home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2011., 3.dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO IZVOĐAČI 2011., 3.dio (d.i.y., 2011)

Predstavljamo: BLACK DIVISION (Vukovar), INDIV.DUAL (Varaždin), INVERT (Crikvenica), LOST OSCARS, ONE TWO i osebujnog kantautora ZVONIMIRA VARGU (svi iz Zagreba)
[  ]

BLACK DIVISION - Daze And Delusion, EP (2011, d.i.y.)

O Black Division bi se moglo odskora govoriti kao o bendu koji više nije demo. Ovim radom uvode u svoj debi album koji bi se trebao zvati "Chant For Dead Generation", a momentalno traže izdavača za svjetsku distribuciju.

Pošto sam ljubazno zamoljen od strane samog benda da ne spominjem njihovu prošlost (koja uzgred nije bila nimalo diskutabilna, štoviše imali su jedan jako dobar demo), oni sa starim imenom i posve novom postavom startaju kao prilično drugačiji bend. Ok, žele da se zaboravi ono što je bilo prije, ali kažem, niti ono prije nije bilo uopće loše. Jednog dana će shvatiti da se ne treba sramiti svojih starih školskih slika i uspomena... I još jedna stvar, na ovome EP-iju se pojavljuju tri stare pjesme u novim varijantama.

Da bi se adekvatno uklopili u željenu svjetsku scenu gdje im i jest mjesto, odmah su u startu svoja prava imena zamjenili zvučno anglofoničnim pseudonimima - Sasha Grey (bubnjevi), Justin Case (bas), Andean Daine (gitara, klavijature, elektronika) i, koliko mi se čini, jedini iz stare postave je ostao Alex Pierce (gitara, vokal). Kad sam prvi put slušao ovaj rad, moram priznati da sam se naveliko iznenadio i odmah potom izvadio stari materijal da ga usporedim. Šta da kažem??? Ovo je metal, a uspoređivati ga sa nekim drugim žanrovima dolazi kao otrcana špreha oko mješanja kruški i jabuka, no ipak me neki đavo naveo na to. Ne znam koliko je ovim momcima poznata priča o nekad vrlo popularnom new-wave/post-punk/synth-pop/dance-rock bendu Ultravox sa John Foxxom i Midge Ureom, ali ova poredba je gotovo na mjestu sa njihovim novim stilom. Dok je cijeli svijet saznao za Ultravox 1980. preko megahita "Vienna" i istoimenog albuma na kome se pojavio Midge Ure, sustavno se godinama prikrivao njihov prvi period kada su bili skoro pa ortodoksni glam-punkeri. U oba slučaja bend je bio poseban, a u to vrijeme s prelaza 70-ih u 80-te veoma inovativan i utjecajan, no prikazivao je dva posve drugačija lica. A ono treće lice kada se pretvorio u prilično dosadan mainstream ne treba ni spominjati.

Krenimo sad ovako... Elem, nova postava, tri stare pjesme i jedna nova. Zvuče drugačije, osvježenije, suvremenije i... krećemo od nule. Znam da bi momci željeli da ova recenzija starta odavde, ali meni kao vjernom kroničaru zapisivanja povijesti 'žica i palica' (i svega oko njih), nikako ne bi išlo na čast prešućivanje nečega što se desilo, a usput uopće nije bilo toliko loše da o tome ne vrijedi razglabati (momci, onaj vaš stari demo sam mnogo puta preslušavao i oduševljavao se). Novi zvuk Black Division su dobili sa elektronikom i klavijaturama koje neopisivo nalikuju na spomenute Ultravox, taman u onoj fazi kada je Foxx napustio bend, a na kormilo došao Ure i poveo ekipu u trijumfalni pohod. Međutim, za sada Black Division će morati još mnogo raditi da dosegnu kvalitetu izraza za osvajanje svjetskih bastiona, no u našim okvirima, napravili su enormno veliki korak.

