Ovo dobijemo kad se zvuk stopi sa sumornim stihom...

Aleksandar Stojković ST nije ni prvi, ni jedini, a zasigurno ni posljednji (anti)junak ranjenog stiha i uzburkanog stila, ponikao istočno od Iloka, a čija se umjetnička zrelost i patina mjeri čuvstvenim sivilom (da ne kažem nihilizmom), vrelo dobrodošao i zagrljen posvuda u matičnoj Srbiji, a čini mi se još i više unutar južnih, zapadnih i najzapadnijih točaka ex-yu prostranstva.

Nekada gost, a odavno već domaćin sa pulskom adresom, prikladno je udružio snage sa fantastičnom braćom Sinkauz, također Puljanima (ili po njihovom, Puležanima)  Alenom i Nenadom, prethodno surađujući na glazbeno-scenskom komadu Malo Je Dovoljno (2013), a vrijeme je donijelo nešto drukčije formatiran zahvat, band/projekt Još Gori, čiji se ovogodišnji plamen nazvan Raj Na Zemlji, tek priprema raširiti. Fantastičan album u devet točaka, naslova, poglavlja, objedinjuje umjetnički narativ suludo bolne teksture, toliko tamne, grogirane i nimalo suzdržane, da vas precizno dovodi do vlastitog terena ljepote, šumovite svijesti i glazbenog poligona kojim se suvereno kreću akteri/putokazi mistike i jasno artikulirane sive gracioznosti.



Raj ovdje označava kakvu misaonu tvorevinu, utopistički projekt ili san o idealima: jer Još Gori je povratak vatre koja prijeti dugo tinjati, sa znanim nam bićima čije duše, ma kakve one bile, stanuju u oblicima glazbe i teksta, možda dijelom zaslugom podsvijesti, ali primarno svijesti asocijalnog kolaža i iščašenih pripadajućih pomagala, te je upravo stoga ovaj proizvod toliko dobar. Ovo djelo u svojoj pozadini ne krije ni klaunove ni muze - smijeha mu namjerno manjka, a liričnost je nastala i pluta na umrljanoj modrini ST-ovog teško dahćućeg bluesa (otvarajuća Večnost, Nešto Se Promenilo...), odnosno bitka, dok glazbeni motivi braće Sinkauz ne trepćući bacaju tek natruhe svjetla svojom glazbenom fantazijom dualne snage, dubine i snoviđenja, tretirane poetskim gitarama, gudalima, oblim lukom kontrabasa i efektnim trzajima sa minijaturama eksperimentalnog i artističkog (naslovna Raj Na Zemlji, Ne Treba Mi Ništa i Aktuelno). 

"U zrnu se divovi kriju" pjeva Damir Urban, koji je, mišljenja sam, već uputio sve pohvale autorskom triju, a ovdje smo zrno po zrno dobili gore visoko oku nevidljivo čelo čiji korijen, granat, siv i nadam se dugoročno postojan, barem u okvirima naših jezičnih istovjetnosti ili sličnosti bez premca nosi titulu (zasad) najboljeg glazbenog odlomka ove godine. Trio Još Gori nas je lišio elektronske matrice uvezane u izričaj Goribora, odstranio je noise uzuse East Rodea i priredio nam briljantan komad vrlo intimistički oslikan.

Album prvo poslušajte, pa potom donesite sud je li naslovu albuma kumovala sinkopa, ironija ili pak referenca na davni slogan Ministarstva turizma kojim je trebalo dozivati turiste - ili je posrijedi često citirana krilatica Monty Pythonovaca.

Stariji će se sjetiti da su davne '81 u sklopu 11. MBZ-a nastupili Gang Of Four, Šarlo Akrobata i Haustor, a djeluje mi da bi idealna postava možda i sljedećeg Biennala mogla biti Laibach, Još Gori i Nemeček. No prvo slijede Sinkauzi i ST u zagrebačkoj Močvariza nešto više od dva tjedna.

Vidimo se!                                                                 

ocjena albuma [1-10]: 9

dario b. // 28/10/2026