Preslušano: BRAIN PRODUCTION (Krk), CONCRETE SUN (Novi Sad), GODS OF CHAOS (Zagreb), VELIBOR NIKOLIĆ (Pančevo), PLAVO TKIVO (Beograd) i PROJECT MOF (Novi Sad). BRAIN PRODUCTION - Demo 2011 (2011, d.i.y.)

Četveročlani rock bend dolazi iz istoimenog grada sa otoka Krka, te radi od konca 2007. u sastavu Teo Marević (bas, prateći vokal), Skender Ahmetović (vokal), Izidor Vasilić (bubnjevi) i Kristijan Vasilić (gitara). Sa autorskim skladbama krenuli su oko 2009. godine, a ovaj materijal snimali su u riječkom Studiju za sirotinju od kraja 2010. sve do proljeća 2011. Stilski se najjednostavnije mogu opisati kao žešći alter-rock sa progressive strukturom čiji je kostur sastavljen od čvrstih i odriješitih ritmičkih raznolikih tempova, te vrlo zanimljivih gitarskih sekvenci u kojima ima svega i svačega. Čas su to grungerske melodije, čas nabrušeni metal riffovi, pa nadosnimljene solo dionice, a ima i vrlo interesantnih eksperimentalnih djelova, kao i nekih detalja koji zamirišu na noiserske efekte. Bend je uglavnom vrlo bogat sa stilskim karakteristikama i uočava se da ima ono nešto 'svoje' koje ga odmah u startu odvaja od mnoštva demo izvođača koji se nalaze u fahu alternativnog rocka. Pjesme su im kompaktno sastavljene od nekoliko cjelina budući da su skloni progressiveu, no ne ispuštaju simetričnost iz koncepta i ne gube se kao što se to dešava našim bendovima, osobito metalcima koji švrljaju po tom teritoriju. Još jedna povoljna stvar im ide na ruku: ne pretjeravaju sa nepotrebnim solažama, uvodima i interludijima, pjesme su im mahom neobično kratke za progressive (u prosjeku oko 2 i pol minute), te se svode na ono najosnovnije kao da unaprijed računaju ako jednog dana uhvate pravog producenta znati će šta još u pjesme treba utkati da dobiju konačne oblike.

Međutim, barem meni se čini da im je najuspjelija najdulja skladba, uvodna "Xodia" upravo zbog šarenila gitarskih intervala u kojima su prilično dobrom aranžmanskom koncepcijom upleli sve bitne odlike vlastitog stila. Druga stvar je pak, njihov očiti kompromis između tekstova u kojima se ne mogu odlučiti na kojem jeziku da ih pišu, pa se tako ovdje nalaze 3 pjesme na engleskom i 4 na hrvatskom (+ završni 11 sekunda kratki 'outro').

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/brainproductionkrk CONCRETE SUN - Sky Is High (2011, d.i.y.)

Novosadski rock-metal peterac postoji od 2007. (imali su privremenu pauzu 2009), ovo im je prvi pravi album kojeg na njihovu žalost nisu uspjeli proturiti nekoj izdavačkoj etiketi, a svojim najvećim uspjehom karijere smatraju nastup na Exitu 2010. kada su bili predgrupom Suicidal Tendencies. Članovi benda su Strahinja Cerovina (vokal), Strahinja Petrović (bas), Miloš Topić (bubnjevi), te Bojan Mijatović i Budimir Živković (gitare).

