home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2010, 8. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2010, 8. dio (d.i.y., 2010)

Posljednji ovogodišnji serijal demo i d.i.y. radova predstavlja zagrebačke punkere DVAJSDEKA ŠPEKA, koprivnički indie-rock KISMET, našićke stonere RIBE, sjajan metalcore THE STUPAR PROJECT iz Belog Manastira, nove varaždinske nade VLASTA POPIĆ i veliku nepoznanicu WHIPLASH, metalce s otoka Brača.
[  ]

DVAJZDEKA ŠPEKA - Krš EP (2010, Gegen Alles)

Ovo je najnoviji side-projekt band Njeca, frontmena Abergaz, koji je ovdje na bubnjevima, a okružen je sa tri djevojke - Nadiom na vokalu, Leom na gitari i Tinom koja svira bas. Materijal je vrlo kratak (6 i pol minuta), otpjevan je na hrvatskom jeziku i ima 4 zafrkantske punk/hc pjesme. Nema se tu šta mnogo filozofirati; svirka je u skladu sa etikom Gegen Alles izdavaštva kojeg je pokrenuo upravo Njec da pruži potporu svim mladim punk i stilski pripadajućim izvođačima, što znači da je jednostavna, direktna i čista bez ikakvih kompromisa. Djevojke su vrlo mlade, prilično raštelane u kompozicijskim strukturama, ali poruka im je jasna - žele svirati sirovo i zabavljati se uz poganje publike. Tekstovi su im satire na bazi emocija ("Ne zovi me slatkica"), pijankama ('zašto sam to vino kupila/ zadnje pare potrošila' "Mamurna") i pokušajima poluangažiranog ironičnog revolta ("Od toliko lica"). Još su uvijek u debelom demo omotaču i trebati će pričekati izvjesno vrijeme da im čitav glazbeno-literarni opus sazrije u nešto konkretnije. Za sada, ovo je samo čista zabava.

Ocjena (1-10): 4
Web: www.myspace.com/dvajzdekaspeka
[  ]

KISMET - Monuments Under Dust (2010, d.i.y.)

Koprivnički indie-rock peterac osnovan je 2009., a u postavi su Daniel Frčko (vokal, gitara), Denis Hanžek i Vedran Sikić (gitare), te Ivan Varga (bas) i Nenad Kodrić (bubnjevi). Sviraju tradicionalni britanski shoegaze s jasnim utjecajima Ride, My Bloody Valentine, Pale Saints i pripadajuće škole kasnih 80-ih, ali se u nekim laganijim pjesmama poput "Tell me" i "Somewhere" osjećaju i natruhe post-rocka ili pak u "Empty page" novovjekovna rock psihodelija američkih The Black Angels i White Hills, dakako bez masnih i zgusnutih gitaristički zamagljenih baraža. Atmosferski su vrlo sumorni i letargični, te često pribjegavaju u psihodelične opservacije, no u kompletu gledajući, svirka im je kompaktna, pomalo nezgrapnih aranžmana koji trpe od nerazrađenih progressive obrazaca, ali da ih primi neki od britanskih producentskih meštara, od ovoga bi se mogao iskovati sasvim solidan materijal. Vokal je posve u skladu sa shoegaze stilom, snen je, plačljiv, tugaljiv i pekmezav, tj. onakav kakav treba biti s jednom nogom u dream-popu, ali u cijeloj slici je previše kristalno isturen u prvi plan što doprinosi stilskom gubitku vrlo dobre glazbene cjeline. Konstrukcijski su pokazali što žele i kuda streme, još samo da im je pravi kormilar na mikseti i produkciji, te malo više hrabrosti u eksperiment i oplemenjivanje završnice pjesama koje su napravljene gotovo bez ikakve mašte, hrvatska scena bi dobila idealnu presliku MBV-a.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/kismet2010
[  ]

RIBE - Šegre u Spin (2010, d.i.y.)

