Život nam svima nanese svakojake situacije gubitaka kojima nas testira, češće nas na iste hvata nespremnima,pa nas ipak natjera,htjeli mi to ili ne,akceptirati,amortizirati i prevladati gubitak,ma kako težak bio.
Nas južnjake,primjerice,odavno već ne čudi dodatni Hajdukov gubitak časti i ugleda preuranjenim ispadanjima iz trećerazrednog ranga europskog natjecanja od stanovitih poštara,mesara ili carinika sa Malte,Cipra ili iz Gruzije.
No takvi su gubici,ruku na srce,čista egzotika.

Svjedoci smo,ako ne iz vlastitog primjera,onda iz prilično bliskog okruženja,kako naši sugovornici proživljavaju gubitak srca,vjere u ljubav, u poštenje ili pravdu,a svima nam definitivno najteže pada trenutak kada izgubimo blisku osobu.
Gubitaši su (smo) stoga rijetko u plusu,ali nailazimo na vrlo interesantne primjere,nerijetko i kultne,u opusima glazbenih vedeta i ovima koje ću izdvojiti vratim se sporadično,nekima i češće,što znači da za ovdje locirane interes apsolutno nisam - izgubio.

IZGUBLJENI - Let 3 (1989)

Grad Rijeka je pratiteljima i ljubiteljima glazbene umjetnosti naše domaje,ali i brojnim žiteljima iz susjedstva,odavno već sinonim originalnosti i posebnosti,stanište nagrađivanih,blistavih i važnih.
Sve nabrojano vrlo je lagano,ili zapravo obavezno,potrebno,povezati sa ponajboljim glazbenim proizvodom posljednjih godina bivše nam države: izuzev Disciplininog Zelenog Zuba Na Planeti Dosade,trećeg albuma Partibrejkersa i debitantskog Totalno Drukčiji Od Drugih razigranih Vještica,prvijenac Let 3 Two Dogs Fuckin' zaokružuje najbolje od najboljeg iz 1989. godine.
Alternativna renesansa,prodorna tama industrije onkraj mora,gorući i drski riffovi,ali i česti nihilistički stihovi,odlike su,evo da se odredim do kraja,druge najbolje ploče jugoslavenske diskografije u samoj završnici egzistiranja klimave zajednice,prije negoli će monstruozni Milošević poslati armiju na Slovence,a potom konkretno i krvavo i na nas. Da ne zaboravim, najbolji mi je ipak Najvažnije Je Biti Zdrav (1990) Obojenog Programa.
A niti Izgubljene nisam zaboravio; punkerska energija kolektiva podno Učke i nemirni underground svjetonazor,uz Prljin burni vokalni štih,dovesti će pjesmu inercijom do statusa himne jedne generacije i uz društvo ostalih pjesama sa debitantskog albuma (ili da proširimo priču na čitava prva tri?!) lakoćom će neutralizirati mršavi kreativni učinak posljednjih godina.

"Godinama pričaju ima nas malo
A sve nas je više"

LOST IN MUSIC - Stereo MC's (1990)

Hip-hop elektronika kakvu su proklamirali Englezi,kvalitativno je trajala od početka 90ih,pa sve do albuma Deep Down And Dirty (2001), kada sam se odlučio odjaviti sa radara praćenja banda koji je imao ono nešto što ga je,iako plesne orijentacije,zbližavalo sa grupama pop-rock ideologije,te ih je zavoljela publika šarolikih afiniteta.
Rob B (Robert Burch) kao pjevač i tekstopisac,očigledno svjesno ispijenog "rock-star" izgleda,obično u baggy jeansu,sa kapuljačom hudice na glavi i sakriven iza sunčanih naočala,plijenio je pojavom i pomalo lijenim nazalnim rapom izvlačio najbolje iz ritmične i sample pokretljivosti frenda mu i kolege Nicka Hallama; klasična Stereo MC's numera vrlo dobro se slaže i nadopunjava sa zlatnim startom bristolskih trip-hop kompanjona i funkoidni beat nošen bas dionicom i ritam mašinom,dovesti će band u kratkom roku od underground klubova do velikih festivalskih nastupa kao plesne senzacije.
Čini se da su dečki znali pravovremeno se izgubiti u glazbi - ishod je bio prilično uspješan.

