Da, ima hrpa takvih ploča i takvih bendova. Sneno, experimentalno, lijepo, neugodno, intimno… Ali, svaki od tih bendova, ili barem većina, ima "ono nešto". "Ono nešto" nedefinirano, što je teško objasniti riječima, a moguće je samo slušanjem. Slična je stvar kod Lucy Kruger, južno-afričke pjevačice s trenutnim nastanjenjem u Berlinu, i njenih "izgubljenih dječaka" (i djevojaka).

Pale Bloom je jedan od albuma koji ne osvaja na prvu. Možda je previše miran i tih, barem na početku, da bi se moglo razlikovati pjesmu od pjesme, pogotovo ako nisi skoncentriran samo na to. No onda se kreće razvijati, zaokupi pažnju, i onda kreneš slušati sve ispočetka da čuješ "ono nešto" i dogodi se. Jer već kod drugog slušanja se čuju te razlike.

Naslovna ideja "cvijeta koji blijedi" provlači se kroz cijelu ploču s terminima vrt, sjeme, korijenje, cvijeće, drveće kao metafore odrastanja, sjećanja i posljedica iskustava iz djetinjstva. Otvaranje albuma uz "Bloom" i dječju brojalicu "Mary, Mary, Quite Contrary" stvara jezivu atmosferu. "Ambient Heat" uz agresivnije bubnjeve i nervoznije gitare daje naslutiti da nećemo zaspati do kraja albuma. "Woolf" je jedna od najljepših pjesama na albumu s dosta elektronike, što me iznenadilo u drugom dijelu albuma, a s "Ghosts" postiže najnježniji dio albuma, ako je to moguće u ovakvoj konstelaciji.

Vokal Lucy Kruger, iako se trudi biti vrlo tih i smiren, ponekad se mora probiti kroz zidove zvukova gitara, dok viola taman daje notu filmičnosti i dostojanstva u svojim dionicama.
Ovo je album na kojem nećete naći velike refrene za stadione, nema ni očitih singlova za top liste, ali svaki slušatelj može pronaći nešto za sebe, pronaći se u nekom dijelu odrastanja, adolescencije ili odraslog života i prigrliti tu pjesmu kao svoju.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 22/09/2026