Mnogo je toga u životu vrijedno čekanja: prava osoba,dobar posao,povoljan trenutak za kvalitetnu kupovinu.

Sa druge strane pak,svi smo osjetili gubitak živaca zbog kašnjenja busa ili vlaka,što je znalo podići tlak i vjerojatnost kako ćemo posljedično okasniti na dogovor,sastanak ili kakav drugi važan događaj. Čekanje ima pregršt lica - poznajemo li dobro osobu koja izjavi: "Pričekaj,dolazim odmah",a to odmah podrazumijeva ipak nešto duži period,sumnjam da će nam izazvati ljutnju; može stoga biti dobar test za našu zrelost,ali bez daljnjega i udarac u stražnjicu.

Čekanjem su se okoristili hitoidni i oni manje poznati autori - sve od vremena flower-power generacije,pa do desetljeća milenijskih ravnodnevnica i solsticija,nailazili smo na različite podobne glazbene komade.
Zbilja težak izbor,no podcrtavam upravo ove.

CAN'T HARDLY WAIT - The Replacements (1987)

Neobično draga mi grupa glazbenih zanesenjaka iz Minneapolisa,iznad navedenu pjesmu su odlučili ne uvrstiti na album Tim (1985), nego tek na idući studijski Please To Meet Me (1987) i tu im se na gitari pridružio Alex Chilton iz Big Stara,te je finalni željeni učinak,malo je reći, nezaboravan.
U osnovi pop rubin zavodi svojom svjetlošću,strastveno crvenom i tekućom melodijom sretno obogaćenom aranžmanom Memphis Hornsa i konačan obris poznat nam sa spomenutog albuma iz 1987. postati će jedan od široj publici najdražih dosega sastava.
Ovo "konačan obris" navodim tako jer je autor Westerberg pjesmu prvotno pokušao oblikovati za Let It Be (1984), no nezadovoljan zvukom i kalupom stvar je odbačena,kasnije snimljena na live albumu objavljenom tek na kaseti,The Shit Hits The Fans (1985), ali prepravljenog teksta (početno formirana kao suicidalna poruka) i sjajno uprizorene svirke,poznata nam je verzija iz godine '87, sa albuma koji zatvara niz od tri masterpiece ploče.
Istinu govoreći i parafrazirajući naziv albuma: iznimno mi je drago da sam vas upoznao,dečki!



WAITING ON A FRIEND - The Rolling Stones (1981)

Stonesi su se,nakon uglavnom dosadnog i samim tim netipičnog za njih, albuma Emotional Rescue (1980), vratili još jednim povijesno znamenitim djelom nazvanim Tatoo You (1981), kojemu je odjavna točka "frendovska" stvar,melem za uši zgotovljen da opusti i prija.
Videospot za pjesmu u kojem vidimo Jaggera koji čeka Keitha na stepenicama ulaza u zgradu negdje u Brooklynu,te se nakon njegova dolaska upute do obližnjeg kafića gdje je ostatak banda za šankom,već opušten,dobro će nas nasmijati (posebice Richards sa svojim pokretima). Mick nosi prevladavajuće roze odjevne komade i smiješni šeširić,dok u lokalu ugledamo razbarušenog Wooda koji sa vojničkom košuljom podsjeća na odbjeglog izviđača...
Kažem, baš frendovska numera sa ugodnom gitarom,prigodnim klavirom Nickyja Hopkinsa i fantastičnim saksofonom Sonnyja Rollinsa - druženje odličnih sa najboljima u pjesmi nastaloj još u 70ima, najbolji je mogući završetak majstorskog ostvarenja.

IF WE WAIT - Guided By Voices (1996)

Sviračka poezija kakvu nalazimo u skladnim taktovima If We Wait,nostalgičnim kretnjama banda iz Ohija,upotpunjena je završnim nešto snažnijim hicima gitarske distorzije koja vodi savršenom indie crescendu u zoni sretnog kraja kakav je volio svirati i J Mascis, primjerice.
Stvar sa bandovima poput Guided By Voices jest nemalo zanimljiva - nabijena u infektivnoj kratkoći pjesama,prozračna melodija,bilo da se radi o tečnim ponavljajućim riffovima,ili udobnoj pamučnoj strukturi sanjive naravi (If We Wait), vrlo lako dopire do krajnjih korisnika. Stoga kapa dolje Robertu Pollardu,pokretaču takvih lančanih reakcija i jedinoj konstanti otkako znamo za band iz grada u kojem su stolovala braća Wright - potpisao je toliko odličnih glazbenih trenutaka koje vole i cijene fanovi već spomenutog Mascisa (Dinosaur Jr), kao i Malkmus/Pavement sljedba,Teenage Fanclub obožavatelji,Yo La Tengo i Sebadoh poklonici... Vjerojatno niti sam Robert ne zna koliko se studijskih albuma i EP-a veže uz matičnu mu grupu,no tome nasuprot,sam sam rado dočekao i ovaj sastav uvrstiti ovdje,gdje mu je mjesto. Vjerujem da vas ima,koji također razmišljate ovako.

