Novosadski glazbeni klub, Omladinski centar CK (Crna kuća) i centar za nove medije_kuda.org koji su na zagrebački biennale 2021. doveli MRT i Mutaciju Motiva krenuli su još 2017. s istraživanjem moderne i nove popularne glazbe bazirajući se na dvosmislenom značenju komercijalnog i umjetnički autonomnog. Kroz opisni promo pijar što bi prije mogao zbuniti, a i odjeknuti kontra propagandno zbog intelektualnog razglabanja o metodologiji i pristupu, a iskreno govoreći, ovdje na dva cd-a i nema nekog osobitog sviračkog pametovanja, konfuzna je sama autorska srž. Prije svega, ovo je potpuno neimenovano autorsko izdanje koje sam proizvoljno nazvao 'Razni izvođači' jer ne postoji neki drugi, adekvatniji naziv. Nema konkretno potpisanog autora ili izvođača, a to se često događa s ovakvim modernim, rečemo apstraktnim, egzibicijskim, pa pomalo i avangardnim ili neo-classical izdanjima, a kao drugo, 9 sabranih snimaka na oba cd-a nemaju nikakve nazive. Očito jest da nije postojala nikakva nit vodilja, nikakva kompozitorska konceptualnost, a moguće niti bilo kakva priprema. Na prvom discu se nalaze 3 svirke u iznosu od 39 minuta, stoji da su snimljene u travnju 2017. s talijanskim bubnjarem Andreom Belfijem kada je imao promociju solo albuma "Ore", pa ga je ekipa CK-a iskoristila za session na kome su mu se pridružili Sava Botić i Dimitrije Jakovljević (gitare, elektronika). Njih trojica su odvalili klasični jamming po sistemu šta kome padne na pamet u dotičnom trenutku, pa improviziraju od nemila do nedraga od drone manipulacija, laganih ritmičkih zatjeravanja, jazziranja, solaža na gitarama, raznovrsnih poteza na klavijaturama s gore-dole potezima i tako svašta nešto, a mahom neodređeno i nekoncipirano, bez ikakvog reda vožnje. Međutim, ne može se osporiti da jedan drugoga nisu slušali, pratili i uzajamno se nadopunjavali. Zgodno za poslušati, ništa više.

Drugi cd je nešto koherentniji sa duhačkom potporom Predraga Okiljevića (tenor saksofon) i Nemanjom Suotićem (trombon) koji u početnoj, elem prvoj temi razvezuju apstraktni jazz uz pratnju Nemanje Tasića (tapan, udaraljke), Lav Kovačem (bubnjevi) i Vladimirom Raškovićem (bas, elektronika) specifično se ostatkom od 6 kompozicija gibajući nepredvidljivim putešestvijama ispreplitanja lajt-motiva sa slobodnim, de-kompozicijskim rasturačinama počevši od druge teme s abrazivnim ritmikama funka i minimalističkim repeticijama stepenasto gradirane melodije. Treća je posve apstraktna jazz ambijentalka, vrlo nalik starim radovima Anthony Braxtona porašpanog Lounge Lizardsima, četvrta izranja iz kakofonije tražeći kreativan nered u kaosu, najdulja peta samplira glasove vrckajući poput drone pristupa s jazz konformizmom avangarde i obaveznih de-kompozicijskih razvrgnuća, međutim ima ovdje mnogo toga smislenog, a i vrlo zanimljivog što se tiče samih improvizacija koje završavaju u fade-outu. Šesta je kraći dvominutni 'izvod', ajde, de, rečemo, ono što im je palo na pamet u dotičnom trenutku da okončaju session snimljen u studenom 2017. na okrugle 42 minute.

Da se u ovome može i uživati - neosporno je, ali daleko konzekventnije, a naravno, i jasnije bi bilo da su izvođači dali neke nazive ili barem natuknice šta su radili, šta im se u trenucima izvedbe motalo po glavi, ma bar išta. Ovako kako jeste samo je zvučni dokument da se okupilo nekoliko vrsnih muzičara i odvalilo improvizacije po slobodnom nahođenju, a to onda u globalu nije ništa drugo nego eksperiment radi eksperimenta. Isprobavanje ničeg konkretnog. A da je nešto novo u popularnoj muzici, to se i ne čuje…

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 30/05/2021