OPAKI JAHAČI VATRENIH RIFFOVA IZ PAKLA - Stado, EP (d.i.y., 2016)

Drugo izdanje karlovačkog hard'n'heavy rock trojca objavljeno je neposredno uoči onog fantastičnog nastupa na InMusic festivalu 2016. kada su žestokom svirkom doslovce pomeli sva ona letargična hipsterska prenemaganja iz USA i UK koja su mahom došla prodavat zjake umiravši na pozornici od beskrvnosti. I za vrlo skupe su ih pare prodali...

Čudni smo mi ljudi. Nekoć su se tukli i otvoreno sukobljavali s konzervativizmom i nametnutim medijskim klišejima lakoglazbenih trivijalnosti bubblegum-popa, kancona iz San Rema i raznih instant hibrida show-biza vrlo unosno materijaliziranog u najnemaštovitijim izdancima tipa Eurosonga i svih mogućih pripadajućih inačica trominutnih kalupa za koje je i sam Elton John davno rekao da nemaju nikakvog smisla u industrijskoj bižuteriji serijski štancanoj za najgluplji sloj ljudi, a evo, sad kad je sva ta rock i punk revolucija prošla, ponovno nam se vratio vrlo sličan trend, kako je, također davno rekao Mark E. Smith, u obliku zapomagajuće balavurdije koja gordo stenje o goruće važnim državnim stvarima, a ne zna niti kako izgleda karta Velike Britanije. A o istočnoj Europi gdje su došli pokupit pare i dalje misle da je to dio Rusije, a neki bome i SSSR-a...



Opaki Jahači znaju s kime se bore i u tančine poznaju svojeg neprijatelja - sistemski medijski režim za isceniranu patetiku neborbenog svjetonazora potentnog samo za hibridni uzgoj šuplje makete glave na ramenu. Kao takvi nemaju dlake na jeziku oštro komentirajući kurentno društveno stanje ('zar ne vidimo da postajemo stado', "Tvornica straha"), opću neinventivnost ('svi ste isti - oportunisti', "Propovjed"), medijsku stupidnost ("Glupost na TV-u") i tako svašta pomalo, a i naširoko o svemu i svačemu. Uz sasvim pristojnu produkciju i izuzetno nabrušen r'n'r s heavy medikamentima na kojima su se pronašle i dvije ranije objavljene pjesme s prvog demo materijala, ovi Karlovčani na iskonski žustar, prgav, zajedljiv i ciničan način s revoltirano opravdanim buntovničkim stavom seciraju razloge vlastitih frustracija ne dozvoljavajući niti jednom trenutku da se ušaltaju u patetiku ili emotivno nježniju fikciju. Njihov nabrušen i isklesan stil pun riffova, solaža i snažnih tempova ne jenjava punih 25 minuta, pa i premda se osjećaju mnoge reference retro atributa, činjenica je da s ovakvim pjesmama ne bi dosadili niti nakon tko zna koliko albuma. Imaju sve odlike velikog benda s potentnim lirskim temeljima kojima mogu zaokupiti raznoliku žanrovsku audijenciju od hard-rocka, metala, punka, hardcorea, alternativnog rocka i još mnogih subžanrovskih frakcija jer govore univerzalno prepoznatljivim leksikom u kome se vrlo lako prepoznati kroz njihov svjetonazor i kritičku opoziciju medijima, politici, društvenim normativima i socijalnoj nemoći.

Uz karlovačko pivo, ponajbolji izdanak tog grada je upravo ovaj trojac.

Naslovi: 1.Ubijam, 2.Tvornica straha, 3.Pusti me da sanjam, 4.Propovjed, 5.Glupost na TV-u, 6.Za nas, 7.Kraj

Ocjena (1-10): 10
Web: www.facebook.com/opakijahaci.vatrenihriffova/

Diskografija:
Demo (2013)
Stado, EP (2016) PER ASPERA - Green (d.i.y., 2016)

E, vidiš, kad bi ovaj bend imao francuski producent Amaury Sauvé, moglo bi svašta zanimljivog ispasti. Per Aspera, oneman bend iz Siska ima prilično kompleksni naboj za stvaranje sirovog black metala križanog sa svime i svačime istraživajući mogućnosti žanra s primjerice 'post' elementima, indie-rockom, post-rockom, bluesom, shoegazom, folkom, eksperimentima i još mnogim 'post' inačicama. Vokal mu je posve potisnut u pozadini poput Burzuma i Xasthura, totalno je nerazumljiv opaki growl, dapače i svrsishodan u ovakvoj konglomeraciji energije individualizma što je za svaku pohvalu s umjetničke i estetske strane. Ne mora svaki prdonja čuti i znati što me jebe, evo vam moja mjuza, pa razmatrajte ako imate volje...

