Najavljen s nekoliko odličnih singlova u alter-rock maniru ("Belfast" je bio pravi prljavi punk pogodak, kao i "Pijuni"!), ovaj debi šibenskog benda ipak nije 'ono' što bi se očekivalo. Naime, osnovni problem je stil koji neodoljivo podsjeća na Daleku Obalu i poznate čobansko-ribarske definicije žanra koji nije niti post-grunge, nego post-Azra u petom-šestom koljenu s afinitetima ka Crvenoj Jabuci, Plavom Orkestru i, dakako, Gibonniju, onom rockerskijem.

U lirici imaju tu i tamo znakovitih 'punky' performansa, poput 'jebu nas' u temi "Kamasutra", ali to je daleko od Azre i Štulića, neke pjesme su čisti new-wave plagijati ("Spaljena zemlja"), vokal zvuči ko' Thompson, onda "Hajde reci mi" se referira na rane Majke kombinirane s nekim adekvatnim srpskim garage-rock bendovima, a i našim, Garage In July, te DC5 iz Donjeg Pazarišta pored Gospića. Ovi dečkima manjka originalnosti, album traje čak 52 minute, pjesme su im predugačke, nit' su punkeri, nit' čvrsti rockeri, a mladi su i teško je za reći da su fulali, jer u nekim trenucima se osjeti čvrsti rock ("Vladar svoga jada"), ali ne bih se kladili na njih da će išta postići. Osim ako audijencija shvati da treba alternativan izraz Daleke Obale. U principu, ovdje nema ama baš nikakvog alternativnog izraza, samo gomila rock-pop patetike Bijelog Dugmeta i Prljavog Kazališta. Možda će ovaj bend biti veliki i stadonski, svirati pred 20 tisuća ljudi ko' U2 i M.O.R.T., tako izgleda, ali mi tamo nećemo biti. Ne kažemo da je ovo katastrofa debi album, možda će se pokazati kao najbolji, možda će idući biti Thompson, Savršeni Marginalci ili Novi Fosili, ali bend je mnogo opstruirao na račun što privlačnijeg prilagođavanja mainstream auditoriju.

Naslovi: 1.Horizonti, 2.Zidovi, 3.Smrt je rođenje, 4.Kamasutra, 5.Spaljena zemlja, 6.Belfast, 7.Hajde reci mi, 8.Vladar svoga jada, 9.Zakon brojeva, 10.Sjećaš li me se, 11.Pijuni

Ocjena (1-10): 4,5

čićo i mićo // 02/11/2025