Band iz Našica u sastavu Tomo Đurić - Rale (bas), Josip Uremović (vokal, gitara) i Mario Anđal (bubnjevi) startao je s radom koncem 2007., te je nakon svega nekoliko održanih koncerata snimio vrlo dobar materijal koji konačno pokazuje da trenutna hrvatska demo scena nije samo copy/paste svjetskih trendova i žanrova. Sama aktivnost članova je vezana uz kreativni laboratorijum Našice (Klan), neprofitnu i nevladinu organizaciju koja okuplja mlade različitih interesa s područja Našica i okolice. Stoga je pomalo čudno da ovaj trojac još nema niti myspace stranicu, no kako se stvari odvijaju, sudbina ovog banda je posve neizvjesna. Navodno se okupe tek nekoliko puta godišnje i odsviraju poneki koncert, a uz to su doživjeli i neke promjene postave (došao je Gelo, gitarist Penetracije i ex-Portmana na mjesto bubnjara), tako da su izjavili kako su ribe trenutno zaronile duboko u ocean...

Kako god, ovdje je prikazana odlična glazbena forma koju je dosta teško definirati. Po svojoj suštini, riječ je o neobičnom križancu tromijeg stonera, metala i new-wavea, no stilski su posve oslobođeni nekakvog striktnog žanra. U globalu podsjećaju na nekadašnje Trobecove Krušne Peći, niški Dobri Isak i odnedavno također nepostojeće Jewy Sabatay iz Pančeva, momentalno hibernirane Viva Glorio i jedine aktivne, livanjskog Andriju po mnogo čemu. Tu je prvenstveno odvaljeni darkerski vokal poput Čonte (Pekinška Patka) iz vremena albuma "Strah od monotonije" sa čestim egzibicijama i razvučenim krikovima, isprepleteni melodični basovi, različite gitarske sintagme koje pretežiraju podjednaku količinu atmosferičnosti i težih (ali ne heavy) distorzija, te ritmika koja poprilično melje u različitim smjerovima od hardcorea i noiserskih šuseva do new-waveovske etike staloženih plesnih tempova. Pjesme su im simetrične s osebujnim aranžmanima koji su bazirani na tiho/ glasno relacijama što vrlo često upriličava Andrija i eksplodiraju u groove minijature, te dozvoljavaju da se razmašu melodičnim strukturama što je osobito uočljivo u pjesmama "Hvatam zrak", "Letjeti" i "Nimfo" koje su praktički improvizacije na jednu te istu temu. Sam kostur kompozicija umnogome podsjeća na onaj jednostavni klasični hard-rock/ grunge minimalizam Alice In Chains, no po zvuku plove u daleko drugačijim vodama koje se taman miješaju sa manchesterskom hladnom strujom Joy Division i toplijim, odnosno žešćim prilivima nekih čudnih pritoka pristiglih iz oblasti kraut-rocka u kojeg je sporednim tokovima pristigao stoner, nu-metal i noise. Djelomičan odmak od prvog, vrlo uravnoteženog dijela prikazuje pjesma "Riječi" u čudnovato sklepanom 3/4 taktu kakvog primjerice vrlo mnogo koristi Andrija, tako da je svaka sličnost s njima veoma očita, a osim toga, pred samim krajem se nalazi i jedan punk/new-wave komad "Tron", dakako križan sa stonerom. Svi tekstovi su im na hrvatskom jeziku i gotovo se odreda temelje na emocijama s one mračnije strane, a takva je u principu i cijela glazbena atmosfera.

Po interviewu kojeg su dali još 2008. za bratski portal 'mikrofonija', oni su striktno opredjeljeni ka metalu, no iz nekog razloga se to ne čuje. Ovih 40 minuta zorno prikazuje originalnu melodičnost, uglavnom tromije stoner tempove i gothic-rock/indie atmosferu mada su evidentno htjeli napraviti nešto posve drugo. No, unatoč tome, rad je prožet dorađenim pjesmama, neopterećenim aranžmanima, minimalističkim melodijama i veoma slušljivom estetikom alternativnog rocka makar se u njemu može pronaći metala, stonera, new-wavea i još nekolicine naoko nespojivih žanrova.