Na ovome albumu su predstavili 9 autorskih pjesama otpjevanih vrlo dobrim (čitaj: sjajnim) i uvjerljivim muškim testosteronskim vokalom (na engleskom) koji pokazuje impresivne odlike nekih velikih frontmena, primjerice Layne Staleya (Alice In Chains), Chris Cornella (Soundgarden), pa i Roberta Planta iz mladih dana, a i mnoštva novije, tj. klasične plejade vokalista iz uglavnom američkih post-grunge/ hard-rock/ metal bendova. Stilski i žanrovski se kreću po vrlo tankoj granici između heavy metala, post-grungea, stonera i hard-rocka gdje je svaki od navedenih s nečime djelomično zastupljen, bilo da je riječ o riffovima kakve koriste milijuni sličnih bendova, zatim uglavnom tromijim ritmovima izniklih na ostavštini Led Zeppelin s povremenim dupliciranim nadogradnjama (nema nikakvih blastbeatova) ili, pak da je riječ o samim kompozicijama koje pokazuju karakteristike stoner/ blues etike. Konstrukcije pjesama su sasvim jednostavne i klasične (uvod, kitica, refren, solaža itd.), ne pokazuju nikakve eksperimentalne sklonosti, ali zato su mnogo napravili na bogatim aranžmanima koji su često satkani od sitnih gitarističkih detalja s raznolikim efektima (wah-wah, ambijent, psihodelija) i veoma zapaljivih melodija i refrena zahvaljujući sjajnom frontmenu koji svojim vokalom tvori najupečatljiviji dio skladbi. Negdje otprilike mogu se približno usporediti sa zagrebačkim Skaut kada zapraše čvršći hard-rock/ metal ili na klasičnu Metallicu iz komercijalne faze 90-ih (pa i na neke Ozzyijeve solo albume i stare Black Sabbath), mada se zbog suvremenog šliha od svega najviše osjeti utjecaja Alice In Chains, kako po tromijem ritmičkom temperamentu, tako i po mračnim atmosferama koje isijavaju iz pjesama.

Zasnovane na čvrstim i karakterističnim, iz svemira prepoznatljivim hard/heavy riffovima, pjesme se valjaju pravocrtno bez ikakvih vrludanja, te pružaju pravu školu klasičnog hard-rock/ post-grunge stila s elementima metala od uvodne, relativno tromije "Just a beginning", preko nešto bržih "Euphoria", "D.A.N.U.B.E.", sjajnog laganog uvodnika "Last man under the sun", sve do ponajbolje "God forsaken prostitute" i sabbathovske "Sky is high". Međutim kako album odmiče iz pjesme u pjesmu, pomanjkanje adekvatno različitih kompozitorskih rješenja pokazuje svoj danak koji se pretvara u dosadu i repeticije s neznatnim otklonima poput one stare priče o klasično ujednačenim pjesmama AC/DC, Motorhead ili Ramones. Ako Concrete Sun kojim slučajem dožive popularnost širih regionalnih razmjera u što čisto sumnjam pogotovo zbog engleskog jezika, onda ujednačena sličnost pjesama i neće biti veliki problem jer su odmah u startu pogodili idealan metal-rock stil za vrlo veliki opseg auditorija. Ali tko je osim Overflow, Father, te tu i tamo još nekih imena uspio na ovom regionalnom području nešto drastičnije izmjeniti mišljenje širokog auditorija o domaćim bendovima na engleskom jeziku? No, ako pak s druge strane krenu smjelije na proširivanje aranžmanskih opsega, pa i mogućnost korištenja materinjeg jezika, sasvim sigurno bi im se otvorile daleko veće šanse da se dokopaju značajnijeg statusa kojeg su prema ovom materijalu potpuno zaslužili. A ako im je ideja da krenu na osvajanje zapadnog tržišta, onda im samo treba stisnut fige...

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/concretesunns GODS OF CHAOS - Piss Upon The Face Of Cowardice Demo (2011, d.i.y.)

U, majko mila, šta je ovo...?

