te da od sada bend kreće s nekim novim performansima? Samo kakvim, pitanje je...

Naslovi: 1.Good times, 2.Paralyzer, 3.Together right, 4.Living in a dream, 5.I'll keep your memory vague, 6.One thing, 7.Above, 8.First time, 9.Falling on, 10.Slow chemical, 11.Drag you down, 12.Welcome to the machine (Pink Floyd cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/08/2023