home > mjuzik > DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 4. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 4. dio (2016)

[  ]

THE BLACK ROOM - In This Town Lies a City (d.i.y., 2016)

Riječki četverac osnovan 2014. jedan je od domaćih predstavnika na ovogodišnjem InMusic festivalu s nedavno objavljenim debi albumom (8.III 2016.). Od samog osnutka rade u postavi Miljen Sirotić (bas), Ivan Ritoša (bubnjevi), te Leo Ventin i Jakov Katalinić (oba na gitarama i vokalima). Tekstovi su im na engleskom jeziku, doimaju se individualnim preokupacijama s tenzijama ka otuđenju kontemplirajući rock svjetonazor kroz prizmu socijalnog statusa, društvenih odnosa i globalističkog truda ka slobodama bez mnogo uplitanja konzekvenca morala i etike. Ništa osobito, nepunkerski, neborbeno, nerockerski i bez ikakvih velikih poruka upadaju nesvjesno u kontekst onih bezidejnih Hrvata-rockera što misle da s engleskim jezikom mogu proći u tamo nekom susjednom dvorištu. Ako ne u Zapadnoj Europi, onda na istoku, ne Bliskom, ali nama vrlo bliskom balkanskom i nešto malo dalje do cirka Kazahstana i Rusije. Takvih bendova i oni imaju napretek. Lirika im je vrlo slabašna i na nju se ne može osloniti jer nema priču izuzev ako se ne proturi kao adekvatna podloga za najšire mase ili za crtiće što je uspjelo Chris Martinu (Coldplay). Nedavno sam sa svojim klincem gledao neki crtić, nemam pojma koji jer ih gledamo na tone i čujem neku stvar od Coldplay, aha, sad mi je jasno zašto su tako popularni mada ih uopće ne pratim isto kao niti U2 koji su mi ranih 80-ih bili jedan od najomiljenijih bendova. Može Bono danas dići dva prsta za izbjeglice i donirati sirotinji milijun funti, ljubiti papu, dati mu svoje cvikse, ali teško je više takvim ljudima davati povjerenje...

Album vrlo obećavajuće počinje umjerenim tempovima pjesama "Closer", "The show is calling" i "Dead Queen ruling" s prizvukom kombinacija stoner-popa QOTSA, ranih Arctic Monkeys, ponešto garažnog zvuka koji je nekad na početku 21. stoljeća mnogo poručivao (Black Rebel Motorcycle Club, The Strokes), no onda bespotrebno nakon samo desetak minuta u kojima solidno, no ne i dostatno žestoko rokaju, odlaze u mračnu baladičnu bluesy laganicu "Modern times" kakvu bi tek valjalo očekivati negdje pred sam konac albuma spuštajući taj početni energični adrenalin u nepotreban i prijevremeni relaks kao da su prašili neki vraški žestoki metal, hardcore ili ekstremniji žanr pa im treba 5 minuta odmora. I njima, a i publici. Ma koješta. To bi vjerojatno prošlo na USA ili UK tržištu s dobrom promotivnom i logističkom potporom, te se nevjerojatnim skokovima od pjesme do pjesme stalno bakću s međuodnosima uvjetno rečeno energičnijih pjesama i onih mekših, baladičnijih, a ako se sjetimo recimo nekih uspjelijih albuma The Jesus And Mary Chain koji su također imali sličan problem i naposljetku posve popustili oportunizmu mekog rocka prije brit-popa, nešto vrlo slično bi se s ovakvom miš-maš taktikom moglo desiti i ovim Riječanima posebice jer im je ovo debi album, a on bi, zna se, morao biti napucan totalnim adrenalinom da bude nezaboravan i najdraži prvijenac u kojeg je uloženo sve što se ima na raspolaganju bez taktiziranja.