NEARLY LOST YOU - Screaming Trees (1992)

Sweet Oblivion iz 1992.! Takvim albumom ne ostajete ravnodušni,a pukom nepravdom ne dijeli povijesne uspjehe i aklamaciju jednog Neverminda ili Tena.
Oba navedena albuma velikih zvijezda Seattlea volim i slažem se sa kritičarskim gotovo uglas veličanjima istih,no nikako ne odobravam prešućivanje mračnog dragulja psihodelične utrobe,šestog studijskog uratka banda na kojemu se kao najveći hit ističe Nearly Lost You. Bremenita gitarska prljavština koju predvodi neveseli Laneganov bariton,a u refrenu zaiskri Hammond odmjerenih proporcija,do popularnosti je zapravo pristigla našavši se u filmu (i na soundtracku) Singles,koji je kod glazbenih fanova distorzije i riffova 90ih stekao gotovo reputaciju manifesta - gledalo ga se često, pazeći na detalje,a soundtrack je bio obavezna lektira desetljeća,romantičarski spomenar u tonskom zapisu.

"Did you hear the distant cry
Calling me back to my sin"



THE LOST ART OF KEEPING A SECRET - Queens Of The Stone Age (2000)

Laneganov dobar prijatelj Josh Homme,sa kojim se u više navrata susretao na istoj strani refrena,riffa i stiha, nedugo nakon gašenja Kyussa oformio je alternativno hard-rock udaračko društvo pod imenom Queens Of The Stone Age. I dok je prvim albumom Josh predstavio vlastito sviračko majstorstvo odsviravši sve osim bubnjeva,na drugom,sada već antologijskom Rated R (2000) dobio je probrano društvo poput suborca iz stoner redova Kyussa,Nicka Oliverija na basu, spomenutog asa Lanegana na pratećim vokalima (plus i vodeći glas na In The Fade), dok je u izdvojenoj numeri glavne uloge pjevača i gitarista sam obavio besprijekorno,psihodelično i prpošno,te je upravo svima otkrio koliko moći,širine i alternativnih rješenja ima u zalihama.
Pjesma je zaživjela kao žila kucavica banda,a Homme će se ubrzo skrasiti u popularnoj glazbi kao X faktor,utjecajan,karizmatičan,autorski principijelan i poticajan.

"Whatever you do
Don't tell anyone"

LOST CAUSE - Beck (2002)

Nešto kasnije od Joshovog autorskog repetiranja,dogodila se Beckova introspektivna boljka u vidu odličnog Sea Change djela,oplemenjenog nizom dojmljivih emocija ovjekovječenih u melodijama poput ove - iskreni utisak ljudskoj duši ne može biti stran i ova je ploča vrlo jednostavno stigla do mnogih srca,a razlog leži upravo u receptorima koje nosimo svi,te jasno prihvaćamo i grlimo tugu,stoga je Beck ovakvim istupom postigao (možda) puno više od dotadašnjeg cinizma koji je prevladavao njegovom pjesmaricom.
Od nepopravljivog ironičara do iskrenog emotivca kojem takva uloga dobro stoji,trebalo je proći puta i vremena - od prethodnog Midnite Vultures (1999) sa praskovima produkcije Dust Brothersa do navedenog Sea Change i teško ranjenog srca koje je pak ovdje više nego dobro produkcijski razumijevao Nigel Godrich,pogađa strelica sudbine i premda Hansen ne diže obje ruke u zrak i objavljuje predaju,više je nego čujan akustični folk umor kao produkt završene ljubavne priče,sada tek uspomene koju će biti teško olako arhivirati.

"I'm tired of fighting
I'm tired of fighting
Fighting for a lost cause"

LOST GIRL - Lucinda Williams (2020)

Ako ova Lucindina interpretacija nije sinonim za plač,onda doista ne znam što jest.
Snažna pjesma još jače poruke,sporogoreća je svijeća kao spomen na nestalu djevojku tužnoga života i zloguke sudbe zabilježene okom kamere Liz Garbus u filmu istoga naslova iz 2020.
Lucindino pismo vapaj je majke koja traži iscjeljenje,odgovor,utjehu i milost,nadu izjednačava sa strpljenjem kroz srodstvo folka i Americane srceparajućim taktovima i tekstom koji vas ne ostavlja ravnodušnima.

"Are you listening? 'Cause you are wanted
You've spoken and I have heard"

Williamsova je tijekom karijere posezala za oporim,težim pričama,vrlo uspješno nošenim country/Americana/folk doktrinama i možemo je mirne duše proglasiti jedinstvenom damom kantautorskog realizma,ništa manje značajnog od jakosnih signala Joni Mitchell ili Emmylou Harris (pa čak i Patti Smith) - budimo tek zahvalni što imamo priliku čuti iskon takvog pjevanog osjećaja,potpunoj suprotnosti himbenosti i glumi.

