Ne sjećam se da sam ikada imao ovoliku autorski kreativnu demo i d.i.y. momčad na okupu. Sve sami biseri do bisera. To su ANTOLOGIJA (Apatin), MOJO MEN FROM MARS (Zagreb) koji ove subote 17.X u Spunku promoviraju svoj prvi demo, zatim NI-NU (Bjelovar), S.O.M., S3NGS (oba iz Zagreba) i jedna hip-hop kompilacija iz Crne Gore. ANTOLOGIJA - Nemiri (2008, One Records)

Ova recenzija bi ustvari trebala biti officijelni dio uobičajenih recenzija albuma, no ipak je uvrštena u katalog ove scene jer smo ga prvotno dobili u obliku d.i.y. izdanja i prilično dugo čekali s njegovim objavljivanjem da smo gotovo i zaboravili na njega.

Ovaj vrsni virtuozni i nadasve iskreni vojvođanski progressive-metal band osnovan je 2002. u Apatinu pod imenom Peti Element od strane pjevača Igor Gnendingera i bubnjara Srđan Rađenovića koji je zbog neslaganja s ekipom napustio sastav nedugo nakon objavljivanja ovog albuma. Današnju postavu uz upečatljivog i nenametljivog Igora na vokalu čine Robika Tancos (bas), Nenad Trajković (bubnjevi), te Vladimir Đurić i Mladen Kapisoda (gitare). Objavljivanje ovog albuma je trajalo punih 5 godina; počeli su ga snimati još sredinom 2003. u studiju A u Apatinu, no u međuvremenu je došlo do nesuglasica u stagniranju zvuka, pa je album konačno izdan 2007., premda se navodi 2008. godina. A evo, tek sada je došao do nas, pa nikad nije kasno jer ekipa priprema novi album...
Ovo je prije svega cjeloviti, dorečen, vrlo pop-ističan rad odpjevan na srpskom jeziku s izuzetnim vokalom Igora za kojeg nije na odmet ne spomenuti da je u rangu hrvatskog Gulianna kada je još pjevao u hard-rock teritorijima prije nego što se otisnuo u komercijalne pop vode. Vokal je sjajan, pun oktava i diferencijalnih turbulencija, no posve je jednostavan u svojem doticaju s okolinom. Slobodno rečeno, majstorski. 12 pjesama koje se nalaze na ovom albumu su vrlo jednostavne, sastavljene po miš-maš sistemu lagano/brzo i nadasve su iskrene s obiljem emocija koje diraju u srce. Glazba je direktna, pogađa upravo tamo gdje treba, kombinacija je mnoštva njihovih uzora od Symphony X, Dream Theatre, Iron Maiden, Yngwie Malmsteen, Metallice..., ali se mora primjetiti i obilati udio sympho-rocka zbog izuzetno naglašenih boja klavijatura Duška Mesinovskog koje daju poseban pečat njihovoj glazbi. Tekstualno su veoma emotivan band, ponekad za strasni stiskavac (osobito u laganoj elegiji "Kraj"), no ono što pečati ovaj izniman rad je neposrednost između banda i slušatelja. Premda Antologija ništa novo ne daje, ona sa svojim izuzetno jakim pjesmama pruža iznimno zadovoljstvo kakvo su na primjer ponekad pružali Divlje Jagode dok se nisu, s oproštenjem, počeli preseravati (sjetite se sjajnog singla "Želim da te imam" s konca '70-tih). Album u trajanju od 52 minute pruža sav šarm najjednostavnijeg progressive-metala bez ikakvih nabrušenih distorzija, čisto i fino je produciran, pjesme su odreda pune osjećaja i najsjanijih r'n'r-metal emocija, nema nikakvih vragova, đavlova, paklova, strahova, mrakova, zabluda, izokrenutih križeva, bogova, liturgije, mistike i inih simboličkih parametara s kojima se poistovjećuje veliki dio metal scene. Tekstualno su nabijeni na standardnoj mačoidnoj hard-rock relaciji muško-žensko, pribjegavaju melodramatici, patetici i elegiji u sasvim prihvatljivom formatu i tu su vješto izbjegli klišej gluposti koja bi im mogla naštetiti. Sve pjesme s ovog albuma su odlične od brzih "Poslednji let", "Javi se", "Boginja", "Moć" do vrlo lijepih klavirskih laganica "Čekajući dan" (jedna od najljepših domaćih metal balada u zadnjih 7-8 godina) ili poluakustične "Zabranjeni grad", te preko sjajne "Sasvim sam" s natruhama Sage u uvodu koji je oivičen s maštovitim linijama syntha i jednostavnom linijom power-metal/popa kakvu primerice nisu imali niti Parni valjak u doba albuma "Pokreni se" (1986). Linije klavijatura su kratke, ali vrlo slatke i one donose posebnu draž zvuku Antologije. Mljac! A da ne pričam o solo dionicama gitare u sprezi sa klavijaturama u pjesmi "Tu na ivici"... Zadnja "Trag" je pravi grunge u stilu Pearl Jam/Alice In Chains/Soundgarden iz pravih dana s mjestimičnom metal/sympho potkom. Skidam im kapu. Ovaj band je napravio hvale vrijedan album.