Album možete naručiti direktno od benda na e-mail josip.uremovic@gmail.com

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/klannasice
[  ]

THE STUPAR PROJECT - Through My Eyes (2010, d.i.y.)

Nije mi se mogao oteti onaj 'ujebemubožjurepu' povik kada sam prvi puta poslušao ovaj demo materijal. Demo? Ma tko tu koga...? Pa kako će tek onda zvučati album?

The Stupar Project je oneman metal band Slobodan Stupara iz Belog Manastira koji svira gitaru, bas i pjeva na engleskom jeziku, a sa radom pod ovim nazivom je počeo 2010. Nemam nikakvih podataka o njegovom ranijem radu, no vidi se da je očito imao mnogo sviračkog, a i vokalnog iskustva. Ovaj prvi demo snimio je u studiju 'Crna Zemlja' kod Maria Markovića koji mu je napravio sjajnu produkciju, a pomalo neočekivano, što rijetko koji demo izvođač napravi, snimljena su i dva video spota za pjesme "Fuck you", te za "The end of our time" koja se ne nalazi na ovome demu. Slobodan je trenutno u ozbiljnom traganju za glazbenicima s kojima bi mogao ovaj materijal prezentirati na koncertima po Pelmonoštoru, odnosno Monoštoru, te bližoj okolici Osijeka i Baranje. Navodi da su mu glavni utjecaji Hatebreed (šteta što sam ih propustio 2009. na InMusicFestu), Pantera, Machine Head i Six Feet Under.

Eh, sad se vratimo na početak... Nisam mogao vjerovati da je netko na ovim našim područjima ovako kvalitetno snimio demo materijal s relativno prljavim glazbenim metal predznakom, pogotovo ako se uzme u obzir da je čovjek sve sam odsvirao. Uključujući i bubnjeve koji su toliko dobro adaptirani da mi je uistinu teško raspoznati da li je riječ o apsolutno fantastično usklađenoj ritam mašini, kompjuterskim programima ili nevjerojatno kvalitetno naštelanom zvuku akustičnih bubnjeva. Ako su živi bubnjevi, onda svaka čast jer gotovo svi naši bandovi pate od loše produciranih ritmova i muku muče s akustikom u studiju. Da se netko ne bi sad našao uvrijeđen od naših metal bandova, dovoljno je za usporedbu samo uzeti onaj katastrofalni prvi demo Burzuma ili ma bilo koji njegov album, doduše stilski posve drugačiji, ali na najbolji mogući način se može prispodobiti do kuda su ova Stuparova tehnika i Markovićeva produkcija došli. U usporedbi sa kurentnom svjetskom metalcore i pripadajućom scenom, ovo je sasvim idealan zvuk s obzirom da je demo, a ruku na srce, u zadnjih nekoliko godina sam imao prilike čuti daleko lošijih zvaničnih albuma da mi se život smučio. Da ne duljim, s tehničke i produkcijske strane, ovo je briljantan, čist i vrhunski popeglan zvuk.

A niti sama glazba nije ništa lošija. Stilski u klasičnom fahu hardcore metala ili kako se danas naziva, metalcorea, ovih 7 kompozicija otpjevanih relativno razumljivo s grubim i grčevitim vokalom na engleskom jeziku satkano je od brojnih referenci žanra uključujući i povremene elemente rap vokala, kao i catchy melodija i solaža, te nekoliko samplova. Dakle, i po tom pitanju je sve na svojem mjestu kao da se The Stupar Project nalazi negdje u New Yorku sa drugarom Evan Seinfeldom i kompanijom, a ne u Baranji sa čavkama i veprovima. Pjesme su posve različite što cijelom spektru daje dodatni palac gore. Riffovi su raznoliki kao i gitarsko tehniciranje, basovi su razdvojeni, nisko metalno odfrljeni i čitav zvuk je kompaktan, a kompozicije nose cijeli serijal relativno jednostavnih aranžmana s klasičnim breakovima, ritmičkim varijacijama i pravilno korespondiranom strukturom u kojoj nema znakovitijih opadanja dinamike. Uz četiri ne pretjerano ritmički urnebesne hardcore skladbe, već spomenute "Fuck you", te "I won't follow", "The dead song" i veoma melodične, pomalo oldschool "Judgment day" sa odličnim središnjim čistim baladičnim intermezzom koja se doima još kao najkompleksnija skladba cijelog materijala, tu su još tri tromije pjesme "Nightmare", "Die" i završna "Addiction". U njima se također odlično snalazi, ponekad malčice uđe i u stanovite thrash momente što dapače ništa ne smeta, a nije na odmet niti ne primjetiti da uz pomoć ovako sjajne produkcije, poneki detalji zamirišu i na industrial. Sve one imaju odličnu atmosferu, bogate strukture i razrađene aranžmane, pa čak i kraće psihodelične trenutke, a mogu samo pretpostaviti kako bi to moglo izgledati da je imao još pratnju dvoje-troje glazbenika koji bi mogli doprinjeti cjelokupnoj kreaciji.