EP u trajanju od samo 6 minuta donosi 4 sulude pjesme u kojima je izmješan black/death-metal i grindcore sa punkom, hardcoreom, noiseom, eksperimentima i frenetičnim vokalom kojeg ne možete razumjeti niti pod razno šta izvikuje. Bend je zagrebački, sastavljen od četvorice starih i prekaljenih momaka koji se potpisuju kao X, X, X i X, a onom manjem krugu, uglavnom lokalne underground publike su znani kao bivši i sadašnji članovi nekih također ništa manje neobičnih bendova i projekata. Gledao sam ih kao predgrupu Jucifer u Močvari gdje su totalno zbunili publiku, a kako i ne bi kad sami svoj stil nazivaju 'užasni rock'. Ovaj rad je potpuno sirov, prljav do daske, neproduciran i doslovce zvuči kao da je ispao iz neke norveške šupe u kojoj su probe održavali Mayhem, Burzum, Emperor i Thorns tamo ranih 90-ih godina. Nije black-metal, ali stilski je vrlo sličan: samoživ, ekscentričan, šizofrenično pomahnitao i ne pridaje nikakve tendencije da se prikloni nekom specifičnom fahu. Doduše, može se osjetiti neke klasike poput hardcore-punk elemenata, no osnovno čemu teže očigledno je originalnost. Naoko, zbog abnormalne agresivnosti i manijakalnog vokala djeluje kao ekscentrična egzibicija, no iza svega ovog prividnog kaosa stoji koncizna glazbena samokontrola oivičena prljavim riffovima, noisersko 'crnim' gitarskim tretmanima u kojima se mnogo koristi ultrabrzi staccato rad prstiju, te mnoštvo razlomljenih ritmova koji variraju od death/black blastbeatova preko čistih hardcore tempova do iznimno pojačanih breakova koji služe kao nadogradnja, a i kao stanoviti 'predah' svim tim šusevima. Izbjegavanje tradicijskih elemenata poput refrena, solaža, krešenda i sl. pretvaraju u ekspresivne aranžmane kojima se ne može predvidjeti zaplet ili rasplet. Potpuno razbijaju uobičajene rock konvencije, pa se u tom pogledu mogu donekle usporediti sa stanovitim eksperimentalnim idejama kakve su svojevremeno ispoljavali SexA, Mamojebci, Brujači iz faze 90-ih, rana Ha-Det-Bra sa Razorblade Jnr-om, Žoambo Žoet Workestrao, pa i Šarlo Akrobata. Dakako, Gods Of Chaos su najžešći i najbrži od svih pobrojenih, no da je ovdje bilo odgovarajuće produkcije, mnogo toga bi bilo daleko jasnije.

Na svu sreću, ovdje je priložen i tekst uvodne "Black alert/ lack of earth" pa se mogu barem iščitati sva ova urlikanja. Nisu to bezvezni stihovi; ljutiti su, frustrirani, bijesni, ali i političko-društveno angažirani s nihilističkom tematikom da je bolje biti mrtav ili lud nego li promatrati i doživljavati to što se događa u svijetu. Naravno, napisani su underground etikom hardcorea s kataklizmičkom orijentacijom, taman negdje otprilike u razini između black i doom metala. A o čemu preostale 3 pjesme govore, može se samo nagađati. Ja nisam skontao niti jednu riječ... Možda u svemu tome ima i neke satire budući da dva naslova imaju zajedljive nazive ("Grinning with an erection at the gallows" i "Crush the skulls of all fucking posers").

Neobičan prljav unikat koji nije za svakoga pa makar gutali brda albuma i izvođača sa Relapse, Nuclear Blast, Throne, Willowtip, Napalm, Prosthetic Records i slično profiliranih etiketa za ekstremnu noise i metal scenu. Originalan bend, mora se priznati.

Ocjena (1-10): 6
Web: http://godsofchaos.bandcamp.com/ VELIBOR NIKOLIĆ - Wood, EP (2011, d.i.y.)

Instrumentalni rad nekadašnjeg vođe pančevačkih Jewy Sabatay sofisticiran je materijal koji slušatelju pruža neke od užitaka mističnog ambijenta gitarističkog rocka.

