Kako se čini, Cepuš će možda ispripovjediti i pročešljati cijeli svoj život autobiografskim memoarima, a recimo još od "Samskog doma" (2012), preko "Pokopališča Golovec", prethodnog "Splavarjev most" i najnovijeg "Stolpnica" govoriti o ljudima i događajima vezanim uz neki objekt, građevinu ili neku gradsku infrastrukturu.

U ovome djelu njegova centralna inspiracija je potaknuta 2001. godine sasvim slučajnim susretom u jednoj celjskoj birtiji kada mu je jedan starac otkrio da je kvart Lava izgrađen na masovnim grobnicama u kojima su partizani JNA streljali i pokopali stotine tisuća ustaša i potencijalnih 'unutarnjih' neprijatelja komunističkog režima. On se potom idealistički bacio na istraživanje ove mračne istine o kojoj nitko od živućih svjedoka nikad nije želio pričati potaknut i činjenicom da je cijelo svoje djetinjstvo, punih 14 godina živio upravo u jednom od solitera tog kvarta. Prisjeća se da je još kao desetogodišnjak, točno 1.1.1977. uselio s roditeljima u novi stan koji mu je izgledao poput grobnice, a cijeli kvart nalik na pokopalište. Osjećao je nešto demonsko, nešto ga je neprekidno gledalo u leđa, nešto s drugog svijeta, a u svakom grmu, svakom kutku stana i cijelog kvarta imao je osjećaj da ga promatraju tisuće očiju.

Odnosno, kroz ovaj autobiografski zapis provlači tezu da je većina ljudi koji su živjeli na Lavi sasvim nesvjesno zbog jačih perceptivnih senzora povuklo u sebe masu negativne energije odavajući se porocima i neurednim životima. Njegova priča nije horror, doduše ima nekih jezovitih trenutaka, ali sve više i više se upušta u zanimljive literarne poduhvate s vremenskim skokovima i razdvojenim radnjama, no zajednički su povezane u vrlo interesantan i bogat sadržaj s epicentrom svega što je povezano s pancergrabenima (protutenkovski bunkeri), šicngrabenima (masovne grobnice) i Lavom, prisilno izgrađenim celjskim kvartom koji je betonom, asfaltom, zgradama, dječjim vrtićima, školama i različitim građevinama sakrivao evidentne dokaze o holokaustu.

Premda otvoreno nastoji biti informativan i kompetentan, neprestano imate osjećaj da vam soli pamet ponešto pojašnjavajući, ali njegov pripovjedački stil nikad ne zapada u monotoniju, suvišnost ili dosadu. Zapravo, to i jeste jedna od pozitivnih sklonosti ovog u principu mračnog dokumentarnog djela s omnibus konceptom u kome iznosi krhotine osobnih sjećanja. Redovito čitajući njegova djela stiče se čvrst dojam da piše jako lako i nonšalantno, te da mu nikad ne nedostaje ni ideja, a ni tema, a ako će i dalje ovako nastaviti, njegov spisateljski talent mogao bi se vrlo brzo pretvoriti i u nešto mnogo jače i slojevitije.

horvi // 06/02/2014