O Danilu Kišu bih mogao sada ispripovjediti jednu jako dugačku priču i odlutati kojekuda, primjerice zašto je značajna i vitalna ličnost ili kako mu svojevremeno nisu htjeli objaviti književna djela u Hrvatskoj, no zato vam je bolje da uzmete enciklopedijski vrijednu knjigu Vladimira Nedeljkovića "Devojčice i dečaci s Dunava, prilog istoriji urbane kulture grada Novog Sada 1962 - 1980" (Zavod za kulturu Vojvodine, 2010) gdje je puno bolje opisano njegovo literarno, konceptualno i glazbeno djelovanje, te značaj za novosadski, vojvođanski i ex-yu rock. Činjenica jest da se imenom ovog čuvenog srpskog književnika i kulturnog djelatnika imenovala subotička Fondacija za omladinsku kulturu i stvaralaštvo koja ovom kompilacijom pokušava prizvati onaj čuveni značaj kojeg je grad nekad imao za pojam jugoslavenskog rocka. Danilo je između ostalog, veoma bitna karika u svemu tome; jednom prilikom, davnih 70-ih izrekao je onu čuvenu tezu 'cenzura je ponekad blagotvorna jer primorava umetnike na to da se služe metaforma i da svojom razvijenom poetikom zaobiđu sve zamke koje im sistem i cenzure nameću'.

Nedavno sam sa Zvone Vargom i Juricom Kosovićem, novim suradnikom Terapije razgovarao o tome zašto više nema domaćih uzbudljivih rock i pop pjesama, mada se ja ne slažem s tom tvrdnjom. Dečki su daleko mlađi od mene i ukapirali su iz nekadašnjeg zatvorenog komunističkog sistema onoliko koliko su im to godine dozvolile, te nisu shvaćali što su sve to rockeri morali zaobilaziti da bi se uspjeli izraziti u skladu sa svojim svjetonazorima i idealističkim patnjama koje ipak nisu bile tako rigorozne poput onih u recimo DDR-u, Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj ili pogotovo u SSSR-u gdje nije postojao niti jedan javno obznanjen rock bend. Naši rockeri su spram svojih vršnjaka s komunističkog istoka imali daleko veće slobode, mogli su raditi i svirati, ali u domenima režima. I dovitljivo su se služili raznim paravanima o kojima danas znamo mnogo, pa gotovo sve, te su mnogi od njih dogurali do nevjerojatnih statusa jugoslavenskih rock zvijezda prodavajući strahovito mnogo ploča i kaseta.

Subotica je iznjedrila putem svojeg Omladinskog festivala kasnih 70-ih i ranih 80-ih glavno jezgro demo bendova koji su prerasli u ogromne new-wave zvijezde (Film, Idoli, Električni orgazam, Šarlo Akrobata...), te je bila sinonim dokazivanja, no nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, ta uloga se stubokom izmjenila. Ovaj veoma lijepi grad kojeg sam posljednji put posjetio u rano proljeće 1989. kada sam prijatelja pratio u onu JNA pretvorio se iz rockerskog grada u leglo fanova Plavog orkestra, Valentina, Bijelog dugmeta, Merlina, Balaševića, disco-housea i općenitog kičeraja da nisam mogao vjerovati kako se cijeli alternativni rock šarm grada pretvorio u balkanski jad i neukus o kome je jednom prilikom Vlatko Stefanovski izjavio 'znam kako će izgledati bendovi kojima će uzori biti Plavi orkestar'.

Na svu sreću, s golemim vremenskim periodom koji je uzdrman i nesretnim ratom, te posve neusklađenim odnosima novouspostavljenog demokratskog neoliberalističkog (lopovskog) sistema, nove generacije su osjetile potrebu za javnim izražavanjem nezadovoljstva koje više nije ograničeno nikakvim cenzurama. Edukacija u školama je postala zabavni dio krojača sociologije povijesti, školske knjige uče štošta bezveze, nerealno i nastrano u korist vladajuće elite, a tako vaspitana današnja djeca, odnosno tinejdžeri i budući naraštaj ljudi koji će nastavljati krojiti socio-političke i ekonomske sfere života nemaju pojma zašto i zbog čega su Idoli, Azra, Boa, Laboratorija zvuka, Lačni Franc (i još mnogi) bili sofisticirani bendovi, te zašto njihove pjesme oni danas daleko slabije razumiju od Bajage, Van Gogh ili EKV.