Takvi umjetnici su u principu i najsradačniji baš upravo zato jer se služe sofisticiranim metodama. Kompleksni su, slojeviti, eksperimentalni, puni adrenalina, svašta ih zanima i misle da su najbolji u tome što rade ako ih nitko ne shvaća. I držim mu fige da ustraje. To je naša ljudska osobina vođena egoističnim pristupom koja se nikad neće promjeniti osim ako ne padnemo olako na poroke lažnog šarma svakodnevnice pred svilenim obećanjima i vizualnim nasladama. Kako mi se čini, po ovih, meni fantastično originalnih 25 minuta materijala, Per Aspera se ama baš nikome ne uvlači u stražnjicu i baš ga briga što će tko misliti o njegovoj glazbi.

A ona je vrlo agresivna i sirova, mračna, puna gitarističkih tremola, nabijene buke blastbeatova korespondirajući post-metal obrasce u 'pop' dizajnu (a-ha-ha, ali tako je) istraživajući slobodnim nahođenjem poput mnogih eksperimentalista što sve novo metal kao žanr može ponuditi. I ima on riješenja. Momak je očito vrlo naslušan bogatim pasažom svačega, ne može mu se predbaciti da ne zna sviratti gitaru i izraziti se na njoj: ima fantastičnih dionica primjerice u uvodnoj kompoziciji "Primose" gdje odmah obara s kompleksnošću da se smrzneš, nastavljajući u "Late dawn" koja korespondira s ranijim radovima francuskog Alcest uzajamno šibajući black metal i eksperimentalne frakcije koje nisu daleko niti od čuvenog Blake Judda što je nažalost ove godine raspustio svoj Nachtmystium. Najdulja "The maiden of the yellow house" je najbrutalnija, traje čak 8 minuta i neočekivano odluta u indie-rock s pasažima psihodeličnog grungea kad su se Soundgarden, Alice In Chains i Kurt Cobain skupa zdrogirali i napravili nikad objavljenu pjesmu. Zadnja, naslovna "Green" je posvemašno iznenađenje 'pop' formata s čistim gitarskim ambijentalnim staccatima i nevjerojatno lijepom melodijom koja otprve pada u uho, komotno za govorne radijske emisije u kojima se raspreda o beskućnicima, pedofiliji, politici, problemima s komunalijama, plaćanjima režija, dijabetesu, no kako Sisak poznajem jako dobro, sumnjam da je autor baš upravo precizirao ovakvu fabulu o kojoj sam ispisao ove retke. Završni dio kompozicije je nevjerojatno fantastičan noise s kojime jasno daje do znanja da je autor pri punoj stvaralačkoj svijesti i naponu kreacije. Vjerojatno je neki mladi dečko, vrlo razjeban kao i svi mi ostali, te se tako izrazio da izbaci iz sebe sav negativan naboj, a u principu mislim da se iza toga nalazi jedan vrlo skuliran i koncentriran autor koji je tek počeo raditi odbaivši sve norme klasicizma. Oba palaca gore!

Naslovi: 1.Primose, 2.Late dawn, 3.The maiden of the yellow house, 4.Green

Ocjena (1-10): 9
Web: http://peraspera1/bandcamp.com/release PROSLOV - Provincije (d.i.y., 2016)

Sve više je metal bendova koji pjevaju na hrvatskom jeziku pokazujući da ona stara fobija glazbenih kritičara definitivno pada u vodu kada su godinama, pa čak i decenijama tvrdili da metalci imaju najgluplje tekstove, pa im vlastiti ego nalaže da se koriste engleskim kako bi što manje ljudi saznalo njihovu tupost.

