Jedan obični kišni četvrtak u Zagrebu donio je "sukob" između Močvare i Vintagea, gdje je Močvara izvukla deblji kraj, no malobrojna publika mogla je uživati u čileansko nizozemsko mađarskoj osovini doom, death i ostalog metala. Naime, u Vintageu su u isto vrijeme svirali švedski teškaši Monolord, koji su uzeli dobar dio porcije sebi. A da ne spominjem i ostala događanja po Zagrebu, gdje bi se možda pronašao pokoji namjernik i došao do Močvare, pogotovo ako ne bi padala kiša.

Kako god bilo, mi koji smo se našli u Močvari, stvarno smo dobili odličnu porciju prvenstveno gitarističke melodične buke i gomilu rifova koji su se mijenjali po stejđu. Prvi su krenuli čilenaski epic doom metalci Mortajas koji stižu iz Villa Alemane. Bend je osnovan 2020 na ruševinama nekih čileanskih bendova, a do sad su snimili dva dugosvirajuća i još poneki singl. Uglavnom isto kao i svi ostali imali su bogat merch, sa pristupačnim cijenama, pa se nakon večeri i ponešto tržilo na štandu. Mortajas prevedeno na hrvatski znači "Pogrebni pokrov / pokrovno platno" pa bi se moglo od ovog kvarteta očekivati puno mračnija muzika. No, momci su mi više izgledali kao Codeine na "poluspeedu" sa Heroes Del Silencio pjevanjem. Eto, s obzirom da baš nisam neki metal fan, pokušavam tu raditi neke paralele s bendovima koje inače slušam. U svojih 45 minuta uspjeli su ugurati 5 himničnih melodija, koje bi se mogle i na nekoj dobroj zabavi oko 4:30 pjevati. Među njima bila je i jedna potpuno nova, koja mi se zapravo i najviše svidjela, pa se nadam da će krenuti u tom smjeru, i održati obećanje i doći opet.

Onaj ko održava obećanje, i dolazi svako malo je Jason Kohnen, nizozemski multifunkcionalista, koji nam se preseljenjem u Budimpeštu potpuno otvorio te smo ga u protekih par godina mogli gledati u raznim inkarnacijama, od Mansur, The Lovecraft Sexteta, Mansura, a ove godine je već bio s legendarnim The Kilimanjaro Darkjazz Ensemble te Bong Ra. U The Answer Lies In The Black Void svira bas, a uz njega glavnu riječ, odnosno vokal drži mađarica Martina Horváth koju smo već mogli gledati i slušati sa Thy Catafalque. Uglavnom, njih dvoje i još dvojica gitarista i bubnjar isporučili su dozu svog melodičnog dooma koji zbog specifičnog Martininog pjevanja ima i male naznake mađarskog folka.

I svakiput kad gledam Jasona u nekoj njegovoj inkarnacjji, mislim da ne može bolje i onda me iznenadi. NA kraju godine biti će velika gužva na ulazu u TOP 5, a bome danas mi je teško reći je li TKDE bio bolji od ovoga.

Za kraj su ostavljeni Officium Triste, "nizozemske melodic doom/death metal legende", koji su po izgledu bome legende, no nisu se snašli kao headliner nakon ova dva odlična benda, i jednostavno su mi se činili prazni i beziedejni u svojem nastupu. A već je bilo i kasno, pa sam se zadovoljan uputio prema doma, uz saznaje da se već planiraju novi Jasonovi koncerti za 2027. godinu.

pedja // 13/11/2026