Rad započinje jedinom novom pjesmom "Daze & delusion" koja odmah u startu obara sa energičnim uvodom kao da je u pitanju neki no.1 hit industrial-metala. Samplovi nalik na orkestracije, moćni riffovi i plastično-bombastična ritmika koja gotovo da nalikuje na ritam-mašine. Ostao sam zapanjen... Aranžman se giba veoma kreativno, ima tu ponešto progressive momenata, uočava se da je ekipa maksimalno zagrizla u detalje, a najbolji od svih elemenata su klavijature koje podižu nevjerojatno dobar dojam s vrlo kompleksnim, pa čak i ekstravagantnim sintagmama kakvih se ne bi posramili niti neki znameniti sympho-metal bendovi. A melodije, e, da, melodije, ma neopisivo nalikuju na Ultravox + rane Simple Minds kada je za tipkama bio Michael McNeil... Gotovo da se niti ne primjeti kako je ova pjesma spojena u drugu "Stardust" i može se nehotice učiniti kako je riječ o jednoj poduljoj pjesmi od skoro 10 minuta. Ritmički, obje su skoro u istom metronomskom tempu s osjetnim thrash tehnikalijama, imaju veoma finu dinamiku u kojoj se osjeti spoj starih rodonačelnika (poput Kreator ili Destruction) sa novovjekovnim prog-thrash/sympho/industrial vedetama. Odlično momci, ovo je bravurozno iznenađenje!!!

A onda slijedi prva prava pauza i nešto podulji uvodnik u "Losing my course", potencijalni pop-metal hit, samo da se produkcijski i tehnički dotjera. Ovdje se bend osjetno zaigrao sa spontanošću i eksperimentima na području uljepšavanja vlastitog teritorija, te premda je konstrukcija kompozicije najpopističnija (ima čak i 'guitar hero' solaža), zaboravio je da bi hit kao takav trebao biti nešto kraći od 5 i pol minuta. A na kraju, veoma lijepi gothic-synth uvodnik u "My first division" je pokušan da kroz dvojake tempove (speed-death/slow) dočara staru skladbu u novom, kompleksnijem ruhu. To im već nije pošlo za rukom u nekim momentima... Htjeli su osjetiti čar velebnog djela, ali su se, na svu sreću poskliznuli na vrijeme. Ovakva kompozicija je sofisticirani teren na kome se niti oni sa višegodišnjim stažom ponekad ne snalaze najbolje premda je pjesma kao takva negdje u rangu kompleksnije Metallice iz vremena "Justice For All" i brojnih imitatora prog/sympho stila još od epohe King Crimson, Yes i Genesis kada se niti nije slutilo u kojem će smjeru ovakva glazba krenuti.

E sad... Ovo nije loš materijal. Štoviše, ovo je jako dobar materijal. Pjesme su odlične, pune su melodija, vokal Alexa je iz sirovog hardcore Henry Rollinsa evoluirao u daleko boljeg pjevača koji se pokušava prikloniti metalu i nekom growlu (a čini mi se da mu niti emo/pop-metal ne bi bio loš potez), a konstrukcija pjesama je prilično dobra. Nekom idiotu će možda klavijature zvučiti neumjesno u ovoj glazbi, ali one su u principu vodeći oslonac ovog najjednostavnijeg stožera bas-bubanj-gitara. Ovdje je sve dobro posloženo i snimljeno, a da je tu neki producent sa istančanim sluhom (ili možda suradnja sa Father), ovo bi moglo zvučati još bolje.

Ultravox + metal = dobitna kombinacija. Samo pronaći pravu formulu... I svijet je - Black Division.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/blackdivisionband
[  ]

INDIV.DUAL - Indiv.dual 2 (2011, d.i.y.)

Drugi rad Indiv.duala, tj Siniše Kolarića (Ex-Eoni) nastavak je odličnog prvijenca što znači da je atmosferičnost na prvom mjestu. S ponovo brojnim nizom tema, ovaj puta 17 instrumentala u nepunih 70 minuta igre, Indiv.dual prikazuje impresivnu maštariju u chill-out i slow-down tempovima bogatim psihodelijom, dubovima, glitchom, acid-jazzom (tema "Onbekend" koja funkcionira kao pop izvedenica Miles Davisovog "Bitches Brew") i instrumentalističkim improvizacijama na synthu i kibernetičkim pomagalima. Uokviren elektro-akustičnim fazonima (laptop, programi plus živa svirka kongi, bas gitare, syntha, gitare), ovo djelo postepeno uvlači slušatelja u proces kreiranja subjektivnog dojma. Zavisno o afinitetima, on može biti različit, no Indiv.dual ima spretnost neopterećenog manipuliranja poput post-techno i ambient vještaka Brian Enoa, Mouse On Mars, The Orb ili Autechre koji su uz naglašenu psihodeličnost otvarali brojne pasaže i prostore za individualne opsesije. Gotovo da se niti ne mora obraćati pažnja na naslove koji su mahom sofisticirane riječi (ili artističke lingvističke cake) i mnogima su njihova značenja nepoznata jer rad unatoč zanimljivom zvučnom sadržaju nema nikakav određeni koncept osim slobodne percepcije doživljaja. To je ujedno i jedina mana ovog djela kome manjka 'priča', tj. čvrsta fabula, pa se čitav opus unatoč bogatim, ležernim i veoma prijatnim pop ambijentima doima samo kao kolekcija ugodno poredanih tema bez reda vožnje.

