Smrt je kao motiv prouzrokovala umjetničke toteme u svjetskoj književnosti (Sofoklo,Poe,Dostojevski,Elliot...), a naravno da nije zaobišla niti naše "velikaše" (Mažuranić,Kaštelan,A.B.Šimić,Krleža...). Bez iznimke,svaki džep umjetnosti kroz opuse njezinih stanara dao je tumačenja čiji značaj desetljećima,pa i stoljećima,od nastanka djela,neizbježno i opterećenih,no više inspiriranih takvom tematikom,ne blijedi i ne uklanja težinu,ali i veličinu razložno stečenu i posve pripadajuću.

Jer...kako zaobići divljenje i superlative,što je možda i premalo vezati uz Picassovu Guernicu,primjereno,nipošto radikalno kritiziranje Francova režima i Pablov akromatski krik na platnu nakon ishoda nacističkih i fašističkih bombardiranja?! Na stotine je uradaka sedme umjetnosti gledalo u smjeru smrti - Bergmanov Sedmi Pečat,sjajan film koji je autoru pripomogao premostiti vlastiti strah od smrti i istovremeno vizualna metafora koja nagriza smisao života,stavlja čovjeka (ovdje viteza Antoniusa) u ravninu sa Smrti,odmjeravajući snage sa njom za šahovskom pločom. Još jedan posebno mi drag crno-bijeli proizvod kamere jest Jarmuschov Mrtav Čovjek u kojem je fatalno ranjeni glavni lik, tumači ga Johnny Depp,smrti tijekom cijelog filma u neposrednoj blizini,a što masivna zvučna slika Neil Youngovog instrumentala podiže i do nadrealnog.

Sjetimo se da ćemo umrijeti,ili memento mori; stoga dajmo životu na važnosti jer jedini je koji imamo - a što slijedi potom,nastavak ili kraj...ma tko bi to znao?!

PLAY DEAD - Björk (1993)

Početnoj orkestraciji Davida Arnolda uz dionicu bas gitare gotovo kopiranu iz Bowiejeve pjesmarice,prilazi glas islandske čarobnice i prekrasnu instrumentalnu kulisu vokalnim savršenstvom osvaja i krasi. Iako nastala godine kada je objavljen njezin prvijenac Debut (1993), numera svira tek u Mladim Amerikancima,filmu prosječne kvalitete autora Dannyja Cannona; čak i vrlo dobru rolu Harveyja Keitela nadjačava soundtrack vođen Arnoldovim znalačkim potezima,poglavito u pjesmi koja aranžerski okuplja klasične dezene strings društva,kao i sjajne uloge roga,klavira i gitare,sa sentiš uplivima elektronike,te kada svemu tome dodamo jedinstveno biserje u glasu divne Björk,komandu iz naslova pjesme koju nauči i pametniji pas,pamtim dakle samo po sjajnim svojstvima.
I da ne zaboravim,spomenuta bas dionica i koautorstvo ovog broja pripadaju Jahu Wobbleu,dobro znanom PIL-ovom ritmičaru.
Sada bi sve trebalo biti na svom mjestu.

DEATHWISH - The Police (1979)

Stingova samoubilačka naracija preteže zbog tadašnje ovisnosti o drogama,no stihovi ipak ne odnose pobjedu nad reggaeom oličenom pjesmom sa fantastičnog albuma Reggatta De Blanc (1979).
Mušketiri Summers,Copeland i Sting mačevalački umiješno ubadaju duž melodije svojim instrumentima,čime potvrđuju unikatnu sviračku i autorsku plemenitost u broju energičnom i punom života,unatoč njegovu naslovu i djelomično paraliziranoj tvorčevoj rasklimanoj epizodi.
No ipak mi kao slušatelji ničim nismo uskraćeni,jer je ovdje zadana formula odsvirana besprijekorno - pod Stewartovim ritmom popuštaju sve brane,Andyjev Telecaster zvukom i aranžmanom zapinje za svako uho,a Gordon Sumner preuzima odgovornost za sve odsvirane bas tonove i prodoran vokalni nastup.
Stoga ako kažem da mi ova pjesma,ali i više ploča Reggatta De Blanc,strogo boravi u gornjem domu najboljih ostvarenja sa konca 70ih i početka 80ih,vjerujte mi na riječ - smrtno sam ozbiljan.