Pa eto tako, dešava se da neprekidno album upada u klopke monotonije. Psihodelična akustara bez bubnjeva "Tonight, my stranger" trebala bi doći tek na nekom petom-šestom albumu dok se bend definitivno probije i to na daleko bolje i kreativnije izveden način bez gitarističkog osnovnog legata s kojime pokazuju da dvojac na žicama nije vičan staccato tehnici ili domišljatije koncipiranoj kompoziciji što se odnosi i na nešto bolju "In lines" u kojoj bubnjevi dolaze tek na polovici pjesme. Ali pobogu, zar takvih pjesama nije dovoljno još od vremena Led Zeppelin, Pink Floyd i The Eagles, te njihovih horda nasljednika što s koljena na koljeno prenose jedne te iste kamare bezidejnih kopija? Da je čitav album napucan energijom poput "T.D.K. (tears, drums and kisses)", po meni najboljom pjesmom s razvijenim osjećajem i za melodiju i za kratkoću, a bome i za kompleksniji poduhvat u finišu (traje svega 3 minute), ne bi se dešavali stilski eklekticizmi simpatične, ali pretenciozne "The viper room" koja niti u slučaju The Rolling Stones ili Bowieve najpopularnije faze ne bi prošla s ovacijama lovorika jer je baš upravo to - napucana žarkom željom za slavom s aspekta zavidnog promatrača koji smatra da može ostvariti nešto blisko svojim idolima koji nisu niti Stonesi, niti Bowie, već njihovi plagijatori poput Placebo, Muse ili Radiohead koji su ih daleko lukavije i pronicljivije iskoristili u mnogim aspektima. Na žalost, kod The Black Room se upravo osjeća taj vražji faktor povođenja za utjecajima da debi album bude neko opasno remek-djelo u kome se mora nalaziti i psihodelija od 7 i pol minuta "Riptide" što uzgred rečeno sa stonerom ili bliskim doom žanrom nema ama baš ništa već s trećom-četvrtom generacijom što možda niti ne zna da zvuči poput The Cure koji su itekako važni katalizatori između post-rocka, post-metala, stonera, dooma i space-rocka zavaravši cijeli r'n'r svijet da su post-punk/new-wave/gothic-rock na račun onih dobro znanih velikih hitova. Završna akustična "Autumn city" je sasvim opravdana, mogla je doći i na početku, nema smetnje, takvih pjesama imaju i najtvrdokorniji hardcoreaši, a i ekstremni metal-noise-experimental izvođači, to je jednostavno klasika glazbe u kojoj netko na žicama konačno pokazuje tu staccato vještinu s obzirom da se bend trudi šaranjima po ne tako dalekoj retro ostavštini napraviti jak početni utisak s debijem, ali u principu, on je vrlo tanan unatoč razbarušenom stilskom kolažu koji nije najs(p)retnije kanaliziran već kompromitirajući očito tek samo isprobavajući vitalne sklonosti benda za nešto daleko fokusiranije.

Naslovi: 1.Closer, 2.The show is calling, 3.Dead queen ruling, 4.Modern times, 5.Found here, 6.After hours, 7.Tonight, my stranger, 8.In lines, 9.T.D.K. (tears, drums and kisses), 10.The viper room, 11.Riptide, 12.Autumn city

Ocjena (1-10): 6
Web: https://theblackroom-band.bandcamp.com/
[  ]

ELIO RIGONAT - Egregoя I (d.i.y., 2016)

E, pa i vala i hvala i svaka čast ovome beogradskom glazbeniku na ovakvome albumu kojeg je u potpunosti napravio, odnosno odsvirao kompletno sam, a brat-bratu i svaki potkovani metalcore/thrash bend bi se vraški trebao pomučiti da ga osmisli, odsvira i snimi.

