Odmah na početku da kažem: ovo je odličan album, dugo očekivani nastavak sjajnog debija "Nihilist" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31050 iz 2021., iz one jako loše pandemijske, druge godine kada se činilo da nam samo još nekoliko dana treba do armagedona. Pet sezona je prošlo, a frontmen i gitarist Ivo Jurčić i dalje ima vrlo sličan stav: pandemija je prošla, ali svijet se nimalo nije opametio, dapače, postao je još zlobniji i pokvareniji, svaka nevolja, svaki rat i stalna gloženja u nesrazmjernom sukobu svjetonazora postala je opasna zamka. Takoreći, mnogo puta je bolje šutjeti i ostaviti ne samo medijskim moronima, nego i privatnim, skoro pa prijateljima i poznanicima da komentiraju zadnje ugruške socijalizacije s pokušajima konformizma. Prepoznatljivi, vrlo moderan alter i nu-metal brazde kroz ovih 35 minuta na hrvatskom jeziku snagom upečatljivog izraza niskih štimova i uglavnom umjerenih tempova što se moglo čuti i vidjeti kroz najavni singl "Vojska od jednog" pojašnjavajući diferencije kolektivnog i individualnog zapetljavši novu fabulu u analizu kurentnih društvenih tegoba. Već prva, najduža stvar "Osjećam se promjenjeno" (5 minuta) katalizira suštinu ovakve anksioznosti kao sljepoće kod zdravih očiju u potrazi za spasenjem u nesigurno labilnim predrasudama s psycho referencama. Naslovnjača "Krila propasti", ujedno i drugi singl, romantičnim punkersko-rockerskim realizmom s urnebesnim d'n'b početkom vitalizira tragikomediju današnjice kojoj se ili valja prikloniti 'za glasnu manjinu' ili je otkantati ('ne mogu više trpit ova krvava jutra/ jedino me na okupu drži vutra'). Najjača stvar za koncerte i tulume, ako prođe, a za DJ programe ide u set Prodigy hitova "Breathe" i "Firestarter".



Pogođena tema o propasti i beznađu vitla se kroz "Kuća od boli", lirski mračnoj gothic-dark baladi, no u stilskom konglomeratu je jedna od vrlo modernih kombinacija nu-metal/ metalcore-pop fluidnosti Poppy (zanimljivo, ovih dana je objavila novi album) što odlično pristaje za ulazak u ponajbolji komad "Izbavitelj", delikatnu pjesmu nadahnutu istoimenim hrvatskim horror filmom Krste Papića iz 1976. (glavne uloge su tumačili Ivica Vidović, Relja Bašić, Fabijan Šovagović i Mirjana Majurec), a u ovoj pjesmi se koristi i govorni sample iz filma zašto i kada se ljudi pretvaraju u štakore. U filmu je bilo dovoljan ugriz štakora, a Mamut pokazuje da takvih ugriza imamo svakodnevno u izobilju ('cvekanje i grickanje zamijenili su govor/ štakor tebe zaziva i zove te u provod/ osjećaš ih pod prstima dok gaziš im po mladima/ prizor više ne smeta, gledamo ga svaki dan'). Stil ove pjesme je poput Gary Numana i electro-industrial rock/metala Nine Inch Nails, Marilyn Manson i novosadskih dreDDup, a bome, ima tu i ponešto švicarskih The Young Gods. Naredne dvije su ljubavno nihilističke, dakako raritetne u sklopu hrvatske scene - progressive/ nu-metal "Portret" i psihodelična "Pacijent8012" kao da je liriku napisao trijezni Sid Vicous kad je bio u krizi bez heroina, što je ogroman plus na koncept autora sa čime se debelo odvojio od klasičnog stila, da bi pred konac došla horror bomba "Spirala" o kopanju grobova na polju suncokreta. Znate li koliko samo treba plodnog gnojiva za uzgoj suncokreta na pola rali grunta? Najmanje 3-4 traktorske prikolice stajskog gnoja: 'Zakopao sam dosta grobova u polju suncokreta/ i primjetio da se svaki put okreću prema suncu bez obzira na turpla ispod njih'. Sasvim jasno, zar ne?. Mama je kupila traktora 'ŠČ' s razlogom. I to baš u Rijeci. Završnica "Prestvarno" je iznenađujuća laganica u prve 3 minute nadomak gothic-rockerskom trip-hopu. Ne bih se mogao sjetiti tko ima ovakav sličan indie-alter stil, The Cure i Filter definitivno ne, mada je atmosfera psihodelično bliska njihovim noćnim morama s uletima u komunikacijsko emotivne nesklade, a ima ovdje i prigušenih jecaja potištenog Dave Gahana i Depeche Mode, te pripadajuće glumatajuće 'dark' buržoazije, međutim Jurčić ima sjajan vokalni smisao za invenciju izbjegavanja patetike pretvarajući je u crnu humoresku baš upravo zbog prirodnog baritona i lijeno, tromog sricanja stihova kao da mu je svejedno hoće li svijet propasti ovaj trenutak ili nekoliko minuta kasnije. Zadnji dio aranžmana se prekrcava u noise-rock/ post-grunge buru s Kvarnera 'tko vam jebe mater guraj dalje bori se za san'. I "je li ti prestvarno sve što prolazimo skupa?'. To je čak i krucijalno pitanje poante albuma u svemu što je ovdje navedeno u recenziji. Višesmisleno, može biti emotivno i intimističko, a može biti i socijalizirano društveno s obzirom na okolnosti kroz koje prolazi naša Hrvatska s ovakvom pljačkaškom politikom za koju je jedna naša saborska zastupnica nedavno na HTV rekla premjeru Andreju da je 'Pljenković'.

Ovaj album je kurentno adekvatan angažirani odgovor za sve što se događa ne samo u našoj lijepoj pokradenoj domovini, nego i na čitavom ex-Yu Balkanu. Dovoljno je sofisticiran da nikoga ne uvrijedi, a opet, svatko se može pronaći u njegovim stihovima, kako god ih tumačili. Glas je poetskog, revoltiranog razuma koji bježi od pop i indie klišeja, osim toga, na hrvatskom je jeziku i ako se ovo što je Jurčić napisao, otpjevao i odsvirao sa svojim bendom u ovih 35 minuta ne prihvati u nekom šire globalnom aspektu većim od nekoliko tisuća poklonika i slušatelja, neki tamo komercijalni medij komotno može ignorirati činjenicu da je ovo dostojanstven, moderan nu-metal album. Ne treba nam nikakav seljački Thompson ili nekakva nova Bijelo dugme reinkarnacija. Ovo je 21. stoljeće. Mamut su moderan nu-metal bend, a kome to nije jasno, nek' sluša svakodnevan konzervativni radio program.

Naslovi: 1.Osjećam se promjenjeno, 2.Krila propasti, 3.Kuća od boli, 4.Vojska od jednog, 5.Izbavitelj, 6.Portret, 7.Pacijent8012, 8.Spirala, 9.Prestvarno

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 02/02/2026