UMRO JE NAJVEĆI MRAV - Atomsko Sklonište (1978)

Debitantski album pulskih rockera vrlo je zanimljivo djelo gledano i svirački,sa dominantnim rock/hard-rock uzorcima i čvrstom bazom,doista posebnim Đoserom za mikrofonom,ali i istaknutijim tekstovima koji su odskakali od prosječne vrijednosti ondašnjeg rock pjesništva. Istarski sastav je od samih početaka imao utege,rampu i nerazumijevanje na svom putu - prvijenac Ne Cvikaj Generacijo višestruko su odbijali objaviti u Jugotonu,zatim i gazde iz PGP RTB kuće,da bi najzad RTV Ljubljana bio izdavač ploče nekomercijalnih osobina i visoke kakvoće.
Umro Je Najveći Mrav,sa dojmljivim stihovima Boška Obradovića,otpjevao je Sergio Blažić sjajno, koliko i kako se Dragan Gužvan gitarski pozicionirao između Blackmorea i Micka Ralphsa,te zahvaljujući klavijaturama Eduarda Kancelara pjesma je zazvučala (i čitav album) daleko iskusnije od debi pojavljivanja - kritika će nažalost pjevanu retoriku sastava gurnuti postrani, hotimice prihvaćajući događanja na zadnjem sjedištu nečijeg auta (Bijelo Dugme), naspram moralnih dilema i socijalnih pitanja,obrađenih itekako frajerskom i ozbiljnom svirkom.



I WOULD DIE 4 U - Prince & The Revolution (1984)

Romantičarskom raskoši deklasirao je Roger Nelson konkurenciju - album Purple Rain podigao je globalnu svijest o načinima približavanja glazbenih žanrova i upravo smo u naslovnoj skladbi svjedocima iznimne povezanosti funka sa synth-pop vizijama kroz fanatičnu svirku instrumentalnog kralja Princea i "revolucionarnog" banda sa Wendy i Lisom,te Mattom Finkom i Brownom Markom,dodatnim pojačanjima na klavijaturama i basu.
Ništa manje vrijedni jesu autorovi stihovi biblijskog nauka i potke koji zazivaju ljubav,žrtvu i razumijevanje,opjevane karizmatičnim stilom sa pozadinskim pratnjama prije spomenutih dama.
Blještavilo i grandioznost u rukama glazbenog vilenjaka poprimaju oblik jednostavnosti koja daleko od klišeja širi ljubav ne osjećajući strah upirući pogled smrti u oči.

"You,I would die for you,yeah
Darling if you want me to"

MRTAV ČOVJEK - Pips Chips & Videoclips (1997)

Lijepo uređeni gitarski aranžmani odlično funkcioniraju tijekom čitave skladbe, poglavito dobro na refrenu pjesme sa trećeg studijskog albuma banda (Fred Astaire,1997), a ista se našla i na soundtracku filma Mondo Bobo, također te godine.
I premda je Dubravko Ivaniš (tada još Ripper) miljama udaljen od wannabe Mr.Simpatičnosti,grupom je kormilario vrlo dobro,pa čak i onda kada ne potpisuje best of verse,traži i dobija poetski pljesak.

"Čak i debeli Dragec
Kuži da je Stvoritelj
U cijeloj priči samo gledatelj"

Truba i udaraljke pjesmi daju topao ugođaj,a Kraljini (Alen Kraljić) i posebno Tićini (Tristan Karas) gitarski praskovi osvojiti će prvo novozagrebačke punktove i birceve,lagano preplivati Savu i step koracima planetarno poznatog plesača ušetati u diskografsku antologiju Hrvatske,ako ne prije,onda sada jednom zauvijek - iz treće smjene do vječnosti.

DEAD FLOWERS - The Rolling Stones (1971)

Ljepljivi prsti Micka Taylora,naravno ne jedine vrijednosti kolosalnog Sticky Fingers albuma (1971) i Jaggerova navodno primljena pošiljka od obožavatelja (mrtvo cvijeće), osnovne su jedinice country površine naslovljene Dead Flowers.
Richards kao vodeći ljubitelj country žanra u sastavu,napisao je stvar jednostavne strukture,kakve i inače skladbe takvog usmjerenja jesu,što joj ne oduzima veličinu,nego upravo suprotno - smjernice naučene iz pjesmarice Hanka Williamsa i poduke Grama Parsonsa stavile su veliki thumb up na klavirsku razigranost Iana Stewarta,troslojni gitarski učinak,Jaggerovu transformaciju jugozapadnom američkom dijalektu,a Taylorovi zlatni tonovi Gibsona ES-355 popunjavati će eter svih radijskih postaja od početne do krajnje točke Route 66 ,proširiti se sjevernije i južnije,te lagano dalje svim kontinentima pod nama vidljivim zviježđima.
Melodija koja oživljava cvijeće iz teksta i country u kojem mogu uživati i slušateljske skupine nenavikle na tu podvrstu.