Elio Rigonat je inače gitarist benda Kobold (www.facebook.com/KoboldThrash) i pjevač Merciful Angel (www.facebook.com/Merciful-Angel-418805698294318), ali je itekako sposoban zamijeniti kompletan bend na ovome vlastitom solo izdanju serviravši impozantu paletu, doduše eklekticizma protkanog i s ponešto novijeg, no ne i najnovijeg stilskog dizajna pomaknutije strukture metala s elementima NWOTBHM, thrasha 90-ih i ranog metalcorea kada još nije bio inficiran hip-hopom i patetičnim boybend vokalčićima. Prije svega, ovdje se ističe melodična potka gitarskih solaža koje nerijetko vode osnovnu infrastrukturu s vrlo zanimljivim potezima, posebice u uvodnoj "Alpha" i "4th dimension" trudeći se izbjeći 'catchy' klasicizam neobičnim kombinacijama staccata i tremola, te kratkih speed riffova predočenih poput uzoraka za "Remodeled" i "Norther" u kojima se osjećaju natruhe Slayer, a kao drugo, bubnjevi su živi, te sam naprosto povjerovao da je ovaj album zagonetnog naziva djelo kompletne postave koja ponekad koristi i efekte syntnova, ali to je manje bitnije. Vokal je apsolutni crust utopljen u riffove, prgav, slinav, opor (mogao bi se još ponešto kristalizirati i uobličiti, ima elastičnu konfiguraciju), te dakako teško ga je lirski pohvatati što u tom kolopletu i ne ide mnogo na segment najspretnije odrađenog miksa, ali opet, niti to nije neki presudan faktor za neku slabiju ocjenu. Najosnovnije jest da ovakav sirov materijal unatoč tridesetogodišnjim stilskim stažom kad je barem kombinacija thrasha i NWOTBHM u igri nije silovanog karaktera. Kompozicije se razvijaju u slobodnim sferama od jedne do duge tvoreći neprekinutu indukciju dinamičkim referencama s vrlo rijetkim uplivima u breakove ili kompleksnije aranžmane. I s time je na određeni način izbjegnuta monotonija kao i s insinuacijama da se sve ovo već negdje čulo u ovakvom izdanju. Mene je tek tu i tamo podsjetila na neke riffove Metallice iz 80-ih, ali je opet zahvaljujući metalcore liniji sasvim drugačijih gabarita što s klasičnim thrashom nemaju ama baš nikakve veze (još manje s post-hardcore ili alter-metalom s kojima se ovakvi izvođači često znaju opeći). Energija je dostatna, manje-više tempovi su umjereni s ne osobitim posezanjima ka 'leru' u 'downhill' obrušavanju, održava se na konstantama optimalno jednostavnijeg 4/4 takta, a kompletne 43 minute su pravi prikaz izuzetne vještine nadarenog autora koji ne rabi nikakve sofisticirane i kibernetičke trikove da prikrije neku svoju sfalšanu ili nedorađenu instrumentalizaciju.

Naslovi: 1.Alpha, 2.Chaos factory, 3.I am the reason, 4.Rise, 5.Stitching my soul, 6.Death incarnates, 7.4th dimension, 8.Remodeled, 9.Norther, 10.Omega

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/eliorigonatofficial/
[  ]

FROZEN FOREST - Ancient Ritual (d.i.y., 2016)

Black metala u Hrvatskoj nema mnogo isto kao niti recimo hip-hopa mada se to nekom pasivnom promatraču sa strane čini netočnim i da svako malo iskoči neki opaki metalni mračnjak. Pokazatelj vrlo siromašne black ponude su i ovi prekaljeni momci iz Zagreba što praše već više od deset godina po svim mogućim manifestacijama i destinacijama gdje se kuje najcrnja metalurgija u rodbinskoj vezi s deathom, a evo, tek sada su objavili svoj prvi album. Ranije su, i to još u prošloj deceniji objavili dva izdanja - demo "The Final Eclipse" (2007) i EP "Demonic Horns Rise" (2009), a onda stali s diskografskom aktivnošću.