Ovo bi uistino valjalo čuti i vidjeti uživo. Ako Slobodan uspije skupiti prateći band i prenijeti duh ove čistoće i tehničke perfekcije na pozornicu, moglo bi se dogoditi da dobijemo jedan istinski kvalitetan metalcore band na svjetskom nivou. Oba palca gore! Definitivno najbolji demo materijal 2010!

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/stuparproject
[  ]

VLASTA POPIĆ - Najjača ultimativna mašina za ubijanje (2010, d.i.y.)

Varaždinski indie-rock trojac koji je 2010. dobio laskavu titulu vicešampiona HGF-a odvažio se na korak da vidi kuda može dalje sa svojim demo materijalom. A može jako daleko...

Ono što ovozemnoj alternativnoj ili indie-rock sceni vjekovječno manjka još nakon raspada novog vala tamo negdje u prvoj polovici 80-ih (točnije sa albumima Električnog orgazma "Lišće prekriva Lisabon" i zadnjeg prihvatljivog albuma Prljavog kazališta "Korak od sna") bila je originalnost. Ne može se preći preko svih onih izuzetno originalnih primjeraka Trobecovih Krušnih Peći, Sexe, a kasnije i cijele moćne, no nikad etablirane gomilice noise-rock bandova koje je tokom 90-ih okupio pokojni Bara u svojem Earwing Records, no svima njima je manjkao komercijalni katalizator. Bili su previše zatvoreni u svoje fahove, strogo su mjerkali sve velike bendove i neprestano su pokušavali navući vodu na svoj mlin sa čistom underground etikom. Ali to i nije baš išlo u onom komercijalnom pogledu s obzirom kakve su nam 90-te bile. Nikakve, a prvo desetljeće 21. stoljeća još gore. S pojavom novih popularnih retro bandova na svjetskoj sceni, odjednom je zaživio revival starog new-wave/post-punk zvuka. Počeli su se ponovno otkrivati fenomeni vremena poput The Pop Group, Gang Of Four i Šarlo akrobata, te pomalo zaboravljeni velecijenjeni Sonic Youth. Nove generacije su udahnule staru krv egzibicije i slobode suočivši se sa stvarnom bijedom hrvatskog r'n'r-a kojem doslovce poručuju 'alo, mi smo ovdje, Houston, imate neki veliki problem'.

Vrlo vješto taj problem su riješile kolege sa bratske web stranice 'popboks' koji su tokom zadnje dvije godine izbacili sijaset odličnih rock bandova pod nazivnikom 'nova srpska scena'. Općenito je mišljenje da je to stvoreno hermetički silovano, ali su rezultati barem što se tiče Petrola, Nežnog Dalibora i Repetitora bili sjajni.

Gdje je tu Vlasta Popić... Da, oni su band koji je potpuno skontao vrijeme u kojem radi, a to je ono najbitnije što jedan band od tri mlada glazbenika može da priušti. Oni nisu nikakav retro ili eklekticizmom nadahnuti band, a o tome što su slušali uistinu vas ne mora biti briga. Barem za sada.