DOK ČEKAŠ SABAH SA ŠEJTANOM - Zabranjeno Pušenje (1985)

Kakvo je tek ovdje drugarsko okupljanje raje iz Sarajeva - dakako tek je '85 i još nema krivih pogleda,poganog jezika i momci surađuju na nivou,šege ne fali i prašina se pravo diže u inat fukarama,bezbeli.
Das Ist Walter objavljen sarajevske olimpijske 1984., predstavio je New primitives ekipu u nimalo primitivnom svjetlu,no dvostruki Dok Čekaš...,također pod paskom Jugotona,centralna je priča banda u kojoj se izmjenjuju opušteni bosanski humor i čestite pjesničke vrline, prvenstveno Seje Sexona (ovdje je i Elvis J. Kurtović potpisao tri teksta, neznatno manje od Nele Karajlića), pa i u fantastičnoj naslovnoj stvari zakuhaju usput i novovalne kipuće obroke začinjene paprenom melodijom Mitića na basu i Rakića na bubnjevima,dok se otimaju Čengićeve gitare šiljatoj Pašinoj produkciji uz apsolutno maestralnu Karajlićevu izvedbu,začetu u garažama sa alatima koji bi i polovan proizvod učinili potpuno novim.

"I onda kad te agent 071
Pedagoški treh'o o stanični zid sivi
Uspio je da ubije Boga u tebi
Al' đavo u tebi je ostao da živi"

WE USED TO WAIT - Arcade Fire (2010)

Teško je biti ravnodušan i nedirnut čarobnim soundom banda čiji su obzori bogati koliko i brojnost ansambla,a kreacije predočene na (barem) prva četiri studijska uratka pomaknule bi i kamen,pa kako neće biće od krvi i mesa.
Treći po redu, album Suburbs (2010) sadrži ne kapljice,nego bokal ljekovite tekućine i definitivna je potvrda njihovog jedinstvenog odnosa prema glazbi - kao da su poskidali zvijezde sa neba i tim sjajem uresili pjesme pune života,ali i boli (ipak ne toliko izražene kao na debitantskom Funeralu iz 2004.), pa dok se imućne indie slike i zvuci klavijatura i gitara u We Used To Wait susreću sa Winovim uzdižućim stihovima,svjedočimo fantastičnim dogodovštinama iz predgrađa,gdje očigledno zna biti znatno zanimljivije nego u bučnom centru grada.
Možda i griješim,no nije mi strano preuzeti Butlerov osobni dojam; uostalom,isti je kroz intimnost i uživanje bandovog kolosalnog izraza,postao globalno prihvaćen i blizak. Posebice kada pismo putuje iz predgrađa gdje je emocija i tinta glasna i jasna,te premda nije uvijek moguće - čak i u ljubavi je sigurnije imati poravnate račune.

"It seems strange
How we used to wait for letters to arrive
But what's stranger still
Is how something so small can keep you alive"

I'M WAITING FOR THE MAN - The Velvet Underground & Nico (1967)

Dobro nam je svima poznata istina da su Velveti debitantskim Banana albumom uhvatili (glazbeni) svijet iznenađenim,ma i zatečenim genijalnošću takvih osobina,gustom lucidnošću vlastitih sviračkih pokreta koji će grupama dva,pa i tri desetljeća kasnije,biti početak,sredina i kraj.
Ne želeći umanjiti doprinos i zasluge Warholovoj muzi Nico (posebno simpatična i slatka u I'll Be Your Mirror), glavne role su odigrali Lou Reed i John Cale,dva suprotna pola maestralno približena i ukalupljena pustolovnim udruženim snagama Sterlinga Morrisona na ritam gitari (i basu), te Maureen Tucker na bubnjevima i udaraljkama.
Reedov autorski debi obuhvaća svih jedanaest numera,aranžmanima su se pozabavili grupno,garažna (ili punkerska) aroma,također uočljiva u Louovim raskvasanim ovisničkim stihovima,može lagano potući svu nisku gitarski orijentiranih rock suvremenika,dok atmosfera i pokazna fizionomija melodije cupka poput autora na uglu mračne harlemske ulice, čekajući spasonosni prah koji je kriv (ili zaslužan) za pjesmu koja stanuje u antologiji popularne glazbe,te kojoj su poseban naklon i divljenje,svaki na svoj način,izrazili Bowie i Richards.