Nakon tragične smrti Vladimira Dimitrijevića, basista pančevačke alter-rock/metal grupe Jewy Sabatay, bend je po jednoglasnom dogovoru prestao postojati u trenutku kada su možda i mogli uhvatiti voz za prvu ligu srpske rock scene i konačno se afirmirati i na regionalnom području. Njihov lider i vođa Velibor Nikolić se odlučio da sve stare ostavštine pohrani u kutak povijesti po kojemu će sasvim sigurno čeprkati mnogi za nekih tko zna koliko godina koji će u drugoj ili možda trećoj generaciji otkriti veličinu i kvalitetu Jewy Sabatay kao što današnji naraštaji imaju potrebu otkrivati i u nekim slučajevima pretjerano veličati ostavštinu ex-Yu rocka, osobito onog iz 80-ih godina. Velibor je početkom 2011. okupio novi bend Brigand koji će po svemu sudeći nastaviti tamo gdje su stali Jewy Sabatay sa istraživanjem teritorija alternativnog rocka i dooma, te je realizirao ovaj drugi solistički EP koji je u prvoj ediciji dostupan samo kao free-download (www.megaupload.com/?d=RUOHO7RP).

Sa kombinacijama električne i akustične gitare (bez ikakvih dodatnih instrumenata) komponirao je 6 pjesama od kojih je samo jedna pjevana "Yes I saw the angel (Wood III)" asocirajući na Nirvanin "Unplugged in New York". Sa elegičnim ambijentalnim uvodnikom "If you meet the Buddha on the road kill him" koji osim karakterističnih Veliborovih alter-rock natruha ima i stanovite post-rock reference počinje se gibati neka vrlo mistična instrumentalna fabula raspoređena na 4 kompozicije sa sufiksom ili prefiksom 'wood'. Budući da je riječ o očiglednom autorovom eskapizmu u sofisticiranost koju je još nadogradio i sa artističkim segmentima, sasvim je bespredmetno raspravljati sa pretpostavkama šta se to točno krije u šumi. Konkretnije, materijal vrluda sa tehnikom riffova i staccato/legato tretmanima akustične gitare, ambijentalnim pasažima i povremenim eksperimentalnim lo-fi potezima koji su uklopljeni samo kao prateći efekti. A instrumentalna glazba, bilo da je klasična, jazz, avangardna, elektronska ili kao u ovome slučaju rock, često je zamaskirana autorskim zamkama, tajnama i sličnim mistifikacijama, pa mi je skroz ćoravo sada nešto tu črčkati šta je ovo ustvari i natucati s nekakvim naklapanjima, te diskutirati da li je riječ o nekoj temi koja ima svoj tok i cjelovit smisao. Ne vjerujem da sam shvatio metaforu značenja, ali zato zvuči veoma impresivno i lijepo.

Ocjena (1-10): 7
Web: http://facebook.com/velibor.nikolic

Diskografija:
Rain, EP (2011)
Wood, EP (2011) PLAVO TKIVO - Krugovi (2011, d.i.y.)

Ovo je jedno od onih najugodnijih iznenađenja koje donosi drugi album. Svoj debi "Heart Sound Simulator", da podsjetim, objavili su ujesen 2010. za Slušaj najglasnije (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=9341), bio je elektronski i zvučao je nešto poput post trip-hop/ euro-popa s prekrasnim vokalima Sofije Mihajlović na engleskom jeziku.

