Tri redovito omiljene Cepuševe teme - seks, rock i pijača ovdje su isprepletene kroz njegove najuspješnije glazbene faze kada je bio članom Don Mentony Banda, duet-projekta Undertaker, zatim bendova Requiem i Lokalne pizde, te jedno vrijeme i gažerskih sastava koji su svirali obrade.

Nizajući sve složeniji autobiografski mozaik saznajemo iz njegovog aspekta što se sve događalo u Celju 80-ih, slovenskoj glazbenoj sceni tokom 90-ih godina, kako je formirao prve bendove, kupovao svoje prve gitare i gramofonske ploče koje je volio slušati, kako se u ranoj adolescenciji sa 16-17 godina navukao u porok maligana, pa u nekoliko puta tokom života apstinirao na dulji period... i tako. Uglavnom, ispričao nam je nepoznate stvari o događajima koje je već ranije spominjao u prethodnim proznim izdanjima, no i neke činjenice koje i nisu mnogo poznate izvan dežele. Recimo da su u Sloveniji svi muzičari koji su napravili barem jedan veliki hit legende s pomalo ironičnim statusom kojeg ljubomorno njeguju, te da su Slovenci nevjerojatni nacionalisti, ali dok su trijezni. Kad svatko popije nekoliko piva ili barem litar vina, u sinovima i kćerima slovenskog naroda rodi se velika potreba za slušanjem i pjevanjem hrvatskih i ostalih pjesama s područja ex-Yu.

Pa ipak, on je u ovome autobiografsko-dokumentarnom djelu s nekoliko priloženih američkih i hrvatskih recenzija njegovih albuma "Blues & Rock'n'Roll Party" (Undertaker, 1992), "At First Take" (Aleksander Cepuš, 2009), "Cemetaryland 2" (Actoon, 2007) ili "Grah Greh" (Actoon & Amper-O-Mat, 2008), daleko manji cinik i zajedljivi ironičar nego li obično.

Djelomice i zato jer je riječ o njegovim medijski i svjetski proslavljenim albumima koji su se vrtjeli na američkim radio stanicama uz recimo Zolu Jesus, The Spits, Cold Cave i Oneidu, a djelomice i zato jer čitatelja sve više zatrpava osobnim pričama, a sve manje govori nešto novo o iskustvima života pokušavajući ispripovjediti storiju iz rakursa celebritiyija. U ovakvu retrospektivnu scenografiju Cepuš vrlo malo otvara prostor za rasprave i neke svoje duhovite primjedbe daleko više se fokusirajući na činjenice bez mnogo posezanja u odnose na slovenskoj glazbenoj sceni, društveno-političke prilike ili nostalgična sjećanja. On ovdje čak nije niti ogorčen, a niti, kao što zna često biti, duhovito amoralan, no 'između redaka' može se osjetiti borba s rezignacijom da u životu sve razočara nakon mladosti. Shvaća da mu život nakon 30-te godine i nije bio nešto osobito, ali se ipak odgovorno bavi sređivanjem vitalnih životnih računa.

Još jedna karika u prilog njegove životne istine.

horvi // 18/02/2014