"First thing you learn is you always gotta wait
I'm waiting for my man"



WAITING FOR THE SUN - The Jayhawks (1992)

Doista se može primijetiti kako je dva fantastična albuma američkih sjevernjaka,Jayhawksa,i južnjaka,Black Crowesa,objavljenih 1992.,produkcijski obukao identičan kreator,George Drakoulias.
I dok su braća Robinson na Southern Harmony And Musical Companion rado boravili u blues/rock vodama,prijatelji na istim valnim duljinama,Olson i Louris, također su znali pribjeći ostavštini Stonesa,no češće impliciraju country u alter koricama primarno usvojen od Grama Parsonsa (ili Flying Burrito Brothersa), sviranom na način koji će,recimo,Ryanu Adamsu biti vodilja i okosnica.
Posebno sada,sa odmakom, promatram 90e kao izuzetno zabavno,ali čudovišno glazbeno imućno desetljeće koje nas je počastilo neponovljivim glazurama svih elektronskih vrsta (Bristol,London, Berlin,Tokyo,čitava Amerika...) i kada tome pribrojimo fabulozna gitarska događanja svih žanrova (opet čitava Amerika,kao i Otok), veseli me kao mali kotačić podcrtati još jedan izdanak Minneapolisa,The Jayhawks,koji su u hladnim okolnostima Minnesote spremni dočekali i opjevali sunce kojim su nam uljepšali sjećanje na njihovu suštinu i bitak.

WAITING FOR A MIRACLE - Leonard Cohen (1992)

Uvijek mi bude zanimljivo ustvrditi kako tama Cohenove glazbe najčešće bude ograđena jednostavnošću - lagana tema molske ljestvice obilježena prigodno pojednostavljenim klavijaturama izlazi na svjetlo,dok joj ritmičku radnju zadaje nepretenciozan Leov programirani sklop nad kojim osebujni pjevačev bariton ističe emociju,nadu,ali i očaj i ironiju. Velik u svojoj biti i kada nas ugosti ovako lijepim minimalizmom za čiju su mu zaokruženu priču potrebni tek prateći vokali nekolicine dama,Cohen je pjesmom sa albuma The Future (1992) osvojio Olivera Stonea,kao i Curtisa Hansona,u čijim se filmovima Rođeni Ubojice (1994) i Zlatni Dečki (2000) pojavljuje melodija sa (hm,je li ipak samo?) poetskom namjerom dočekati čudo.

"Yeah,let's do something crazy
Something absolutely wrong
While we're waiting
For the miracle,for the miracle to come"

WAIT - The Beatles (1965)

Genijalnost imena Rubber Soul,pazite sad ovo,sadrži tek jednu skladbu kojoj trajanje prelazi tri minute (You Won't See Me), a većini numera ne dolazi niti do duljine od dvije i pol minute. No i tako kratki napjevi sadrže bogatstva kakva su znale steći rijetko talentirane i oštroumne glavice vizionara iz Liverpoola.
Sva čuda glazbenih kurioziteta nataloženih u folk dvorištu Dylana ili Byrdsa,usvojili su i prilagodili vlastitom izričaju momci fascinantnog diskografskog životpisa; tako se u Wait Paul i John vokalno isprepliću i nadopunjavaju,Harrisonova gitara pronalazi savršenu prečicu, odnosno sindrom koji vodi gitarskoj vječnosti i Ringov angažman dolazi kao šećer na kraju melodije za koju čitam da je,prema kritici,jedan od slabijih trenutaka albuma.
Blago vama Fab Four,za ovakve "slabosti" bi 90% konkurencije 60ih bilo spremno robijati,a ja evo tvrdim da se ovih 2:12 i više nego trajanjem,stilski i pitoreskno, apsolutno uklapa u sjajnu cjelinu koju čini društvo velebnih odlika,te obzirom na naslov pjesme - čekanje je polučilo uspjeh i definitivno se isplatilo.

WAITING ROOM - Fugazi (1988)

Ovaj se band koncem 80ih,nakon što je "obavio čekaonicu",našao promptno u zvučnicima svih koji vole punk i prihvaćaju razgranata nasljeđa i energiju tog žanra,kao i njegovu narav.
Odmjerena ska poletnost i odličan riff paralelan sa pjevačkim tenzijama Iana,te prateći nokauti Picciotovih vokalnih asistiranja,podsjetiti će na debitantske fasade jednih Beastie Boysa,naravno u zlatnom kontekstu zgoditaka sa Licensed To Ill (1986) ploče.
MacKaye je kroz prethodni band Minor Threat,usidren u žešćim hc-punk lukama,ustanovio zapravo "straight edge" pokret (upravo pjesmom takvog naslova) - prema njegovim riječima krajnja namjera nije bila toliko "velika" ideologija,no zacrtanu suprotnost uvriježenoj rock premisi sex,drugs and r'n'r, nastavio je propovijedati sa Fugazi bratovštinom.
Slučaj je htio da ih javnost i povijest upamti prvenstveno kroz pjesmu kojom započinje prvi studijski snimak grupe (EP Fugazi ili 7 Songs,1988), a tako je očigledno moralo biti,jer taj broj nosi izabranu snagu entuzijazma,ali i muskulature koja se ne razbacuje brutalnošću,nego čak podgrijava vedrim himničnim osobinama, zaobilazeći suvišne dnevno-političke novice u vlastitoj čekaonici.

dario b. // 30/11/2025