Stoga je sasvim opravdano veliko iščekivanje na konačni debi album kojeg vjerojatno nimalo nije bilo lako realizirati jer ovo ipak nije glazba koja bi u svojoj suštini mogla biti zataškana sofisticiranom elektronskom produkcijom, programiranim ritmovima, samplovima i inim studijskim 'makeoverima', ili pak, nekom kućnom lo-fi produkcijom jedino ako se ne zoveš Burzum ili Xasthur pa što ispadne - ispadne. Mihovil (vokal, gitara), Danijel (bas) i Matko (bubnjevi) su realizirali analogni zvuk na ovome dugosvirajućem prvijencu od 53 minute u formatu kakvim obaraju na koncertima. Ova posve štura formacija je relevantna živa svirka, vrlo dobro snimljena i producirana podsjećajući na ranija ostvarenja belgijskih Enthroned koji su dugo vremena muku mučili s tehničkim performansima grabivši od izdanja do izdanja u sve složenije i zahtjevnije tonske gabarite da bi tek sa petim-šestim albumom dosegli nivo zvučne izvrsnosti. Jasno je da Frozen Forest nakon ovoliko godina svirke mora imati relevantan studijski zapis i da ga je nepojmljivo mješati s hrvatskom scenom kojoj pripadaju samo teritorijalno. Njihovo pravo mjesto je europska i svjetska black metal scena, a svirke po Zagrebu i pripadajućoj okolici dođu im tek samo kao trening za pravu odskočnu dasku gdje više ne bi trebalo biti čistog demo(n)stracijskog pristupa.

Izgrađeni su u svim aspektima sa potrebitim elementima: našibanim blastbeatovima, galopima, gitarskim finesama, kompleksnim glazbenim sadržajima od pjesme do pjesme ne zapostavljajući niti melodičnost, solaže i brojne breakove. Kompozicije su pristojnih duljina, niti jedna nije kraća od 4 i pol minute što im omogućuje da pokažu ne samo mnogobrojne sviračke bravure, već i skladateljsku sposobnost sažimanja ovako energičnih kapaciteta u dovoljno bogate i raznolike šarže što se, pak, zavisno o samoj tematici gibaju po tehnički zahtjevnim putešestvijama kombinacijama ultrabrzih tutnjava i laganijih intervala. Tu prije svega prednjače tri uvodne stvari "Spider cures fever", "Devil's grin retaliation" i "Glorious sun" nakon kojih se Mihovil isprobava u gitarističkim tehnical gabaritima ("Cold light oblivion"), pa i povremeno nekim jednostavnijim oldschool shemama ("Claws of infinity"). Jedno od posvemašnih iznenađenja je progressive komad "Isola del morti" vjerojatno nadahnut simbolistom Böcklinom pokazujući široki dijapazon interesa za suvremene teme sofisticirano zavijenih u metafore koje se očituju i kroz nihilistički poetski pristup zataškanom društvenom kritikom stada koje slijepo vjeruje svojim vođama, te alegorijom na zapadno kršćansko društvo pretvarajući je u vlastiti ritualni obred. Završna progressive monumentalka "Endless cloud" u trajanju od čak 9 minuta apokaliptično sumira ovo impozantno zdanje na koje se ipak čekalo predugo. A možda je i tako bolje. Odsvirano je mnogo puta, uigrano i uvježbano pogađajući kontrast vreline i hladnoće, te je pokazatelj iznimnog truda benda koji se riješio nekih klasičnih kompozitorskih zamki (poput refrena i standardnih shema uvod-kitica-ref-solo-repeticija) dovitljivo se priključivši struji friškijih izvođača sa scene koji sve češće posežu za inovantnijim percipiranjem žanra da ne mora baš uvijek biti sve u skladu s očekivanjima.

Naslovi: 1.Spider cures fever, 2.Devil's grin retaliation, 3.Glorious sun, 4.Cold light oblivion, 5.Claws of infinity, 6.Isola dei morti, 7.Wisdom of the accuser, 8.Evil metal, 9.Endless cloud

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/FrozenForestBM

Diskografija:
The Final Eclipse, demo (2007)
Demonic Horns Rise EP (2009)
Ancient Ritual (2016)
[  ]

MOSKAU - Gospel Machine (d.i.y., 2016)

Jedan od najproduktivnijih i vrlo zahuktalih bendova što se tiče diskografskog d.i.y. opusa u posljednje vrijeme sasvim zasluženo je dobio priliku da nastupi na ovogodišnjem InMusic festivalu. Ako će biti sve kak' se očekuje, valja se nadati da ovi Koprivničanci neće imati onu groznu nesreću svirke pred praznim gledalištem jer raporti s njihovih posljednjih koncerata govore o popriličnoj euforiji što ide u pozitivnom smjeru. Do sada su nanizali čak 8 izdanja, a odnedavno su se okrenuli kibiciranju vrlo trendly retrospekcije tradicionalnih, uglavnom gospel napjeva kombinirajući s glazbene strane većinom americanu, folk i izvorni delta blues.