Svi brojevi su posve laganih tempova za opuštanje nakon nekog urnebesa, a jedini koji se izuzima sa svojim plesnim ritmom je "Pulse" pred samim krajem albuma gdje su basovi u spoju sa gitarom i naglašenom acid-jazz slojevitošću synth improvizacija odfrljeni u space-rock pravcu. Netom nakon ove recenzije pristiglo je njegovo dopunjeno izdanje s još nekoliko novih instrumentala...

Ocjena (1-10): 8
[  ]

INVERT - Where's The Problem? (2011, d.i.y.)

Zbilja, gdje je problem? Nigdje. Nema ga.

Ovaj punk četverac iz Crikvenice realizirao je konačno svoj debi album, a jedini problem je u tome što ga nije objavila niti jedna izdavačka etiketa. A momci su zaslužili da budu dio neke ekskluzive, barem Dancing Bear ili Dallas. Izgledalo je da će im krenuti u tom smjeru kako treba 2006. kada su uvršteni na kompilaciju "Strašni Riječani" 2006. koju je objavio Dallas, ali... Da sada ne ponavljam tko su i što Invert, pročitajte recenziju njihovog prvog demo materijalaa iz 2006.

Kako očito nitko nije bio zainteresiran da objavi domaći bend koji pjeva na engleskom, momci su album izbacili kao d.i.y. izdanje koje tek samo po nedostatku štambilja i logotipa neke etikete sugerira da je materijal 'sam svoj majstor' ostvarenje. Omot, dizajn, tekstovi na unutrašnjosti, poleđina omota, grafika na samom cd-u..., sve je tu. Možda će u dogledno vrijeme album biti reizdan za neku etiketu, a možda neće... Kako god, ovo je sjajan komad suvremenog punka u trajanju od 50 minuta na kome se nalazi 8 starih, već ranije objavljenih pjesama i 7 relativno novijih. Produkcija i snimak su na vrhunskom nivou (Igor Rogović), te se može pričiniti kako bend dolazi iz USA, a ne s Kvarnera. Tek tu i tamo vokalistima Vegi i Igoru (oba su na žicama, basu, odnosno gitari) omakne se poneki krivi akcent, ali to u principu može uočiti tek Amer ili dobar poznavatelj engleskog, no kako su im pjesme odreda veoma melodično otpjevane, često u izlomljenim slogovima, taj 'falš' jednostavno proleti da ga se skoro niti ne primjeti.

Glazbeno su i dalje u vodama drugog punk vala od The Offspring i Green Day sa čvrstim melodijskim izrazom poput Bad Religion kojeg je u mnogo slučajeva sasvim lako moguće prisličiti sa našim Overflow, a jedina bitna razlika spram svih njih su vokali koji su sasvim čisti i lišeni su bilo kakve agresivnije interpretacije. Stoga im gotovo sve pjesme imaju klasičnu punk-pop formaciju, a da nemamo onako degutantne glazbene urednike na radio programima, polovica ovog materijala bi bez ikakvih problema mogao proći kao potencijalni hitovi.

Album otvaraju dvije stare pjesme "Something's wrong" i "Hot chocolate" koje su bile hitoidniji dio njihovog dema, a onda slijede dvije odlične nove bombe "Total waste", nabrijana punk melodioznošću i iskrzanim riffovima, te nešto sporija "Descending". Od žestica posebno se izdvaja nova "The distance" u galopirajućem hardcore tempu i prave Overflowske, inače stare "Steve the undertaker", "Worst mistake" i "Nothing to lose" koja sadrži i lagani središnji interval. Tokom čitavog albuma gitare fino rade različite inverzije, aranžmani su cjelovito posloženi kao da su rađeni u studijima LA ili NYC, a osobitost pružaju uplivi u laganije sfere poput baladičnijih pjesama "Poison", "Anxious" (sa klavirskom dionicom) i završne "Memory of you" koje protežiraju nekoliko različitih stilskih odrednica kao što su alternativni metal i indie-rock.

