Interesantno, točno na današnji dan prije godinu dana objavio sam recenziju njenog prethodnog albuma "Negative Spaces" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=34092, a činjenica jest da bez obzira kako je tretirali, ovo je njen najuvjerljiviji kreativan potez na razmeđi nu-metala, alternative, industriala, punka i drskog obračuna s mačo zavidnicima koji smatraju da je lijepa žena obična glupača, pogotovo ona koja stalno mijenja image. Hej? Pa zar vas Bowie ničemu nije naučio? No, čista je sumnja da su današnji podijeljeni tabori mišljenja kod publike, a nešto manje kod kritike upućeni u kameleonski pristup oboje velikih umjetnika; dok je slavni pokojnik otplesao svoju zadnju 'crnu zvijezdu', Poppy je tek kročila na scenu raznolikim stilskim devijacijama od synth/ kiborg popa, J-popa, punka, pa sve do nu-metala izazivajući nevjericu da je sve to skupa samo marketinški štos s hologramom. Uglavnom, mnogi su se složili da je spomenuti, prethodni album bio vrhunac, te da bi sve naredno nakon toga trebao biti 'pad' i posrtanje. Kako se uzme. Istina, ovo je logičan nastavak sjajnog prethodnika dozvoljavajući joj da bez nekog prevelikog razmišljanja radi točno što želi. Kada je ovdje uzbuđena, uznemirena, emotivna, a i bijesna, tada pjesme dosežu visoku kreativnu razinu, čak i osvetničku bacajući pljusku mrziteljima stihovima 'jebem vam vaša neupućena mišljenja, možda nemate razloga za život'. Koji puta se lirski vraća nadrealističkim balzamima i konfrontacijama, puno jačim nego li ranije s temama o romantičnoj tuzi, gubitku i prevari ispunjavajući pjesme najžešćim, najsamouvjerenijim i najživčanijim osjećajima koje smo od nje do sada čuli.



Još ranije, realizirala je singl "End of you" (nema ga ovdje) u kolaboraciji s dvije važne i ugledne prijateljice, a i velike joj utjecaje - Amy Lee iz Evanescence i Courtney LaPlante iz kanadskih Spiritbox najavivši novi izazov kojeg su na žalost, nekako nespretno reducirala dva osrednja singla "Unravel" i "Bruised sky" što ih je spasio stari kolega, takoreći već stalan producent Jordan Fish, nekadašnji član i čarobnjak modernog metalcorea iz Bring Me The Horizon.







Oblikovanje ovakvog metalcorea s viskoznim pop elementima, a od pjesme do pjesme se mogu primijetiti fragmenti thrash/ speed-metala, industriala, punka, grungea… s ekstremnim težinama pojačanim breakdownima, pametnim refrenima, te neobičnim sudarima synthova i gitara Stephen Harrisona i Julian Gargiula (iz House Of Protection). Ponekad su ove kombinacije nespretne i iscrpljujuće, ali oduševljava agilnost koja se pretvara u ugodno prigušene potrese i melodične podvige poput pjesme "Dying to forget" te barbarskih krikova u naslovnoj deathcore "Empty hands" nakrcanoj blastbeatovima.





Ono što ovaj album u kompletu stilizira jest ultramoderan zvuk koji se gomila eksplodiravši u "Guardian" i "Ribs" ili, pak, znatno mekanije u synth-pop/ darkwave ležernosti četvrtog singla "Time will tell" s namigavanjem prema Lady Ga Ga, eurotrance i EDM zahvatima. Zatim, u trenucima kada aranžmani imaju snagu, a ne napuhanost što varira u nekom 60:40 postotku kojeg ledenom snagom revitalizira u pozitivan ishod upravo njen uvjerljiv i upečatljiv vokal bez ikakvih AI manipulacija što prikazuju mnogobrojni živi video zapisi na youtube. Sve skupa, vrlo intimistički i osoban album sada već 31-godišnje Moriah Pereire koja se stubokom odvojila od one čudnovate stanovnice interneta ka vrlo popularnom svijetu blockbuster metalcorea.

Naslovi:
01 - Public Domain
02 - Bruised Sky
03 - Guardian
04 - Constantly Nowhere
05 - Unravel
06 - Dying To Forget
07 - Time Will Tell
08 - Eat The Hate
09 - The Wait
10 - If We're Following The Light
11 - Blink
12 - Ribs
13 - Empty Hands

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/02/2026