LIVE AND LET DIE - Wings (1973)

Plemić iz porodice Beatlesa i nakon umirovljenja buba popularne glazbe,nije posustao raditi velike stvari, nezaboravna djela i pjesme koje su živjele u filmovima i istima utisnule tim veći značaj.
Film iz serijala o britanskom špijunu sa dozvolom za ubijanje,agentu 007,nije bio prvi Sir Paulov megdan sa glazbom za kino program,te je sa suprugom Lindom oživio svoje skladateljske pustolovine i otprije nam znane monumentalne slojevitosti - možda je nekada dubinskom pretragom i našao poneku mrlju u diskografiji,no ovdje to nije slučaj,jer je udruživši snage sa starim liscem,prijateljem i producentom Georgeom Martinom,odgovornim za napetu orkestraciju pjesme,isklesao spomenik sa redom pop melodičnosti,simfoničnog trilera i klavirskog smiraja,te u napetoj završnici pomogao MI6 dribleru,hedonistu i ovisniku o adrenalinu da kao i obično ponizi negativce i proglasi Kraljičinu pobjedu.
Melodija je na koncu nadživjela i film,a Macca je dobio pljesak i od same Elizabete.

DEAD MAN WALKING - David Bowie (1997)

Za razliku od prijatelja mu McCartneya,Bowie je smatrao nepotrebnom titulu Sira da mu krasi životopis i zbilju. Ali je upravo viteški zajahao na elektronskim valovima 90ih snimivši odličan Earthling (1997), album koji je slijedio praksu začetu na prethodnom Outsideu (1995), te osvanuo sa vitalnom,mišićavom anatomijom uratka ukorak sa vremenom,tumačeći trend drum'n'bass glazbe,junglea i industriala,svojim strogo kontroliranim finesama.
Ako mu se i mogu spočitati određene mane tijekom karijere, hrabrost hvatanja u koštac sa novim zvucima definitivno moramo isključiti kao jednu od njih; tako Dead Man Walking potpisuje sa gitarskim maestrom Reevesom Gabrelsom čiji industrial riffovi djeluju opasnije od Waltera Whitea,a koji je pak opasniji od svih kartelaša iz Breaking Bada zajedno,dok razdražljivi bubanj Zacka Alforda (uključujući drum loopove složene uz pomoć Marka Platija) podiže ritmičku agresivnost iznad krovova Looking Glass studija u New Yorku i bjelodano je kako ponovno imamo Bowieja gladnog pronicljive glazbene riječi kojom ovdje obara.

"And I'm gone,like I'm dancing on angels
And I'm gone through the crack in the past
Like a dead man walking"



IN MY TIME OF DYING - Led Zeppelin (1975)

Kada čujemo uvodnu Pageovu slide gitaru i Bonhamov tamni bubanj rasprskavajuće ozvučen,imamo okvir nastanka sounda White Stripesa,što je naravno pohvala,nikako vritnjak Jacku.
Physical Graffiti (1975) slovi za najobuhvatniji i po mnogima najznačajniji album londonskog hard blues tima; možemo naravno isticati svoje favorite iz opusa sastava,no doista bi boljim poznavateljima njihove diskografije iznenađujuće bilo ne naglasiti veliku važnost ploče koja sadrži bisere poput Houses Of The Holy,Kashmir,Ten Years Gone ili psihodelične blues epopeje In My Time Of Dying. Delta blues postiže opraštajuću atmosferu,niti crnu,niti sivu - Plant doziva Isusa prije nego ispusti posljednji dah,dok se originalni gospel blues Blind Willieja Johnsona iz 20ih godina 20. stoljeća, stamenim maršom Jimmyjeve gitare,Jonesove gorostasne bas linije i Bonhamovog bubnja sa reverbom,kreće od izvora do ušća,netom prelistanim slikama života,tempom kakav svaka duša zaslužuje uoči pozdrava pred odlazak.
A što nastupa,pristojnim držim prihvatiti svačiju tvrdnju.

DEATH IS NOT THE END - Nick Cave And The Bad Seeds (1996)

Završna rečenica iz osvrta Zeppelinove pjesme, upravo mi je polazišna točka Dylanove kompozicije koju je Cave od Bobove premise,uz pomoć prijatelja,ljubavnika,seks simbola i članova Bad Seedsa,vokalno prevezao do zaključka kako život uvijek ima smisla,da je nada utjeha,a postojanje svjetlo; premda teško odvojiva od svoga stvoritelja,kasnijeg nobelovca,i iako sa biblijskom porukom vječnog života preuzetom iz Ivanovog evanđelja,Australčeva verzija iz nekoliko razloga ima primjetnu težinu: na albumu je naziva Murder Ballads (1996) i kao posljednja,deseta pjesma istoga,protkana je poetskim pristupom Bad Seedsa - Caveovim orguljama,dobro upadljivim i doziranim ritam gitarama Blixe i Harveyja, upravo takvim klavirom Savagea,a svakom prosječnom uhu je jasan vokalni prijem kod Cavea uz nježnost,ljepotu i emociju glasova Anite Lane,Shanea,Kylie,Thomasa Wydlera,PJ Harvey i Blixe,te konačno zborsko pjevanje ostavlja melodiju na svjetlu života,tamo gdje nema straha od smrti.
Zvuči kao da je Princ tame našao načina osigurati joj vječni opstanak!

dario b. // 07/12/2025