Nema ovdje "Motora", "Volim, volim, volim žene", "Žutog kišobrana", Generacije 5, Vatrenog Poljupca, Gordi, R.M.Točka, Smaka, Yu Grupe... ako ste pomislili. Ne. Ovo je vrlo emotivan album banda kojeg vrijedi pogledati uživo. Bilo bi jako lijepo da ih vidimo i mi u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji. Dojmljiv su band s prekrasnim emotivnim autorskim retro progressive-metal pjesmama. Vrlo dirljivo.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/antologija MOJO MEN FROM MARS - Punk-a-Billy Blues (2009, d.i.y.)

Naslov ovog prvog demo mini albuma zagrebačkog kvarteta dovoljno govori. U svoj plesni, prljavi i umjereno žestoki rock izmješali su tri osnovne klasične komponente - rockabilly, punk i blues na garažni način što funkcionira prije svega vrlo zabavno, te namjerno uvrnuto i iščašeno. Naglašene melodije i ritmika ne odstupaju od svojih davno zacrtanih temeljaca kroz svih 8 uglavnom vrlo kratkih autorskih kompozicija u kojima se osjete mnogobrojne natruhe klasičnog r'n'r-a, ali su veoma živahan spoj koji tjera na ples s puno, kako kažu, 'druka' i to stoji bez ikakve sumnje. Materijal su snimali uživo 13.06.2009. u studiju, sve mahom odprve, a posebno se ističu kombinirani režavo punkerski otkačeni vokali braće Krešimira (bas) i Nikole Fitza (gitara) koji ponekad i zaurlaju u naletu ekstaze i finiširanja kompozicija. U bandu su još Željko Triputes (gitara) i Zvonimir Bikić (bubnjevi), te svi skupa praše vrlo jednostavan stil kojeg prvom prilikom treba provjeriti. Od pjesama se nema šta posebno izdvajati; materijal je posve uravnotežen - uvodna "Waste my time" donosi sav šarm njihovog stila izgrađenog na referencama klasika "Blue suede shoes" Chuck Berrya i uvrnutog rockabillya na punkerski način, "Collective mind" punkersku garažu na rockabilly osnovama, dok je u najduljoj "Mojo men from Mars" prisutna nešto slojevitija struktura čvrstog garažnog bluesa u umjerenijem tempu s nekolicinom gitarističkih solo izleta. Na sredini albuma dolazi instrumental "Instro" s laganim natruhama surfa, a do kraja MMFM odlaze u rockabilly kroz "How you paying your bliss" i "I told you a lie", četveroakordni klasični jednostavni oldschool punk "Tear it apart" odsviran samo na jednoj gitari, basu i bubnjevima, dok sa završnom žestokom "Punk-a-billy blues" posve objedinjuju svoj stilski opus u specifičnu smjesu rockabillya, punka i bijesnog bluesa.

Vrlo dobro, zabavno i otkačeno djelo koje se može provjeriti uživo 17.X 2009. (subota) u zagrebačkom Spunku.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/mojomenfrommars NI-NU - Ni-Nu preventivni CeDe (2009, d.i.y.)

Po nazivu banda čovjek bi pomislio da se radi o nečem banalnom, možda bezveznom i šarlatanskom šalabajzanju, ali prevario bi se. Ovo su novi genijalci hrvatskog rock undergrounda.