LOST IN THE SUPERMARKET - The Clash (1979)

Najdraži mi dvostruki album koji vrlo visoko kotira i u izborima glazbene kritite,fenomenalni London Calling (1979),tijekom istaknute numere nosi više new-wave nego punk prodornost i autorski je Strummerov čin kojega je otpjevao Mick Jones.
U Jonesovom vokalnom plovu odgovara nam mirnoća pop-rock aktivista punkerski tek odjevenog,gitarski solo zaziva stilizam Richardsa ili Wooda,Topperov bubanj graniči sa klasičnim rock streljivom,dok je elan glasnih buntovnika sa prva dva albuma,ovdje zamijenjen blagim udarom na konzumerizam (da,već tada,prije gotovo tri desetljeća), u stihovima koji se slažu čak i sa soul trenucima kroz orgulje Mickeya Gallaghera i ostajem pri stavu kako je London Calling puno više od običnog albuma,znatno više i od dvostrukog albuma - to je estetika specijalnih vrijednosti spremljena u magacinu impozantnog sadržaja od prve do devetnaeste pjesme,obilje promocija u glazbi kao takvoj,pobjednički susret mladosti i iskustva,ili ako hoćete: povijesnih sat vremena glazbene atrakcije bez ijednog diskutabilnog trenutka.



SHE'S LOST CONTROL - Joy Division (1979)

Podosta sjevernije od Clashovog Londona,u granicama industrijskog Manchestera i nešto malo kasnije od Londonaca,osnovana je skupina koja će Otoku i svijetu izložiti uglavnom svoju tamu kao svetu relikviju urbi et orbi na glasovitom debiju Unknown Pleasures (1979).
Klaustrofobični prizori ozračeni melodijom simultano se nadopunjuju u She's Lost Control čija produkcija naglašava mrzle plesne fraze u čije se odaje zavlači gotička perspektiva Sumnerove gitare,poznata Hookova tjeskobna ponavljajuća tema koja za ruku drži Curtisovu post-punk glasovnu napetost,a svemu tempo zadaje industrijski,tipično mančesterski,efekt elektro udarca producenta Martina Hannetta.
Ako Ian i jest svjedočio epi napadu djevojke o kojoj pjeva,tekst nažalost ipak ispada autobiografski jer će autor nedugo potom,ne mogavši držati svijest u svojim rukama,otputovati na onu stranu zbilje, budući je po posljednji put izgubio - kontrolu.

LOVE IS LOST - David Bowie (2013)

Kada je Bowie u pitanju,glazba i umjetnost općenito,jednake su dinamičnoj živoj riječi koja potiče,pomjera i traži dijalog.
Svaka njegova studija,obzirom da smatram kako pronicanje u srž,tkivo glazbenog oblaka kojim se kretao,nekada i višestruko tijekom desetljeća bivanja prvim među velikima (ili najvećima), spada dakle u domenu pa i nauke, glazbene prvenstveno,razotkriva i šarm,i ozbiljnost,i zanesenjaštvo,no u pozadini primarno nosi esenciju unikatnog stila,pa čak i kada se strukture podižu kao posuđenice,iz tuđih idejnih dvorišta.
Ništa se drukčije stoga nije moglo očekivati niti u dvije tisućitima, konkretno na albumu The Next Day (2013), gdje se sa starim znancem Tonyjem Viscontijem još jednom vrlo uspješno otisnuo u art-rock prostore - Love Is Lost objedinjuje prog psihodeliju i alternativni kolaž u nastajanju negdje između 1975. i 1977. godine kroz fantastične uloge gitarista Gerryja Leonarda,pasaže neodoljive Gail Ann Dosey na basu i neobične ritmičke klisure Zacharyja Alforda na bubnjevima,dok se klavijatura prihvatio sam Bowie i rezultat nam je naravno unaprijed poznat.
Ne samo dobro,ovo je strahovito dobro!

LOST IN YESTERDAY - Tame Impala (2020)

Ponešto različitijom psihodelijom izražavao se na svojem četvrtom studijskom albumu The Slow Rush iz 2020. godine Australac Kevin Parker,glazbenom svijetu poznat kao Tame Impala.
Moram reći kako sa njim još nisam načisto preteže li mi plusu ili stremi ka prosječnosti,no ovakav "one man project" u najmanju ruku zavrjeđuje pljesak,budnu pažnju i odmak od ciničnih naljepnica,poradi dojmljive činjenice da je frajer sve sam uobličio,odsvirao,miksao i producirao.
Vintage svojstva kasnijih 70ih pomiješana sa atmosferičnim 80's disco pokretima,daju produkt podjednako eklektičan i moderan,u pjesmi retro kapaciteta nagrađenih ravnotežom pogleda duboko u sebe i sanjivog bijega od mučnog covid realiteta - dream-pop vokal vrbuje meditativan sklad gitare,klavijatura i basa,te u slučaju konkretno ovog broja Parkeru mogu jedino čestitati uz komentar: oba palca gore!

dario b. // 02/11/2025