Sve skupa odlično, moderno, melodično, pjevno i hitoidno. U svakom slučaju, prijatno iznenađenje koje prikazuje rapidni napredak benda koji samo čeka povoljnu šansu da uskoči na pravi kolosjek za samu prvu ligu domaće punk-pop scene. Album bez obzira na d.i.y. status može konkurirati za domaća naj izdanja 2011. godine.

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/theinvert

Diskografija:
Invert, demo EP (2006)
Where's The Problem (2011)
[  ]

LOST OSCARS - Mr. Jones (2011, d.i.y.)

Lost Oscars su bivši The Attics koje sam negdje gledao, ali se više apsolutno ne mogu sjetiti kada to bješe... Uglavnom, ovo je novi/stari bend koji radi kao trojac, adresiraju se na Zagreb (čini mi se da su The Attics bili iz Zaprešića), a sviraju garažni rock. Ustvari, članovi benda su došli iz dva zaprešićka sastava Segmenta i Uluru koji su se raspali. Za sada još nemaju dovoljno snimljenog materijala pa su nam dostavili samo jednu snimku, pjesmu "Mr. Jones", kratku rokačinu koja ima eksplozivni naboj s dovoljno baruta da digne na noge svakog zaljubljenika u žešći rock zvuk od klasičnog britanskog rocka preko garaže i new-wavea sve do novijeg indie-rocka u rasponu od Arctic Monkeys do The Hives i Jet. Pjesma je otpjevana na hrvatskom, jezgrovita je, punkoidna, pršti gitarskim surf-pletenjem i kratkom solažom, a otprilike je negdje između Hitchcock i S3ngs. Nedavno su nastupali u Saxu gdje su raspametili publiku, te se valja nadati da će zaintrigirati promotere nove hrvatske demo scene. A u skorije vrijeme bi mogli snimiti i neki dulji materijal jer imaju desetak pjesama na koncertnom repertoaru...

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/lostoscars
[  ]

ONE TWO - 3 Uncommon Themes/ Season's Meetings/ Separate Ways (2010/2011, d.i.y.)

Tri rada zagrebačkog 1/2 iliti One Two donose zanimljivih pola sata minimalističke elektronike.

Prvi "3 Uncommon Themes" sadrži tri EBM skladbe u klasičnom minimalističkom fazonu gdje se ističe autoritativan vokal (na engleskom) koji protežira darkerskiji manir nalik na Ian Curtisa & Marc Almonda. Ono što mene osobno smeta kod svih ovakvih izvođača nadahnutih synth/electro-pop/EBM ostavštinama jest suhoparno i dozlaboga monotono repetiranje jednog te istog ritmičkog sampla koji predstavlja čitavu skladbu što niti malo ne otvara mogućnost za nekakvo razvijanje kompozicije, a takve su "Live aids" i "Wipe out". Instrumental "Regression" također slijedi taj otrcani fazon.

Singl "Pastoral detail" je gotovo acapella komad u kome One Two konačno pokazuje zavidniji kompozitorski tretman. Pjesma je naime obrada čuvene "Summertime" George Gershwina, odlično je otpjevana sa popratnim pratećim vokalima, a pozadinu čini mračni i vrlo, vrlo tih ambijentalni noise-industrial koji skladbi donosi sasvim drugačije, neoptimistično i apokaliptično raspoloženje ezoterije nalik na Coil.

EP "Separate Ways" je za razliku od prethodna dva djela realiziran 2011. i sukladno tome prikazuje rapidan razvoj ovog autora koji pokušava pobjeći iz stereotipa zvanog minimalističko samozadovoljavanje repeticijama. Sa dvije pjesme "Separate ways" i "PS I love you" koje su sjajno otpjevane, glazbena se struktura proširuje na melodiju, baratanje bas linijama i sitnim eksperimentima kao u vrijeme rane epohe scene Sheffielda 1976/77 electro-pop pionira The Human League kada su se još zvali The Future. Obje pjesme su plesne i ako je suditi po ovim radovima, kao i po prvijencu "0.5" od One Two prave pogotke tek treba očekivati. Sve uistinu miriše na The Human League, Cabaret Voltaire i Clock DVA, a zna se što ovaj sveti trolist predstavlja. Možda je ispred One Two izuzetan 'the future'...