Ni-Nu su osnovani u popodnevnim satima 19.09.2008., dolaze iz Bjelovara (barem mi se tako čini), a u postavi su Branko Sekulić (vokal), Hrvoje Mikuldaš (gitara), Ivan Đelmić (bas) i Luka Alfer (bubnjevi). Svoje ime objašnjavaju kao spoj izvanjskog izričaja (NI) i unutarnje stvarnosti (NU)+!, a stilski se nalaze u teritoriju noise-rocka. Na ovom kratkom prvom demo ostvarenju od 11 minuta osjećaju se određene reference klasične škole od Scratch Acid, The Jesus Lizard, Circus Lupus preko naših livanjskih Andrije i trenutno neaktivnih Viva Glorio do sitnih primjesa math-rock sintagmi američkih Don Caballero, a ponekad zazvuče poput nekadašnjih riječkih Grč, Regoč i Miodrazi kada su svirali laganijim tempom. A i najnoviji Flipper (album "Love", 2009) je tu negdje, osjeća se u zraku... Ritmika Ni-Nu je vrlo troma, umjerena (ali ne i prespora da bi se moglo govoriti o nekom post-rock, drone ili doom taktu), a produkcija im je razgovjetna i odvojena na četiri osnovna elementa (a'la Gang Of Four) za što se pobrinuo otac hrvatske (a i šire) underground produkcije, Nikša iz čuvenog Kramasonic studija.
Ima jedna zanimljiva priča vezana uz ovaj band... Jednom prilikom sam se u Saxu na Novom Zvuku upoznao s gitaristom Hrvojem, izmjenili smo brojeve mobitela, popili pivo (kako to već ide, ne... fućkaš poznanstvo koje nije okončano s barem jednim 'živeli'), te me pozvao na jedan Novi Zvuk gdje su oni nastupali. Ali, avaj, majko mila šta se tog utorka nije sve dogodilo... Taman kada sam u sumrak 26.05.2009. oko 21h izašao iz kvarta na biciklu pohitavši oboružan elanom, digitalnim foto-aparatom, nerazdvojivim notesom, keramičkom olovkom i došao do nadvožnjaka u Držićevoj ulici, upravo tamo gdje sam prije nekoliko godina upoznao bandove Mlijeko i Failed Plan Artefact, napao me neki izbezumljeni lik, zbacio s bicikla i potrgao mi skoro sve kosti. Nisam bio u previše indisponiranom stanju, za zagrijavanje sam kod kuće popio 2-3 pive, no apsolutno nisam shvatio što je taj tip želio. Nije me htio opljačkati, samo me vrijeđao i cipelario dok sam bio priklješten ispod bicikla, potrgao mi je hlače, foto-aparat, keramička olovka je ispustila crnu tintu, razbio sam lijevo koljeno i sav sam bio u masnicama, a on je pričao na nekom čudnom i neartikuliranom jeziku. Zaista nisam mogao shvatiti jel' tip lud, pijan, drogiran, možda izludio od narko apstinencije ili je prirodno retardiran pa se htio na nekome iživiti i izbaciti svoje frustracije. Tako me namlatio ko' stare hlaće, da se sve prašilo... Bio sam toliko strgan i razbijen ko prezrela kruška, usput mi je i potrgao suprugin bicikl, masni lanac je pukao i skoro me zadavio s njime, a prvo što sam pomislio bilo je da nije kojim slučajem možda član nekog banda o kojem nisam napisao pozitivnu i dobronamjernu kritku. Još dan danas mi ništa nije jasno u vezi tog nemilog incidenta... Što je to ustvari bilo i kome je to koristilo... I tako nisam vidio ovaj band uživo. Iste večeri Hrvoje mi je poslao sms i pitao me gdje sam, zašto nisam došao u Sax, a skoro nakon punih 5 mjeseci doznajem s njihove web-stranice da su imali neskladni odnos s meštrom od ton majstora u Saxu. Kada su krenuli s tonskom probom i odsvirali možda dvadesetak-tridesetak sekundi, tonac je povikao 'dostaaaaaaa!' rekavši im da ne želi čuti distorziju i pjesme koje ne sadrže klasični A-G-C krug priupitavši ih da li imaju nešto poput Džo Maračić Makija, Pađena ili Saše, Tina & Keđe... Ha-ha-ha! Možeš si misliti! I upravo mi je žao što to nisam doživio, vidio i čuo bez obzira na moju sasvim nelogičnu indisponiranost te večeri... Usput, po stručnom mišljenju su nastupali posljednji kako bi ih gledalo što manje ljudi.