Ovdje nije riječ o nikakvoj nostalgiji, već o mahom kreativcima kojima više nije uskraćeno nikakvo pravo slobode izražavanja i prijetnji prisilnim radom, zatvorom, Golim otokom, Sibirom, UDBOM ili metkom u čelo. Kompilaciji je prvenstveno bio zadatak da prikaže kurentno stanje subotičke pop scene s naglaskom na alternativnije i naprednije žanrove u duhu oživljavanja legendarne prošlosti i poticaja da se iz te slavne građe percipiraju i dokumentiraju vitalni protagonisti koji nisu podlijegli civilizacijskom balkanizmu, šovinizmu i raznim niskim strastima kanalizacijskog oportunizma, bio on lijevi ili desni. Prikazati moderni grad s modernom scenom koja radi lokalno, a razmišlja globalno. Europski. A ne u skladu s političkim trivijalnostima i banalnostima kakvih na TV i po medijima imamo od Vardara pa do Triglava. Toliko na izvoz da ih nitko neće.

Od 16 izvođača koje ovdje nalazimo u 70 minuta prilično interesantne glazbe mnogih žanrova, posebno bih izdvojio SEVDAH YOUTH koji su u pjesmi "Post punk", dakako u tromijem post-punk fazonu P.I.L., Siouxsie And The Banshees i ranih The Cure predočili najbolju moguću sliku socijalne realnosti današnje Srbije, Hrvatske i cjelokupne ex-Yu:

"Post punk":

'Zidari dolaze kao iz Otpisanih
po kamionu razbacani svi,
ali ne liče na one iz Otpisanih.
Ovi su mamurni i čupavi ko' psi.
Zidaju oni još jednu zgradu,
piše na tabli da na jesen biće gotova,
ali niti u ovu neću useliti,
mene ne kači ova obnova

...treba da ozidaju još jednu zgradu,
piše na tabli da na jesen biće gotova,
ali ni u ovoj nećeš stanovati.
Tebe ne kači ova obnova.

Pokušavam otkloniti svaku torturu,
pokušavamo uvesti neku kulturu,
ali prijatelju, prijatelju moj, prijatelju, uzalud trud...

Zidaju oni još jednu zgradu,
kaže tabla na jesen biće gotova,
ali ni u ovu nećemo useliti,
nas ne kači ova obnova...'

Kad sam prvi put čuo pjesmu, poveselio sam se da je ona samo uvodnik u nešto zaista dobro i posebno, autorski snažno legitimno, no kako su pjesme odmicale, nekako sam počeo gubiti uvjerenje da se Subotica ponovno vratila u svoj stari sjaj s relevantnim odjekom zapadne kulture kojoj ionako oduvijek pripada. Ovdje ima tek samo nekoliko pjesama, odnosno autora koji odskaču od ustaljene prosječnosti zaslijepljenog Balkanca nafilanog medijskim tričarijama i kojekakvim manipulacijskim spletkama, a to za jedan takav bivši rockerski grad nije dovoljno. Ili nije dobro sakupljeno ili oni kojima je mjesto da prezentiraju svoj grad nisu htjeli učestvovati na kompilaciji. Ne znam razlog. Ali neke je ponukalo, za koje znam da su odlični i visoko kotiraju u fahu kreativnih standarda, da ne sudjeluju u ovoj zbirci.

Vrlo dobru plesnu pjesmu "Pop song" imaju PIONIR 10 o nevjerici u današnje stanje ('u našim srcima ne postoji ništa što bi želeli da shvatimo, znamo/ da nema ljudi koje vole da gube, nema ljudi koji nemaju snove, samo tajne za drugo vreme'), NAFTA u svome jednostavnom r'n'r izrazu s novom pjesmom "Svačija i ničija" nisu ponudili ništa posebno uzbudljivo, metal/hardcore ALL THE ARMS WE NEED "Serpent's call" se potpuno odvajaju od svega materijala mada u svome žanru nisu nimalo inovantni, no kao opozicija pojavljuje se odlična instrumentalka NEUROLEPTIC TRIA "Besna kao majski vetar, dosadna kao aprilska kiša" prožeta kombinacijama d'n'b/jungle ritmova, jazza i psihodelije. Od meni zanimljivijih bendova izdvojio bih NEBO JE CRVENO (prilično žestoki alternativni rock "Promeni me" s emotivnim patetikama).