Ovdje su prisutni samo sa 4 vrlo kratke pjesme koje se odlikuju originalnošću, energijom i domišljatim aranžmanima koje niti Steve Albini ne bi mogao napraviti. Pretjerano? Ne.... Ovome trojcu nikakav veliki glazbeni stručnjak nije sugerirao kako i na koji način treba napraviti demo, oni su ga uradili po vlastitim sklonostima, a one su veoma originalne. Četiri kratke pjesme donose najuzbudljiviji indie-rock na ovim područjima u zadnjih 30 godina. Kratke i jednostavne pjesme s jednostavnom bijesnom porukom nalik na prvi Električni orgazam kada su Gile i Ljuba sa nekih 18-19 godina dešifrirali zagonetnost manipulacija s kojima su bili svakodnevno okupirani, Vlasta Popić je izrazila u veoma sličnom izrazu. Prve dvije skladbe "On je sada sasvim drugi čovjek" (velika pusa ovoj ekipi na Gang Of Four etici) i "Pokret" su najbolji, možda nesvjesni uzorci sa albuma "Entertainment!" i zaboravljenih X-Ray Spex, a i ranog Orgazma, pune su energije koja jednostavno pokreće i stavlja u zaborav novotarije. Ovo su dvije fantastične pjesme koje imaju sve predispozicije za indie-rock hitove nalik na Bernays Propagandu. To je tu negdje. Fenomenalno.

Dvije preostale kompozicije prikazuju posve drugačiji stil; "Pripitomljeni đavo" je minimalistički tromi rock s tribalnim tempom koji eruptira u noisersku ekspresivnu eksploziju, a "Promjena" višeslojni indie-rock s nekoliko referenca od uvodnog popa do britke Sonic Youth žestine. Deset i pol minuta uistinu svježe, nove, energične, jednostavne i relativno originalne mlade hrvatske indie-rock krvi.

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/vlastapopic
[  ]

WHIPLASH - War Demons (2010, d.i.y.)

Konačno nakon dugo vremena evo jedan band s jadranskog otoka koji ne svira tzv. otočki rock. Whiplash pristiže s Brača, a ime su, svjesno ili ne, uzeli po dobro znanim thrash legendama iz New Jerseya. Za sada nemaju web, te nema nikakvih dostupnih informacija o njima, ali niti ne zvuče kao svoji imenjaci nego kao klasična Metallica. Snimak je veoma loš, očito napravljen za vrijeme tonske probe bez miksete i bilo kakvih tehničkih pomagala, te je vjerojatno snimljen samo pomoću jednog mikrofona moguće na običan kasetofon ili diktafon, a potom digitaliziran u mp3 format. Nije naknadno ništa dotjeravan, pročišćavan i popeglan, a istini za volju, mogao se malčice urediti što se tiče barem kvalitete zapisa. Ali svirka im je mrak!