E sad ovako... Ni-Nu su prije svega vrlo zanimljiv, inovantan, kreativan i duhovit band koji svira prilično žestoku, ali tromu noise-rock glazbu sa filozofski vrlo prgavim, potkovanim, intelektualnim, sirovo protestnim tekstovima koji su metaforički okrenuti ka surovoj ironiji sudbine života, zabludama, društvenoj pokvarenosti, padu duhovnih vrijednosti i morala, mimikrijom lažno ovijenih načela... i što je vrlo bitno, ne hvataju se nikakvih poznatih tendencija r'n'r-a da bi se upleli u koštac zabave i široke samodopadnosti. Njihovi tekstovi su pravo bogatstvo za razmatranje, a nadam se da neće biti nikakve ljutnje ako ih se uporedi s enigmatskim stihovima Štulića s početka '80-tih, tamo negdje od albuma "Filigranski pločnici" do "Krivo srastanje" i "Kad fazani lete". Opako, opako... Glazba im ne sadrži nikakve ustaljene šablone uvod-refren-solo, već sve razbijaju u paramparčad, te mi je stoga jasno zašto je tonac iz Saxa pošandrcao kad ih je čuo. No, da se vratimo tematici, Ni-Nu uopće nisu naporan band za slušanje, pitki su kao čista izvorska voda, nezagađeni su bacilima koje nameće ustaljena urbana kultura, a mene osobno asociraju na angažirani rock band koji je filozofsko socio-politički osviješten kao da su spremni za pokretanje neke nove kampanje kojoj zaista ne bih znao naći pravi naziv. Art-rock? Ne. Da. Ne znam, vjerujte mi, potpuno su me zbunili s ovim materijalom koji definitivno odstupa od bilo kakvih r'n'r načela koja se vuku već dobrih 30-tak godina nakon punka koji je uz grunge ranih '90-tih posljednji put u obliku rocka osvijestio planetu Zemlju. Čudaci. Evo samo nekoliko pasosa iz njihovih tekstova - 'možeš tražiti načine kako da se dodvoriš stereotipnoj masi uvaljanoj u pravila i odbaciti sebe za račun drugih... i tek na kraju kada nada postane poput loše plaćene kurve, tek dio principa stečenog kroz godine, tad shvatiš da na svijetu ništa ne vrijedi bez istinske ljubavi i smisla za pobune' (pjesma "Krikom slobode"), 'da je život kolo kojeg okreću sveci, krv bi bila zlatna, a smrti svečane/ da je život rola kojeg igraju slavni, novac bi bio suvišan, a sudbe dosadne... ("Zablude histriona"), 'svjesni smo samo onog čemu smo učeni, upregnuti u kočije surove povijesti, a drevnim bogovima odrubili smo glave, novi više nikada nisu rođeni... zar se vlastita djeca na hladnom žrtveniku kuju kako bi grobove njihove jednom svetim imenom zvali' ("Molitva"), 'rock'n'roll je odavno mrtav i to izdan od ponajboljih sinova što su svaki smisao pretvorili u roblje, nedorečeni ukus u službi mode, a uniformirana mladež pod egidom supkulture postala je blijedi izdanak svojih uvjerenja što više otima, a sve manje stvara jer okusili su i oni miris prestiža i para' ("Marionete nijemih uloga"). Genijalno. Nemam riječi. Ovaj četverac je, mirne duše i savijesti zborim, u tekstualnom pogledu bolji od Gang Of Four.

Bez obzira što je ovo demo materijal (vrlo kvalitetno snimljen), po meni, ovo je vrhunac hrvatskog rocka 2009. Djelo no.1 2009! Mogu Ni-Nu u nastavku karijere raditi šablonske noise/indie/post-punk-rock albume, ali ovo će za sva vremena ostati vjerni dokaz fantastične lirsko-glazbene kreacije koja se dogodila jednom i možda nikad više.

p.s. ne sjećam se da sam ikad nekom materijalu koji traje samo 11 minuta posvetio ovoliki dio teksta.

