Mangroove je posljednji "pravi" studijski album Srce izbacio još 2017. godine. U međuvremenu smo ih slušali u elegantnoj suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, no dojam je bio da pravi, autorski povratak benda tek treba doći. I došao je - Komad neba je ploča koja ne samo da potvrđuje kontinuitet Mangroove estetike, već je ujedno i njezino najzrelije, najzaokruženije poglavlje do sada. Prije nego što krenem redom kroz pjesme, vrijedi odmah istaknuti: produkcija je na visokoj, gotovo svjetskoj razini. Svaki detalj - od topline klavira, precizno balansiranih vokala, do pažljivo odmjerenog prostora u miksu - odiše sigurnošću i vizijom. Album se čita i sluša poput kaleidoskopa: slojevit, emotivan i besprijekorno artikuliran.

Album otvara "Tu smo" - intimna, gotovo meditativna skladba na električnom klaviru, u kojoj Željkin vokal ulazi kao dah. Minimalizam, toplina i pažljivo doziran prostor podsjećaju na kasne noćne jazz sesije u kojima svaka nota ima smisao. Zagrebački salonski kvartet ulazi nenametljivo, a opet transformativno - njihovi gudači šire teksturu i daju pjesmi notu gracioznosti. Zanimljivo, iako zvuči kao savršena završna točka albuma, upravo kao uvod djeluje idealno - kao pozivnica u svijet u kojem sve diše u ritmu nježnog groovea.

Priča se kotrlja dalje s pjesmom "Tajna", u kojoj se kao gosti pojavljuju - Zbor Izvor. Upravo tu se bend u punom sastavu konačno otkriva, a već s prvim taktovima čujemo onaj prepoznatljivi Mangroove zvuk: topli groove, organska ritmika i suptilno ispreplitanje soula i jazza. Zbor Izvor donosi pjesmi retro patinu sedamdesetih u modernom ruhu, stvarajući ugođaj koji neodoljivo podsjeća na rane radove Josipe Lisac. Pred sam kraj, Toni Starešinić "ulijeće" s kratkim, ali upečatljivim solom koji skladbi daje dodatnu dimenziju i polet.

"Voli me" je ljubavna ispovijed, ali bez patetike. Željkin vokal ovdje nosi yin-yang dijalog između dvoje koji se traže u ljubavi. Mario Bočić na saksofonu briljira u solo dionici koja mirisom podsjeća na Lestera Younga - mekoća, fluidnost i emotivna inteligencija svirke. Bočićev solo nosi toplinu jazz standarda, ali u Mangroove formi koja ne imitira, nego reinterpretira.

"Moglo je" je skladba koja najviše naginje jazz idiomu - profinjena, tiha i pomno izgrađena. Valdemar Kušan na trubi donosi eleganciju i suzdržanu melankoliju, dok Toni Starešinić minimalističkim pristupom klaviru gradi atmosferu koja priziva Milesovu fazu iz druge polovice osamdesetih. "Moglo je" traje šest minuta, ali zvuči kao da bi na koncertu lako mogla prerasti u dvoznamenkasti minutni jam - upravo u onom trenutku gdje je ovdje završetak, da se bend tek počinje razmahivati.



Naslovna pjesma, ujedno i prvi singl, uvodi Zbor Izvor i goste iz Mayalesa. Orkestracija je raskošna, ali nikad prenatrpana - Željkin i Petrov vokal savršeno se nadopunjuju, dok Zbor stvara gospelovski ugođaj koji priziva zlatno doba sedamdesetih, ali u suvremenom ruhu. To je pjesma u kojoj se Mangroove najviše "razmahao" - osam minuta glazbene slobode, filigranske dinamike i emocionalne širine. Toni Starešinić kroz solo u sredini pjesme daje onaj prepoznatljiv pečat - jazzerski, ali neopterećen formom. Spot koji potpisuje Doringo dodatno naglašava vizualnu i simboličku dimenziju pjesme: pogled prema gore, prema komadu neba koji svi tražimo.

"Zli dusi" otvara se tekstom inspiriranim Tarkovskim i njegovim Solarisom, a sam naslov donosi i svojevrsni hommage Dostojevskom. Tematski, riječ je o pjesmi zaštitničke energije, dok instrumentalno nosi mirniji funky groove koji diže upravo Valdemarova truba. Tu se po prvi put bubanj istakne s više snage, dajući pjesmi puls i dodatnu tenziju koja se kasnije prenosi i na "Dobar plan".

"Dobar plan" donosi odlučniju, gotovo proklamativnu Željku. Njezin vokal je ovdje oštriji, ritmički precizniji - kao da vokal preuzima ulogu perkusije. Glavna junakinja pjesme zna što hoće, a bend joj u tome daje ritmičku potporu koja kombinira funk, pop i jazz u izuzetno kohezivnu cjelinu.

Kratka minijatura "San" djeluje poput interludija - svemirski eterična, ambijentalna i nježna priprema za završni čin. A završnica - "Igra" - zatvara album u potpunom krugu. Brži tempo, čvršći groove i tekst koji se pita "Ako je sve samo igra?" evociraju ne samo životnu filozofiju, već i djetinju čistoću. U meni osobno budi slike mojih kćeri i onog vremena kad je igra bila jedina ozbiljna stvar. I možda je upravo to najveća poruka albuma - da se i dalje znamo igrati, ali s profesionalnošću i zrelošću koja ne guši spontanost.

Uz osnovni album dolaze i remiksevi te Tonijeva "Odjavna špica" - skladba koja ulazi u klasični jazz prostor, no s nešto skromnijom produkcijom u odnosu na ostatak albuma. Ipak, ona zatvara priču na autentičan način - kao mali naklon staroj školi jazza i improvizacije.

Komad neba je konceptualni omnibus o ljubavi - ali ne onoj trivijalnoj, "cheap & cheesy", već o ljubavi kao suštinskom pokretaču života i umjetnosti. Mangroove ovdje dokazuju da se mogu igrati glazbom, a pritom zadržati potpunu kontrolu i profesionalnost. Album spaja soul, jazz, funk, pop i introspektivnu liriku u jedinstveni narativ koji teče bez ijednog praznog trenutka.

Zagrebačka promocija održat će se ovog petka, 7. studenoga u Boogaloou - i vjerujem da će taj koncert biti upravo ono što album jest: elegantna, emocionalna, vrhunski izvedena igra vrhunskih glazbenika.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 04/11/2025