Neke pjesme su čiste pošalice s tek trunkom angažiranog duha, recimo elektronski funk/pop-rock OMLADINAC 11 - "Lepota je prolazna" ('nisam našao što sam tražio, samo porno fantazije i otrovne reči') koji nije daleko pobjegao od zagrebačke Lollobrigide, a neke nepotrebno na engleskom jeziku u kontekstu koji više odgovara pucanju na šarm internacionalnog nego li lokalnog bez obzira na vrlo dobar performans vokalistice MUSE TRAP (trip-hop "Run" pojačan jako dobro odsviranom violinom), gothic-rock SECRET MAN (emotivna "European girl"), oldschool electro-pop YUSYUS ili YusYus cirka a'la The Human League ili Yazoo 1982. ("Ticking clocks" sa čežnjikavo-patetičnim ženskim vokalom). A vrlo slični su i HALLOAGAIN ("Special kind") koji su također zaledili vrijeme negdje maksimalno do početka italo-disca 1983/84.

Na sredini kompilacije dočeka nevjerojatno zabavan instrumentalni križanac mađarskog čardaša, countryija i world-musica grupe CARRY ("Kotkodács"), pa jedini akustični bend WOODEN AMBULANCE (lagana americana "Let's make better mistakes tomorrow, alternative version"). A ne nedostaje niti hip-hopa i to na madžarskom: SENKIHÁZA ("Szombat" = subota) koji je uistinu rijetki primjerak ovog stila na tom jeziku na ovim ex-Yu prostorima. Još najbolje su se otkačili posljednji VUČJA TAZBINA ("Izvinite na smetnji") u kombinaciji ranog funk/hip-hop/punk-metala RHCP zvrkasto se posluživši ciganskim akcentima, tematikom o vašarima, preprodajom svega i svačega, konkurencijom Kineza, stalnim policijskim nadzorima i problemima švercera sitne robe na pijaci. Kao da su stigli od južna Srbija, recimo Leskovac, Vranje, Bosilegrad, hahaha...

Ipak, ovdje cijelu stvar spašava strašan uvodnik LJUDSKE POTREBE kroz pjesmu "Primalni krik" punu agresije, gnjeva, frustracije i bijesa u novom pohodu na jedan od najboljih albuma tekuće 2014. godine. Album su objavili netom nakon Nove godine i ubjedljivo su vrh vrhova svoje subotičke lokalne scene sa novim zvukom, te su praktički jedini bend (izvođač) na ovoj kompilaciji koji je pokazao rapidan razvoj otišavši u 21. stoljeće. Za mnoge se ovdje može sasvim jasno primijetiti da su ostali negdje u 80-im godinama ili da se šlepaju za svojim uzorima izostavljajući vlastitu originalnost na nečiji uštrb. A Danilo Kiš nikad nije htio pored sebe one koji razmišljaju retro i eklektično. Uvijek je težio boljem, promišljenijem, zanimljivijem i originalnijem duhu.

Naslovi: 1.LJUDSKE POTREBE - Primalni krik, 2.SEVDAH YOUTH - Post punk, 3.OMLADINAC 11 - Lepota je prolazna, 4.MUSE TRAP - Run, 5.PIONIR 10 - Pop song, 6.SECRET MAN - European girl, 7.YUSYUS - Ticking clocks, 8.CARRY - Kotkodács, 9.WOODEN AMBULANCE - Let's make better mistakes tomorrow (alternative version), 10.NAFTA - Svačija i ničija, 11.ALL THE ARMS WE NEED - Serpent's call, 12.NEUROLEPTIC TRIO - Besna kao majski vetar, dosadna kao aprilska kiša, 13.HALLOAGAIN - Special kind, 14.NEBO JE CRVENO - Promeni me, 15.SENKIHÁZA - Szombat, 16.VUČJA TAZBINA - Izvinite na smetnji

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/03/2014