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/ninuband RAZNI IZVOĐAČI - naVAMga (2009, d.i.y./Trablmejker Erupcija)

Jedna odlična kompilacija koja nam je pristigla iz Crne Gore (pošiljatelj Bojan Zeković) sjajna je hip-hop kolaboracija sa 8 izvođača. Iz ovog malog kutka južne jadranske priobalne brdovite državice dolaze nam materijali na kapaljku, ali odreda izgleda da dobivamo samo esencije.

Imajući u vidu da jedan od najmanjih teritorija ex-Yu regiona ima samo jednu diskografsku kuću Goraton koja je bila gluha za iznimno kreativne bandove Autogeni Trening i Punkreas, ovih desetak momaka koji su se združili potražili su svoj put na najjednostavnijem mogućem mediju - internetu. Otkantavši sve manje uobičajeni princip - diskografska etiketa, ugovor, spotovi, rigorozni uvjeti i bla, bla, bla..., ova ekipa je sastavila sjajno ostvarenje koje po ničemu ne zaostaje od primjerice daleko razvikanijih takmaca poput nekadašnjih Blackout Project, ranih Elemental, Tram 11, Bolesne Braće, Sett-a i ine kompanije koja se orijentirala na DJ home-made djelatnost sa elementima oldschool hip-hopa (sampler, gramafon, kasetofon, kompjuter, mix-pult i vokal).

Sjećam se da je prije više od dvadeset godina jedan recenzent izjavio za onaj čuveni debi album De La Soul "3 Feet And Rising" 1988. napisao 'glazba zvuči kao da je svirao band uživo', a vjerujte, niti ovo ostvarenje "naVAMga" niti malo ne zaostaje za tom tvrdnjom. Ovdje je glazba puna plesnog ritma koji varira od bržeg preko umjerenog do posve laganog, basovi zvuče kao da su osvirani na klasičnoj bas gitari ili synthu, elementi gitarskih dionica djeluju poput klasičnog fingerpickinga, a tu su i harmonije syntha, klavijatura i nezaobilazna elektronska potka, kao i sintagme gudačkih orkestracija i mnogih efekata kojima mogu pozavidjeti i oni sa electro-pop/noise - industrial/ gothic/experimental teritorija (pa i EBM-a). Glazba je vrlo dobro osmišljena, bogata je aranžmanima koji nisu onaj minimalistički stereotip zvan Wu-Tang-Clan koji su cijelu hip-hop scenu okrenuli u prilično hibridan stil, a glavne zasluge za to imaju Excalibur, Dvorska Luda, Balthazar, MPMarc i Najs koji su potpisani kao autori svih beatova na ovoj 53 minute dugačkoj kompilaciji. No, daleko je od onog čuvenog vrhunca Public Enemy koji su sa 3-4 sjajna albuma na razmeđi '80-tih i '90-tih trajno zapečatili cijelu hip-hop stilistiku kojoj nisu odoljeli niti rockeri, alternativci, pa i metalci (sjetite se kolaboracije sa Anthrax).

Tematika kompilacije je pravi socijalni revolt na stanje svih ovih opljačkanih država ex-Yu (s epicentrom u Crnoj Gori, mada situacija ništa bolja nije niti u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji ili BiH, pa i Sloveniji) gdje se izmjenjuje militantni radikalizam, politički društveno angažirana potka u obračunu sa ksenofobijom, lokalpatriotizmom, kriminalom, niskim strastima, nacionalizmom, turbo-folkom, navijačkim eskapadama, jappijima, kršenju osnovnih ljudskih prava, narkomaniji, pederluku najrazličitijih vrsta... Bez ikakve pretjerane vulgarizacije (ipak, hip-hop ne može isto kao i punk bez sočnijih pikanterija), ovih 14 komada su sjajni radovi koji po ničemu ne dovlače u sebe stilizaciju Rambo Amadeusa ili The Beat Fleet koji su se odavno pretvorili u klasiku bez koje se ne može. Neke stilske osobine su i dalje prisutne, međutim, ove pjesme progovaraju iz underground hardcore prizme na direktan način. Namijenjene su da se slušaju jer poruka u njima je potpuno jasna - nema emocija i lažne patetike, već samo prikaza surove stvarnosti bijedne situacije gdje ljudski rad i život, nažalost, ne vrijede niti pišljiva boba.