Kod ovog peterca iz Županje kojeg čine Jale, Žuna, Bule, Vjeko i Ištva osjeća se vrlo nadahnut lirski segment socio-političkog i društvenog angažmana uperenog u nepravdu, nepotizam, politički kriminal, medijske manipulacije i ine slične kronike sa stranica dnevnih tiskovina progovarajući drsko i beskompromisno o mnogo toga što njih (a i nas) ždere i ubija svakog dana uključujući i netom završene izbore.

Glazbeno su poprilično šaroliki gotovo do transžanrovskih razmjera miješajući thrash, hardcore, NWOTBHM, pa čak i punkerske gabarite u ponekim momentima šibajući ih u vrlo složenim kompozicijama istesanih čak i do progressive zahvata u kojima ima i laganijih dionica. Uglavnom se osjeća da su vrlo metodični i taktični ne oslanjajući se mnogo na klišejizirane obrasce: svaka pjesma im je drugačija, puna breakova s izmjenama tempova od sporijih i tromijih sve do urnebesnih galopa na koje se frontmen obrušava svojim ciktavo-hrapavim crust vokalom u srazu s dvije koncizno usklađene gitare različitih konfiguracija koje dižu dinamiku preko slojevitih dijaloga riffova i ne osobito zajedljivih 'catchy' izleta kojima ipak ne dozvoljavaju veću interakciju, odnosno, štimaju ko' urica. Zanimljivo je da su se ovi slavonci prihvatili malo neuobičajene teme "Šestinski vampir" o kojoj kruže lokalne zagrebačke metaforičke spike, ali se nitko baš do sada nije usudio progovoriti o tome barem što se tiče oblasti rocka. Koliko mi je poznato.

Interesantni su i glazbeno i stilski i transžanrovski i tekstualno, tako da nemaju brige oko momentalne kvalitete izričaja samo još da poboljšaju dijalog vokalne sprege frontmena koji jest originalan u crustu, no u mnogim sekvencama je nerazumljiv da ga je nešto teže razumijeti unatoč hrvatskom jeziku. Ali, nimalo nije loše, niti bezazleno, osobito kad se u posljednjoj pjesmi "Amebe" ('jebi se ljudska raso') odvaže u razgrađenu instrumentalizaciju od skoro punih 6 minuta gdje ne fale niti atmosferični i psihodelični detalji. Šibaju punom parom, te ih treba provjeriti uživo.

Naslovi. 1.Intro/ 3327, 2.Nova stepenica bola, 3.Poslušan pas, 4.Izborni cirkus, 5.Šestinski vampir, 6.7 milijardi, 7.Slomljeno tijelo, 8.Amebe

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/Proslov-975729165876398/?_rdr SPEEDCLAW - Iron Speed, EP (d.i.y., 2016)

Riječki bend kojeg sam imao prilike gledati u zagrebačkom Attacku 17.VI 2016. s Frozen Forest (a nastupili su i Blåk Monastery koje nisam gledao), a da budem precizniji, tog petka se odigrala ona utakmica na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj između Hrvatske i Češke kada su naši navijači obrukali još to malo nešto pozitivnog i vrijednog što imamo i što nam čini barem emotivni ponos da smo u nečemu nešto. Ovaj bend je tada zvučao vrlo simpatično, te sam očekivao da im je i ovaj debitantski EP ozaren s tim šarmantnim utiskom, no...

Stvari ovdje stoje ovako. 4 pjesme su na engleskom, 2 na hrvatskom, no to je najmanji problem jer očito traže svoju pravu 'žicu' definitivnog izraza (počeli su 2014. pod imenom Kandža). Snimak nije loš, sve je uglavnom vrlo dobro odsvirano, no vidljivo je i s Marsa da tu svoju inspirativnu energiju koju sam osjetio i čuo nisu najspretnije uskladili u studiju što se redovito događa svima na početku. Jednostavno, ovaj materijal ne odgovara bendu kojeg sam vidio. Nema naboja i šusa, a sviraju speed metal koji je, zna se kakav i zna se kakav treba biti, a u njihovom slučaju zvuči tako čisto ispeglano kao da je tu negdje bio strastveni mrzitelj metala za tonskim pultom koji im je sve distorzije i svu snagu pretvorio u melodični pop-metal. U tome je greška ovog inače vrlo simpatičnog oldschool izdanka sa clean vokalom i debelim natruhama prastarog NWOTBHM na relacijama Judas Priest i Saxon s konca 70-ih i početka 80-ih, ali bez ultimativne ritmičke sprege. Ne znam jel se itko više sjeća onih bendova iz tog vremena poput Tygers Of Pan Tang, Axe, Girlschool i Cheap Trick što su svojevremeno prodavali vrlo visoke naklade ploča koketirajući s tada kurentnim postulatima na komercijalno unosan način više pretendirajući hard-rocku, no ovaj vrlo nespretno produciran EP unatoč brzim tempovima više nalikuje na hard-rock Pištinog Hard Time kad odvale u petu brzinu nego li na speed-metal.