Ovaj drugi rad je ogroman napredak u svim pogledima. Osim što su tekstovi kompletno na srpskom jeziku (na vokalima se izmjenjuju Sofija, Marija Muminović i sam lider benda Dimitrije Cvetković), cijela glazbena infrastruktura je dobila živi bendovski šlih. Album sa 10 kompozicija u trajanju od nešto više pola sata djeluje homogeno kao da je rađen u session maniru acid-popa s jazz, soul i funk elementima koji su utkani kroz odlične improvizacije na klaviru i gitarama gostiju Marka Zečevića i Jovana Mitrovića. Na sve to su pridodane harme synthova i klavijatura, potom odlični basovi, te efektno uklopljeni ritmovi bubnjeva koji djeluju kao da su odsvirani uživo. U popratnom info materijalu ne navodi se da li je riječ o akustičnim bubnjevima ili programima, ali meni osobno ovo zvuči kao živi bubanj koji je odlično snimljen s kombinacijama kibernetičkih ritmova. Ne bih uistinu znao odrediti, često se zeznem u ovim procjenama s obzirom da u elektronici postoje majstori koji programe znaju tako vješto prilagoditi kao da ih je odlupao meštar od palica. Uglavnom, sav zvuk, ajde dobro, 90% zvuči prirodno bez sintetike, veoma je lepršav, plesan, prozračan i artistički romantičan. Tekstovi su poetski nadahnuti artističkim senzibilitetom, otprilike na nivou David Sylviana, te se bave finijim psiho-filozofskim preispitivanjima simbolike krugova u životu, bilo da su iscrtani, kako stihovi kažu 'oko moga oka' ili 'oko moga srca'. Podjednako zagovarajući emocije i misaoni proces, Plavo Tkivo je isporučilo pregršt kratkih, jednostavnih i britkih stihova u koje se možete doslovce ukopati razmišljajući šta oni točno predstavljaju jer su otvoreni za više opcija, tj. puni su sofisticiranih metafora. Primjerice 'Čega se bojiš?/ Život je tvoj tekst bez naslova, papir bez crteža i slova/ sa mrljom od mastila/ koju od rođenja na obrazu nosiš/ Imaš ceo dan i malo noći/ da naslov, crteže i slova svojom rukom stvoriš/ i staviš u papirnu slagalicu svoga života' ("Tekst bez naslova"). Ili 'Moj um mi nalaže da iscrtam krugove/ oko moga oka/ oko moga srca/ Moj um mi nalaže da crtam krugove jer dolaze strele sloma vremena' ("Krugovi").

Rad je rascjepkan sa nekoliko instrumentala ("Život je tvoj", "Oblaci", "Kiša", "Srce moga oka"), a svaki od njih je opet jedna svoja priča za sebe poput minijaturnih pop-simfonija. U nekima od njih postoji i stanovita prisutnost progressive aranžmana. Uz sve već izrečene epitete na račun ovog benda-projekta, ovdje se dobilo i jedno iznimno iznenađenje u obliku lagane, ali prekratke pjesme "Kada bi" koju pjeva sam Dimitrije koji ima vokal ni manje-ni više nego nalik na hrapavi bariton Peter Gabriela. Šteta je što ga ne koristi češće...

Sve u svemu, odličan rad. Bez obzira što je objavljen samo kao internet izdanje bez ikakve pomoći neke etikete, ima sve šanse da kad-tad dospije i do vašeg srca.

Ocjena (1-10): 9
Web: http://plavotkivo.bandcamp.com

Diskografija:
Heart Sound Simulator (2010)
Krugovi (2011) PROJECT MOF - Breathtaking Material (2011, d.i.y.)

Baš se i ne sjećam da je ovozemna scena ikad imala klasičan d'n'b bend. Jeste da je po pitanju trenda ovo već daleka prošlost koja spada u konac 90-ih, ali kako to već biva kod nas nekih dobrih 20-tak godina, ako se zauzmeš za kurentni trend tada te mnoštvo proglasi snobom, a ako ga vadiš iz 'naftalina', tada si neinventivni retrospektivac. No, ovaj bend iz Novog Sada ne pati od sličnih dječjih bolesti premda su gotovo pioniri ovog stila u bližoj nam okolici. Ako je ranije bilo sličnih slučajeva i pokušaja, ispričavam se, ali nisam zapazio... Oformljeni su 2009. i do sada su se već znatno afirmirali na regionalnom području (Exit, Hartera), pa i šire (Francuska, Grčka, Velika Britanija, Rusija), pritom nastupajući sa impozantnim imenima (New Young Pony Club, Fun Lovin' Criminals, Sleigh Bells, Bloodgroup, Fuck Buttons, Klaxons, The Prodigy, Chase & Status, Hadouken!, Madness, Korn, Arctic Monkeys, Kraftwerk, Atari Teenage Riot, Stereo MC's, Sub Focus, Moderat, Moby, Digitalism…). Sredinom 2011. realizirali su ovaj debi album kao free-download izdanje zaobišavši onu uobičajenu gnjavažu sa izdavačkim etiketama sami krojeći svoju sudbinu, a kako im je krenulo, tko zna do kakvih vrhova će dogurati...

