Svaki živi nastup dvadeseteročlanog ansambla Mimika Orchestra predvođenog Makom Murtićem, nalik je uronu u kakofoničnu vrevu pulsirajućeg svijeta na razmeđi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ulazak u jedan grandiozan istovremeno vrlo arhaičan svijet koji je možda izmaštan, a možda vrlo stvaran s određenom dozom nostalgije.
Opisanom osjećaju savršeno odgovara i naslov posljednjeg albuma trilogije Medzotermina, svojevrsnog staroslavenoskog Međuzemlja smještenog u kvarnerskom zaljevu podno vrha Perun. Ovim albumom, objavljenim u listopadu ove godine, Mak i ekipa zatvaraju poglavlje istraživanja staroslavenskih doživljaja Mediterana i Balkana. Trilogija albuma predstavlja mitsko iskustvo prolaska ovim područjem kao avantgardnim svijetom duboko uronjenim u tradicijske instrumente i rastrzane pjevne figure nepravilnih ritmova koje smo upoznavali i na prethodna dva dijela trilogije - "The Divinities of the Earth and the Waters" i "Altur Mur".

Ovo završno poglavlje je i "najpitkije" izdanje Mimike do sada. Unatoč karakterističnoj glazbenoj kompleksnosti i teškoprohodnoj tematici, glazbeni je izričaj življi i plesno povodljiv i tjera na gibanje. Kao da su svoj "mjuzikl" odlučili približiti širem slušateljskom uhu. Glavnu glazbenu okosnicu i na ovom albumu čini puhačka sekcija orkestra, koja diktira neprekidne izmjene netipičnih ritmova pod ravnanjem vođe orkestra Maka. Ovaj puhački big band ansambl obogaćuju rock i elektronički instrumenti čineći avantgardnu progresivnu cjelinu u kojoj se pretapaju i jazz i etno i world music i rock i sva nesputanost u muziciranju. Tečnost albuma i strukture pjesama stvaraju dojam da su tekstovi sovjevrsna libreta ili scenariji koje nam kroz bogatu glazbenu kulisu ispjevavaju Maja Rivić, glavna vokalistica, Anabela Barić (povratnica s prvog albuma) i Anamarija Žugić, sve tri igrajući (pra)slavensku verziju grčkog kora. Zaboravljena narječja i rijetki i suvremeni hrvatski dijalekti izmijenjuju se u identiteskim dijalozima u tekstovima koje je na Medzotermini opet potpisuje Mak Murtić, zamijenivši tako Martu Kolega koja je tu ulogu imala na prethodnom albumu "Altur Mur". Kroz glazbu i tekst se pred nama prostire svijet u kojem praslaveni dolaze na Kvarner, štujući svoje bogove i mitska bića, u vlastitim obrednim, svadbenim i pogrebnim svečanostima. Svijet podjednako izgubljen u izmaštanim prošlim vremenima, kao i u suvremenim, ekološki i socijalno zagađenim (z)bivanjima ispričanim kroz odnos čovjeka i majčinskog planeta Zemlje. Od prve stvari, Prazan pijat, album nas uvlači u svoj kovitlac ritmova i zvukova. Tradicionalni instrumenti izmiješani su sa suvremenima te potiču istovremeno i headbanganje i istočnjačko miješanje kukovima. Istok izmiješan sa zapadom. Smijeh sa suzama. Noćni tanac poziva nas na ples prije nego što ludilo naglo stane usporeno ženskim korskim glasovima Klape za Zemlju, ispjevane na razmeđi klapske pjesme i liturgijske svečanosti. Opet negdje "neuhvatljivo" između. Pomalo kobna "Znak" više je nalik predskazanju nošenom istrzanim basom i puhačima. Prvi singl s albuma "Dišpet", počinje pastoralno flautom da bi se nastavio u new orelans big band grooveu. Medzotermina je snimana u maloj dvorani "Vatroslav Lisinski", u višednevnom organizacijskom i snimateljskom procesu i pred živom publikom. Tako je publika postala organski dio atmosfere i zvučne kulise pridajući onaj osjećaj pulsirajućeg živog bića s početka ovog teksta. To se posebno čuje u skladbi Paliska u kojoj pljeskanje publike u sedmočetvrtinskom ritmu daje podlogu mihu (creskim gajdama) i ritualnim timpanima. Zborni povici i solo puhački uleti predstavljaju nam pokladno ludilo kao eksperimentalnu noise jazz minijaturu. Istjerivanjem "princa Fašnika" stižemo u filmski mirniji intermezzo "Kutka i zvezde", koja se otvara u dvije najplesnije kompozicije albuma. Zrcalo nosi groove ritam, s postepenom gradacijom i uključivanjem sve više puhača, dok nas specifičan vokal Maje Rivić povede u plesni dijalog prošlosti i sadašnjosti. Dijalog čakavskog dijalekta u suprotnosti s praiskonskim protoindoeurposkim jezikom hrvatskog područja prekida svemirska gitaristička solaža i odvodi cijelu stvar u neke prog vode, da bi ju Maja opet vratila u ples. Najrockerskija skladba Pustoš zatvara album. Postapokaliptičnim tekstom i gitarskim rifom kao da nas razrješava okova mitske prošlosti i tradicije najavljujući novo poglavlje ili potpuni rasap reflektiran u suvremenim antiekološkim, asocijalnim i amoralnim djelovanjima i vizijama.

Nakon što preslušate "Medzoterminu", ni vi niste više sigurni jeste li otputovali u prošlost, budućnost ili neku nadrealnu sadašnjost. Iz cjelokupne zvučne kakofonije izvlačite bakanalijske proplamsaje karnalnog oslobađanja za utapanje tuge koja nas hvata promišljanjem o identitetskim pitanjima i odnosim čovjeka prema planetu Zemlji i nemilosrdnom iskorištavanju njezinih resursa. Glazbena je ovo je kulisa koja evocira neka druga i bolja vremena u kojima slavlja, svadbe i sprovodi ne završavaju thompsonom, cajkama i "dinamo ja volim", ali podjednako zazivaju patos alkoholnog (i opijatnog) bunila i trenutnog zaborava u kojem se volimo gubiti.

Američka filmska akademija čekala je da se cijela trilogija "Gospodar prstenova" ispuca u kinima, kako bi Jacksona i suradnike konačno obasula Oscarima, mislim da je nakon Medzotermine vrijeme da i sve relevantne glazbene institucije u Hrvatskoj (a i regiji) krenu s priznanjima za Mimiku. Kraj je godine, imamo album godine. Ne znate u koju bi ih kategoriju smjestili? Nagradite ih u svim!

ocjena albuma [1-10]: 10

bir // 04/12/2025