Budući da nema nikakvih podataka o bandu, jedino se može zaključiti da osim što neopisivo pokušavaju skinuti Metallicu, u postavi imaju jednu gitaru, bas i bubnjeve. Da li imaju i frontmena ili je netko od njih pjevač, za sada nije poznato. Ovdje su prisutni sa nevjerojatno dugačkim materijalom koji iznosi 77 minuta i sadrži 13 pjesama koje su, naravno, otpjevane na engleskom jeziku. Mora se odmah spomenuti da unatoč lošem lo-fi zapisu imaju kvalitetno formatirane autorske pjesme, umiju svirati i znaju šta hoće, a vokal je sasvim solidan imitator James Hetfielda. Prve tri kompozicije "Love to hate", "War demons" i "Never" su relevantne preslike najkomercijalnije faze Metallice sa "Black" albuma koje su očito inspirirane hitovima "Sad but true" i "Enter sadman" sa svim potrebnim medikamentima - tromijim ritmom, čvrstim riffovima i upečatljivim melodijama. "Devil in me" je povratak u ostavštinu Metallice iz ranih 80-ih kada su još koketirali sa punkom i hardcoreom, tako da ova pjesma više zvuči kao klasičan punk/hc nego li metal. Jedino po čemu se malčice izdvaja je nešto dulja solo dionica kakve punkeri baš i nisu uobičavali. E, onda slijedi vrlo kompleksna "Chain" koja traje punih 11 minuta i tu se band malčice pogubio u prezahtjevnom aranžmanu pokušavajući napraviti daleko monumentalniju strukturu; prvi dio pjesme od neke 4 i pol minute je sasvim solidan mid-tempo s jednostavnom melodijom i potrebitom solo dionicom, no nakon toga kreće lagano eksperimentiranje na temu improviziranja koje je vrlo dobro kreirano, ali aranžmanski zagubljeno. Interesantno je da se u jednoj kraćoj dionici gitara pretvara u ritam, a bas figurira stanoviti sympho šlih koji bi u ovakvom komadu mogao tehnički vrlo dobro biti riješen sa klavijaturama. Nagli prelazak u lagani tempo i psihodeličnost ponovno je nespretno riješen zbog snimanja otprve, ali ekipi se mora čestitati na umješnosti. Odnekuda se pojavljuje akustična gitara koja svira minimalističke ritmičke minijature koje su popraćene sa vrlo finom solažom električne gitare, a čitav ambijent je uokviren sa lagano strukiranim neo-folk tempom. Posljednji dio kompozicije samo je ponavljanje prvog dijela pjesme. Ova kompozicija bi u nekim moćnim producentskim rukama mogla zaista biti pun pogodak. Zatim slijedi balada "Run away" koja je ispresjecana sa nekoliko žešćih breakova, ali u principu ima svoju jasnu figuru i vrlo komotnu slobodnu melodičnu vokalnu formu na samom završetku. "Morbid truth" potom insinuira na najžešći period Metallice s albuma "Ride The Lightning" i "Master Of Puppets" gdje ne manjka niti gitarskih skaliranja, kao i udarnih vokalnih refrena, a tu se sasvim sukladno uklapaju i kompozicije "Nuclear destruction" u kojoj ne manjka galopa i veoma žestoke thrash brijačine. Klasičnu formu Metallice iz 90-ih prikazuju u pjesmama "Pleasure" i "Evil eye" koje su ponovno dobro pročešljane adaptacije riffova i melodija "Black" albuma. Jedan od uspješnijih izleta izvan opusa kopiranja Metallice prikazan je u "Bottoms up", starinskom NWOTBHM stilu gdje je nit vodilja moćan hard-rock/blues ritam koji podsjeća na Judas Priest i uistinu stare bandove poput Saxon, pa i Black Sabbath iz 70-ih. Gitarist zaista umije otkriti fantastične riffove koji jednostavno obaraju, a u pretposljednoj "Theraphy" eruptiraju u snažan koloplet improvizacija i jebeno drskih vokala. Posljednja "Canis lupus" koja iznosi skoro 12 minuta je najkompleksniji komad cijelog materijala i tek u njemu prikazuju što su sve kadra napraviti s vrlo opskurnim tehničkim potrepštinama. Ovo je instrumental gdje gitarist pokazuje svoje 'guitar hero' sklonosti i porediti ga sa najboljim svjetskim virtuozima nije nikakavo pretjerano uzdizanje. Po kvalitetama koje prikazuje prije bi se moglo ustanoviti da je možda opaka 'spačka' nekog vrsnog, možda i poznatog gitariste koji se samo želio našegačiti sa cijelom današnjom hrvatskom rock scenom i prikazati satav kao jedan totalno underground demo band... Onakav kakvi su to primjerice The Residents koji već 40 godina opstoje u sasvim drugačijim relacijama. Nevjerojatno.

Zapis je vrlo loš, ali svirka je zato odlična. Kada bi ovaj band skupio neke pare i otišao u iole dobar studio s producentom koji konta njihovu spiku, ovo bi mogao biti fantastičan hrvatski odgovor na Metallicu. Nema veze što je zvuk očajan, vidi se kvaliteta. Bravo Bračani, svaka čast!

Ocjena (1-10): 9

horvi // 03/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2010, 8. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*