Album je gotovo u kompletu nabijen elektronskim beatovima (uživo navodno koriste akustične bubnjeve), sampliranim sekvencama i živom svirkom gitare, a po performansima otprilike odgovara onome što rade Pendulum. Album elektronski, a nastupi sa živim instrumentarijem. Okey, Project Mof nisam još gledao, ali ne sumnjam da nisu moćni, žestoki i uvjerljivi, a ako su samo napola onako snažni i energični kao Pendulum 2010. na INmusic Festu, onda svakako palac gore. Oni su Adrian Sabolčki (bubnjevi, programi), Aleksandar Nikolov (gitara), Miljan Milekić (DJ), Nikola Rakić (bas) i Pavel Rogala (vokal, gitara).

Kao što to etika i standardi d'n'b stila protežiraju, uz klasične tempove koji variraju od laganijih do gotovo hardcoreaški ultrabrzih, jezgro konstrukcije obavijeno je sa rave melodijama koje kroz pjesme doživljavaju određene 'fade in/ fade out' i ambijentalne metamorfoze, te sa elektronskim basovima i relativno laganijim gitarskim elementima predu 40 minuta suptilne, tečne i plesno nabijene glazbe. Jedino je u skladbama "Can you hear me now?" i "Fairy tales" gitara odfrljena sa distorzirano prljavim riffovima, koje su zajedno sa živim bubnjevima u ovoj posljednjenavedenoj u nekoliko navrata vjerojatno prikaz onoga kako zvuče uživo. Cijeli kostur albuma aranžirali su u stanovitim valovitim progressive tretmanima (sloj laganog tempa, pa brzog, pa sloj ambijentalnih djelova, pa eksplozije...) i tu se prilično gubi dobar dio energije na koju u ponekim skladbama treba čekati predugo. Tekstovi su kompletno na engleskom jeziku raspoređeni između nekoliko instrumentalnih brojeva ("Technology", "Contact", "Amen"), te su u tri kompozicije uklopili interesantan kolaž posve različitih gostiju - novosadski projekt Sonic Glitch sa auto-tune/ vokoder efektima (u "Hello future", klasičnom d'n'b-u), zatim Barney Boom iz Sonic Boom Six (ponajbolja skladba "Voltage"), pa Fabrizija Panebracoa iz talijanske grupe Melody Fall ("Keep on flying") i za nepovjerovati, u predzadnjem broju "Lost boyz" Tin Kovačića iz Debelog Precjednika. Međutim šta je tko od njih napravio u dotičnim pjesmama ne bih mogao proniknuti, ali očigledno osim Tina, koliko mi se čini nitko nije sudjelovao sa vokalom.

Općeniti dojam katkada narušavaju pretjerani breakovi i gubitak simetričnosti kompozicija, kao i šaroliki spektar stilova po kojima šaraju od letargične ambijentalnosti, preko hip-hopa do hardcore tempova i natruha nu-metala, pa i stanovite punk-oidnosti. Sve to ostavlja utisak spoja The Prodigy i Pendulum sa elektronskim progressive varijacijama prepunih igricama i sitnim improvizacijskim štosevima, sampliranim vokalima, te razbacanim efektima, što u globalu poprilično zbuni slušatelja sa svim tim intro/outro kombinacijama. Očigledno su žarko težili da naprave monumentalne pjesme sa simfonijskim šlihom koji osim uobičajene dance estetike uključuje interludije, padove, uspone i poprilično dugačka 'zatjeravanja', kao i završnice skladbi koje u većini slučajeva finiširaju ambijentima. Tako se prvo dugo zadržavaju na uvodu, a kad pristigne plesni tempo, gotovo se ohladite od čekanja, a kad se konačno ufurate u ritam, on se jednostavno prekine sa nekim novim ambijentalnim intermezzom. Jednostavnije rečeno, Project Mof ne ide drito u facu i na prvu loptu, mnogo okolišaju sa širinom i tu su izgubili veliki dio energičnog potencijala na uštrb pretjeranog artizma.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.projectmof.com

Diskografija:
Breathtaking Material (2011)

horvi // 06/09/2011