Frontmen i gitarist je zabavan lik, pjesme su također zabavne i komercijalno postavljene u tim gabaritima žanra, ali su sasvim drugačije kada ih čujete uživo na relativno solidnom razglasu Attacka kao što sam ih imao prilike. Drugo je poslušati ovih 25 minuta u miru kod kuće ako ste ljubitelj takve glazbe očekivajući Slayer eksploziju da vam se barem polome čaše od naleta decibela. Nažalost, ništa od toga. Samo kosturi pjesama bez energije i snažnog naglašenog ritma. Vjerojatno je tonac bio netko kome je vrhunac riječke scene "S dlana Boga pala si"... Popravni ispit narednog materijala mora biti puno bolji. Ovaj jedva da je za prolaznu ocjenu, a pjesme uopće nisu loše. Šteta za takav početak.

Naslovi: 1.Speedclaw, 2.Mistress of the night, 3.Power from hell, 4.Razarač, 5.Gospodar tame i zla, 6.Heavy metal maniac (Exciter cover)

Ocjena (1-10): 4
Web: www.facebook.com/speedclawrijeka/timeline ŠUPCI - Nećemo prestat pit (d.i.y., 2016)

A-ha-ha-ha-ha!

Nazvani žanrovski kao starogrčki punk, ovaj odnedavno pulski trojac nakon što je otpustio frontmena kojeg sam gledao u zagrebačkom Route 66 s Robijom Hrvata Grofa Kanižaja i Srbima koje nisam uspio gledati (3.III 2016.) je ustvari prastarinski izvorni punk u jednom-dva akorda gdje nema nikakve osobite glazbene filozofije osim energije i povremenih uletavanja u hardcore tempove. Najjednostavniji gabariti kojima su aranžirali svojih 9 autorskih pjesama podsjetiti će na prve radove Dead Kennedys i Exploited, te se s pravom ponose svojih 'antičkih' korijena u kojima se može pronaći i Ramones i The Stooges, a i najranijih elemenata Hladnog Piva s obaveznim oi! primjesama kakvih ne manjka domaćim punk izvođačima. Sasvim solidan vokal (eh, kako li se zovu članovi, pojma nemam) s dovoljno deračine kao što se po naslovu albuma i može pijan plota naciljati izbacuje humoreske u stihovima o pijankama i raznoraznim maliganskim porivima u kojima se, vrlo interesantno, pronađe i nešto jačih poroka (pjesma "Junky" s malo intuitivnijim gitarskim tremolom), no sve one su fokusirane na šank i pijaču - 'živimo punk, pušimo junk, svirajte punk, boli nas kurac za...' kako kaže refren "Cuganje pijanka". Najvažnije im se očito dobro nakresati, a uz to paše ovakva vrlo jednostavna i energična seansa koju pojačava ponajbolji dio benda - bubnjar svojim brzim tempovima, dok se basist i gitarist tek tu i tamo pokažu ponekom individualno čvršćom dionicom poput posljednje kompozicije "Naša večer" gdje dozvoljavaju čak i, pa nazovimo to, kompleksniji pristup s nekoliko breakova.

Ljubitelji najsirovijeg i najjednostavnijeg punka s ovim prvijencem Šupaka svakako dolaze na svoje da još jače nafilaju usijane glave naroljane alkoholom. Nema ovdje niti najmanjeg angažiranog socio-političkog bunta, ne zanima ih kurentna stvarnost i ništa nije toliko važno kao prava pijanka i urnebesni tulum. Tko će donesti, nabaviti ili platiti cugu i koji će bend razvaliti punk onakav kakav oni vole. A s takvim pristupom koji je vrlo sličan mnogim pjesmama Biciklića mogli bi vrlo daleko dogurati. Neće prestati piti jer kao što se vidi, vrlo su mladi i jetre im vjerojatno jako dobro funkcioniraju.