Ocjena (1-10): 6
Web: http://innumerals.bandcamp.com

Diskografija:
0.5 (2010)
3 Uncommon Themes (2010)
Pastoral detail (2010)
Separate Ways (2011)
[  ]

ZVONIMIR VARGA - Pjesme (2011, d.i.y.)

Relativno noviji zagrebački kantautor koji se praktički pojavio 'odnikud', u vrlo kratkom periodu je zagolicao po emotivnoj etici ispričavši jednu podulju (polusatnu) priču o različitim aspektima ljubavi. Međutim, Zvonimir je svoj zanat kovao i pripremao desetak godina, da bi na vidjelo prvo izašao 2009. kao stalni voditelj emisije "Vargolije" na Studentskom radiju, a potom 2010. objavio knjigu "Poljubac budućnosti" i počeo raditi koncerte. Sve to za široki auditorij izgleda kao da je počeo tek jučer, no ovaj album je ustvari kompilacijski zbir njegovih kompozicija koje su skladane negdje od 2000. godine, da bi ih 2010. i početkom 2011. odlučio adekvatno snimiti u pravom studiju Pleasentville kod Marka Kalčića, inače basiste Svadbas i Ruiz (a član je i 7luas Orchestra). Marko je i producent koji iza sebe već ima znamenite potpise na albumima Erotic Biljan & His Heretics, She Loves Pablo, Gretta, Gatuzo, Dosh Lee...

U rukama ovako vrsnog producenta Zvonimirove pjesme su oblikovane u veoma jednostavnom izdanju koje je potkrijepljeno njegovim senzibilno-linearnim vokalom, akustičnom gitarom i mjestimično kratkim pasažama klavijaturama. Svaka njegova nota pokazuje rafinirani sklad za čistoću izraza koji je prevalio ogroman put od čistog legata do prilično zahtjevnog staccata i fingerpickinga, tako da s tehničke strane graniči i sa klasično orijentiranim stilom koji nosi stanovite elemente menueta, sonate, arpeggia i još nekoliko tehnika/stilova koji su sastavni dio školskog gitarskog obrazovanja. Naravno, autor se ovdje nije bazirao na suhoparnim vježbalicama već im je udahnuo pop element koji se primjerice može relevantno rangirati kao americana ili akustični neo-folk s nekim art konotacijama. S ovako dobrom i detaljnom pripremom nije niti čudo da se već nakon dvadesetak nastupa o njemu počelo pričati na onoj kreativnoj razini kakvu primjerice imaju Nina Romić i tuzlanski Davor Matošević pri čemu je preskočio sve one porođajne muke i cijeli niz domaćih (ovozemnih) kantautora koji peglaju stil od čega tek poneki mic po mic pokazuju rapidan napredak.

Stihovi su posve emotivni i u njima leži najjači adut ovog albuma. To su često sofisticirani prikazi radosti, tuge, sjete, ljubavi, elegije, melodrame i impresija u kojima se postavljaju ponekad nedokučiva pitanja 'a kamo dalje'. Može se u stanovitu ruku prispodobiti sa crticama iz života koje su sagledane s aspekta poete koji kroz naslage emotivnih stanja uvijek uviđa neku novu i drugačiju perspektivu s romantične strane ma koliko ona bila depresivna ili mračna. Kroz stihove se katkad osjeti i religijski motiv, različite predrasude, kao i vječita potraga za istinom, a mada sve ovo sadrži priličnu dozu patetike koja je u pojedinim momentima prožeta inteligentnim dozama humora, lirika ipak ne pati od turobnih lamentacija o neuzvraćenoj ljubavi i neispunjenim emocijama. Iza svega ovoga ipak stoji jedno veliko autorsko srce ispunjeno toplinom i optimizmom koji je u današnje vrijeme deficitarna roba u svim aspektima života.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.zvonimirvarga.com

horvi // 18/05/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Houdini kot priča (z zasedbo Brem)

MATEJ KRAJNC: Houdini kot priča (z zasedbo Brem) (2017)

| 14/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Hardcore Problem Solver, EP

ADAM CARPET: Hardcore Problem Solver, EP (2017)

| 13/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2011., 3.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*