LINK NA PUNU FOTO GALERIJU:https://www.facebook.com/media/set/?vanity=terapija.net&set=a.1432935772165365

Nadam se da je ovo zadnji tekst za Terapiju koji pišem hendikepiran. Ovoga puta možda ne osobno fizički, ali, ništa manje otežano, tehnološki hendikepiran. Naime, moj (inače) pouzdani prastari Sony je odlučio ne čitati SD kartice pa su fotke koje gledate nešto (čitaj: značajno) slabije rezolucije nego inače. Dobro, da nije te greške ne bi bilo ni ovog teksta kao dijela mojeg iskupa Terapiji, pa u svakom zlu nešto dobro jel… Zapravo, dijelu mene je drago za taj hendikep, zbog njega sam si dopustio nešto svjesnije slušanje koncerta nego što je moguće kao fotografu koji trči cijeli koncert i razmišlja je li pokrio sve pa uglavnom pretjera sa količinom (skoro identičnih) fotografija. Naxatras me oduševio (u tom zanosu sam i javio Terapiji da bih napisao i tekst). Na prvu tvrdi hard-rock band, koji potom postepeno kroz koncert otkriva svoju nježnost i nekako zbog toga postaje još tvrđi… Močvara je bila taman dvotrećinski puna da imaš mjesta kretati se po želji i plesati. A Naxatras cunami ne pita za dozvolu i nosi sve po putu, od prve stvari do bisa ne staje, čisto i neprekidno talasa po prostoru. Priznajem, ove valovite metafore sam zapisao tokom hita Waves, iako tad mu se nisam mogao sjetiti imena (vjerojatno podsvjesno). Ali Naxatras stvarno pušta taj svoj psihodelično-astralni val, bez nepotrebnog upadanja ili okolišanja s publikom. Malo mi je na kraju (možda) falio taj neki srčani, komunikativni moment, i od njih i od publike, ali zapravo je to i poanta onog nedorečenog, onostranog, vizionarskog i vanzemaljskog što su stvorili tada u tom prostoru. Odsvirali su bis i smjerno, kako su i došli, napustili stage. Red za merch je postao ogroman, a nas je čekao zadnji val šarenog, jesenjeg cunamija na putu doma.

đukez // 27/10/2025