Na ovome materijalu imaju vrlo jednostavan instrumentarij (gitare, električni bas, klavijature/piano, melodiku, bubnjeve, tamburin, 'claphands') što koriste u svrhu predočavanja što arhaičnijeg, doslovce rečeno starinskog stilsko-zvučnog folka otprilike najnovijeg krika mode cirka 1940-ih kada je Lester Polfus iliti poznatiji kao Les Paul usavršio akustičnu tamburu s nekoliko dodatnih pic-upova kataliziravši akustiku u elektriku, a kasnije radeći za Gibson Corporation i u električnu gitaru. Ovakav 'vintage' zvuk teško bi bilo očekivati od relativno mlađahnog benda potpomognutog i s nekoliko gostiju (Tena Rak - harmonika, vokali, Buga Klara Blanuša i Gentleman - samo vokali), međutim sve su to odreda dugogodišnji svirači što su prošli različite faze i žanrove, takoreći od hardcorea i punka preko indie-rocka tako da je ovaj stilski zaokret sasvim logičan slijed u njihovom istraživanju eklekticizma s obzirom da nisu mnogo obraćali pažnju na nove elemente u popularnoj glazbi. Tako ovdje jasno propitkuju elemente iz davno prohujalih stilova spajajući ih u nove cjeline dajući tradicionalnim baštinama novo ruho jednog sasvim drugačijeg cover benda. Uz malo znane arhaične pjesme ("In my time of dying", "Ain't no grave", efektno odrađene "John the revelator", ženskim vokalom i noise eksperimentima napucane "Go to sleep you little baby"...), pronađe se i poneka razvikana, netradicionalna s potpisom Nick Cavea ("City of refugee"), Tom Waitsa ("Jesus gonna be here"), Son Housea ("Grinnin' in your face") i Josh Hadena (vrlo lijepa završna laganica "Spiritual").

S obzirom da ovakav stil nije udomaćen na našoj sceni (imamo tek nekoliko sličnih izvođača), a ova ekipa ga je vrlo dobro usvojila, osobito vokalno, skoro pa poput najcrnjeg crnca što se kune u Jesusa, oplakuje svoju tugu, čemer i jad narikavajući nad praznim limenim tanjurom i poluispijenom flašom prohibicijski najjeftinijeg viskija, "Gospel Machine" je u tom fahu neo-tradicionalizma na našoj sceni unatoč obradama najzreliji album, kako u sviračkom, idejnom i kreativnom, tako i u produkcijskom aspektu.

Naslovi: 1.Gospel machine, 2.Grinnin' in your face, 3.In my time of dying, 4.John the revelator, 5.Go to sleep you little baby, 6.Jesus gonna be here, 7.Ain't no grave, 8.Wade in the water, 9.City of refugee, 10.Spiritual

Ocjena (1-10): 8
Web: http://moskau.bandcamp.com/

Diskografija:
Moskau, EP (2010)
Red, EP (2015)
The Daughters, live (2015)
Seasons in the Sun (2015)
The Ceremony (2015)
Dirty Ground (2015)
In My Time of Dying (traditional) (2015)
Gospel Machine (2016)
[  ]

OPAKI JAHAČI VATRENIH RIFFOVA IZ PAKLA - Demo (d.i.y., 2013)

Jebote, koji bend...

Nadam se da takav stav budem imao i dok ga pogledam na InMusicu ove godine jer su mi apsolutno najenergičniji i najrockerskiji bend kojeg sam imao prilike čuti u kolekciji domaćih novih snaga, ali znam što će se desiti - pogledati će ga par ljudi, svirati će za njih i mene.

