Četiri godine su prošle od izvrsnog debi albuma "Pozivi u stranu" beogradskih KOIKOI i s velikim sam nestrpljenjem čekao nove materijale. Oni su kroz tih par godina dolazili na kapaljku i to u vidu sudjelovanja na drugoj Hali Gali kompilaciji s odličnom Putem Mimoza ili pak kad su nas na nekom od koncerata počastili s ponekom novijom pjesmom.

Jedna od njih bila je i Nemam Oreo(l), za koju sam dugo vremena mislio da pjevaju o keksima. I to mi je bilo stvarno super. Nisam ni previše razočaran bio kad sam shvatio da nisu u pitanju keksi nego "aureola". I to mi je, također, imalo smisla. A i stvar je super. Ima mi onaj Darkwood Dub ritam i baš me fino podsjetila na taj bend.

Onda su negdje prije ljeta izbacili singl, koji ujedno i otvara album, Ponovo stran. To je vjerojatno najmoćnija pjesma dosad. Naravno, svi će tu spominjati Misisipi i da njoj nema ravne, al Ponovo stran me jednostavno otpuhala. Do kraja prve minute ide čak i dosta stidljivo, a onda ulazi gitara uz maestral, a pred kraj druge minute kad se ubace drugi vokali i pojačaju gitare, bura me otpuše s lica zemlje. Ova pjesma traži slušanje Ponovo, ponovo, Ponovo, ponovo… Onda je došla Ti imaš mir. Totalno drugačija, isprekidana, post punk pjesma koja svojom gitarom pika u mozak, a bas dionica melje sve pred sobom.

Osim odličnih pjesama, od KOIKOI sam naučio i dvije nove riječi. Moram priznati da za "introjekciju" nisam nikad čuo. A ispada da ni oni nisu znali šta je introjekcija. AI kaže da je to "psihološki proces u kojem se vanjski svijet, odnosno vrijednosti, stavovi i osobine drugih ljudi, usvajaju i internaliziraju kao dio vlastitog identiteta". A to su oni najbolje saželi u stih "tuđe mnogo volim, moje ne postoji". Uz dobar rnr ritam kakvog se ne bi ni Partibrejkersi posramili dolaze i psihodelične klavijature i daju jednu mističnu notu pjesmi.

Druga riječ je "urnišu". Neka definicija je - rasturiti, demolirati. Tražeći značenje, našao sam naslov - "Dončić "urnisao" Hrvate". To je to! Očito, riječ iz novijeg slenga, pa nisam upoznat. Uglavnom Urnišu mi šume je laganica, koja samo čeka da explodira. Nešto kao Misisipi, al nema explozije na kraju. Možda je bude na koncertima.

O svakoj bi pjesmi tako mogao. Al treba nešto ostati i u mašti drugih slušatelja. Ima i Blekstar. Bowie? Ko zna…

U svakom slučaju, jedan od najiščekivanijih albuma posljednjih godina na prostorima exyu, stigao je i opravdao očekivanja. Nova Emilija je dala svoj obol i glasovno i kroz malo drugačiju klavijaturističku podlogu, koja ide prema psihodeliji i nekom plesnijem ritmu, što je odvelo bend u neke istraživačke vode, a opet ih je ostavilo na dobrom putu. Preostaje čuti kako ove nove pjesme zvuče uživo, a u Zagrebu će to biti, izgleda tek 28. veljače 2026.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/11/2025