Zajebanti i zabavljači anjc-a, nema šta. A drugo ostalo što se vezuje uz punk zaboravite. Samo zabava i pijanka. Ponekad je i to dovoljno da se razvali do jaja i ostavi mozak na pašu. Nimalo loše mada bi mogli poboljšati sviračke metode. Suviše su stereotipne i predvidljive ko' tamburaška udvaranja zanosnim inočama. Ustvari ovi Puljani se udvaraju samo pijači. Presmiješni su, a to što rade s ovime kratkim albumčićom od nepune 23 minute može izazvati i 2,5 promila u trijeznom stanju.

Naslovi: 1.Nećemo prestati pit, 2.Pula to je raj, 3.Kerovi, 4.Gemišt, 5.Ljubavnik, 6.Poroci, 7.Junky, 8.Cuganje pijanka, 9.Naša večer

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/supci/ TRIP KIRBY - Gdje su svi? (d.i.y., 2016)

O ovome petercu iz Donjeg Miholjca baš i nema puno informacija čak niti na njihovoj FB ili bandcamp.com stranici, pa je pretpostavka da im je "Gdje su svi?" prvo objavljeno izdanje. Riječ je o oldschool rocku koji mnogo toga duguje ostavštinama 60-ih i 70-ih, a ponajviše bluesu, točnije imenima poput Canned Heat, Erica Claptona & Cream, Alvin Lee-ja i sličnih mada se na bandcamp stranici pod opisom žanra nalazi dodataka poput 'alternative rock punk garage' od čega barem po ovome sasvim solidno urađenom snimku od 24 minute jedino u obzir još dolazi garažni zvuk, doduše vrlo mekan i niskokaloričan, a i poprilično sramežljiv.



Bend čine Darijo Nikolić - bubnjevi, Danijel Nikolić - bas gitara, Darko Nikolić - gitara, Ivan Ronta - gitara i Siniša Slačanac - vokal, a malo teže je za povjerovati da su već realizirali i dva video broja za pjesme "La la la (El Diablo)" i "Gledam" u kojima se nazire vrlo bliska vizualna sličnost s nekim poznatim medijskim ličnostima. Primjerice frontmen podsjeća na Anthony Hopkinsa, a gitaristi na Elvisa Kurtovića i mladolikog Jerry Cantrella (Alice In Chains) kada je još nosio bradu.



Vitalne glazbene karakteristike kreću od umjerenog AOR komada "Hodam" koji je ustvari i gitaristički najčvršći dio prefiksa garage, preko drajverskog psycho brzanca "Tko sam ja?" pogodnog za pratnju Alvin Lee-ja i nešto kompleksnijih sfera "Zombie mama" premda se ne može reći da bend ima afiniteta u pogledu progressive rocka do standardnih blues-rock obrazaca u pjesmama "Blues" i "Nema promjene" s aromom Santane iz 70-ih ili onih obogaćenih s daškom funkiranog bluesa poput naslovne "Gdje su svi?". Najbolje domete bend pokazuje u gitarističkim duelima s bogatim i kreativno dovitljivim intervencijama koje se ne svode samo na klišejizirane solaže ili improvizacije već na razbarušena staccata i tremola koja, hm, prekratko traju na uštrb glavnog kostura koji ne dozvoljava previše eksplozija i neočekivanih eskapada. Školski dio instrumentalizacije i kompozitorske vještine je položen prolaznom ocjenom, lirika također (ima i nekih socio-političkih izleta), a tananiji segment za popravak su vokalne predispozicije ne osobito uvjerljive izvedbe (možda uživo funkcionira puno bolje) i kompletan autorski legitimitet koji se tek treba detaljno razgibati jer je previše zatvoren u stereotipove onoga što se odavno čulo.

Naslovi: 1.Hodam, 2.Tko sam ja?, 3.Zombie mama, 4.Gledam, 5.La la la (El Diablo), 6.Blues, 7.Gdje su svi?, 8.Nema promjene

Ocjena (1-10): 6
Web: http://tripkirby1.bandcamp.com/releases

horvi // 05/10/2016