Čak na bandcampcomp stranici ništa ne navode tko su i što su (osim da su iz Karlovca), imaju samo 3 pjesme, ali su kvalitetne i meni kao rockeru, punkeru i metalcu pašu daleko bolje od onih pjesama ranih Majki, Partibrejkersa i sličnih bendova u kojima mi je manjkalo thrash-metala, žestine, naglašene energije r'n'r-a uz neku paradoksnu doskočicu. Ovi ljudi su totalni r'n'r od glave do pete, skidam im kapu. Moguća su budućnost hrvatskog jadnog rocka kojeg na životu održavaju još rijetki univerzumi (Skaut, Garage In July, Diskurs, Abergaz, Srbi) u nekim drugim žanrovima, ali stav je isti, onaj prgav što izaziva revolt frustrirane osobe. Konkretno, ovdje se radi o 11 minuta svađe između muškarca i žene pretvorene u 3 sjajne, ma takoreći fenomenalne pjesme snimljene još 2013., a hm, ne bih znao imaju li još kakvih materijala. "Kraj" je raskid filma kome ne pripdamo, jedna od najboljih pjesama u fahu d.i.y. produkcije koju sam čuo u zadnjih 10-ak godina, "Lagana" je naizgled 'zavodljiva', no u suštini je opaka i nikako nije za dušebrižnike što razmišljaju o djevicama koje će svoje prvo iskustvo doživjeti s princom na bijelom konju, a "Za nas" je univerzalna stvar kad se dvoje ljudi
ne razumiju, pa niti u ovoj recenziji. Gledam ovo sa strane percipirajući bend koji je itekako potentan u sviračkom i lirskom aspektu, uistinu je sjajan po ovome materijalu i trebalo bi mu dobrog vjetra u leđa da sav taj potencijal kojeg imaju barem u ove 3 pjesme iskoriste na adekvatan način.

Naslovi: 1. Kraj, 2.Lagana, 3.Za nas

Ocjena (1-10): 9
Web: http://opakijahaci.bandcamp.com/
[  ]

UZVRAT - Uzvrat (d.i.y., 2015)

E, ovakve materijale uistinu volim jer su dosljedni pravoj estetici demonstracijskog materijala. Neušminkan snimak, očito zabilježen na diktafon, digitalac, možda mobitel u mono tehnici, neobrađen i bez ikakvih naknadnih nadosnimavanja pruža svu silinu ovog četverca iz Županje koji praši žestoki hc-punk sa crust vokalom frontmena Pere, ali ne onoga iz Opće Opasnosti, ha-ha-ha... Postavu čine Sinki (bubnjevi), Vjeko (bas) i Žuna (gitara), a ovaj kratki materijal od 14 minuta snimili su na probama tokom 2015. udarajući svom energijom direkt - aperkat - plexus na vitalne organe uključujući i tikvu i nerve i na noge i pogačinu, pardon poganje, a ne pogaču iz obližnjih žitnih silosa.

Nebitan je taj sirovi snimak, ma fučkaš tehniku kad ova četvorka šiba, melje i razara baš onako kako hc-punk to i zahtjeva defilirajući red riffova, kraćih solo intervencija, refrena i tutnjave tempova u optimalnim relacijama od dvije do tri i pol minute. Nemaju nikakav oi!, melodični kalifornijski ili njujorški element. Privrženi su oldschool tipu nalik na Exploited, Black Flag i Minor Threat, a osim što su tekstovi, doduše vrlo nerazumljivi na hrvatskom, Pero se niti malo ne trudi skinuti i imitirati tamo nekog svojeg idola za mikrofonom kao što to obično frontmeni, pogotovo u demo bendovima običavaju. Originalno, energično, prljavo. Onako kako i treba biti.

Naslovi: 1.Što se događa, 2.Sam si, 3.Sada znaš, 4.Možda ipak, 5.Na dnu

Ocjena (1-10): 7
Web: izgleda da ga nemaju...

horvi // 13/06/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Skapinove zvijače

MATEJ KRAJNC: Skapinove zvijače (2017)

| 26/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover:

Irena Žilić: "Haze" (2017)

| 25/03/2017 | mateja |

>> opširnije


cover: Self Portrait

GRANT CUTLER: Self Portrait (2017)

| 25/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Sve je savršeno točno

MARINADA: Sve je savršeno točno (2016)

| 24/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Last Place

[PRIMAVERA 2017] GRANDADDY: Last Place (2017)

| 23/03/2017 | pedja |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2016., 4. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*