Tako već uvodni "Intro naVAMga" u izvedbi DVORSKE LUDE donosi cijelo brdo protesta kroz vrlo zapetljan vokalni dio gdje prozborava 'glupom narodu koji lopovima vlast dade, zborim sistem će da padne, samo da nas ponovno ne zavade/ zato što se kriju u mišju rupu, novac im se skuči, a simboli se opet prerade, to da je ko da četnicima obriješ guste brade i skineš im kokarde'. Priznajem da sam s ovim skidanjem teksta imao puno problema, te sam odustao od bilo kakvog daljnjeg citiranja jer su tekstovi toliko bogati impresijama i nabacanim rimama koje se ne stignu niti registrirati. Ovih 8 MC-ija su pravi majstori, redom to su uz DVORSKU LUDU, još BITCHER, BACILI, PSIHO MISTIK, SHAIN, BONE , JOE SHUA KIZZ i NAJS. A kompozicije su veoma fucking nabrijane... Vrlo plesna "Ulični dil" je narkomanska opsesija provjerenog dilera s odličnom interpretacijom priče BITCHER, BACILI & PSIHO MISTIK da se smrzneš! Nevjerojatno je za spoznati da jedan od ovih likova (ili ubačenih likova) ima samo 18 godina kroz mračnu ironičnu pjesmu "Palestina" u izvedbi PSIHO MISTIK & BACILI gdje se navodi cijeli niz kontradiktornosti, ali na žalost i stvarnih situacija (očigledno je da su momci slušali System Of Down, RATM, a možda i Amaseffer) gdje se spominje bogalj bez jedne ruke. Ovdje se nalazi još cijeli niz vrlo zanimljivih lirskih ostvarenja, a kada bi ih se počelo nabrajati i odavati im bezgranično poštovanje, trebalo bi se ispisati najmanje 5-6 stranica. Zato samo je najjednostavnija preporuka - pronađite link za free download i slušajte o čemu ovi Crnogorci govore.

Ovo samo treba slušati i tumačiti, te je po meni sjajna esencija svega onoga što se događa na ovim prostorima kroz jednostavnu hip-hop prizmu. Čista desetka.

Naslovi: 1.DVORSKA LUDA - Intro naVAMga, 2.BITCHER, BACILI & PSIHO MISTIK - Ulični dil, 3.PSIHO MISTIK & BACILI - Palestina, 4.SHAIN - Hip-hop, 5.BITCHER & BACILI - Nemoj mi pozajmiti, 6.PSIHO MISTIK, BACILI & BITCHER - Ne smijem pričati, 7.NAJS - Evo ti fore još jednom, 8.BACILI - Klošarski stil, 9.BITCHER, BACILI & SHAIN - Drukare, 10.PSIHO MISTIK, BONE & DVORSKA LUDA - Oko u trouglu, 11.PSIHO MISTIK & NAJS - Reprezentin', 12.BACILI, PSIHO MISTIK & BITCHER - Lud, 13.JOE SHUA KIZZ, BACILI, BITCHER, PSIHO MISTIK & DVORSKA LUDA - Teror na uši, 14.SHAIN & BITCHER - Outro

Ocjena (1-10): 10
web: http://www.trablmejker.com/emisije/35/1421 S.O.M. - Etno Doom (2008, d.i.y./ Boyanov Gimn)

Dvaput sam gledao ovaj band uživo i smrznuo sam se... Ne nastupaju često, ali svaki njihov koncert je zvučni (a i vizualni) spektakl. Već dugi niz godina kroz audijenciju provlači se tvrdnja da je doom-metal prilično omraženi format zbog svoje smrtno hladne tromosti (meni osobno je omiljen), a ovaj zagrebački band koji ga izvodi kroz guste naslage distorzija i ambijentalnih atmosfera s dvije preljepe djevojke na vokalima su napravili hvale vrijedan materijal zbog kojeg su ih Dunja Knebl, a i Nebojiša Stijačić (Cinkuši) pozvali na suradnju. Učestvovali su na etno i metal festivalima, po revijama demo izvođača, te su sa Dunjom i Ninom Romić realizirali onaj blagdanski etno album "Dođe Božić, oj koledo" (2008, Dancing Bear). Za informaciju, band je okupio gitarist Tomo Sombolac, zaljubljenik u metal i autohtone međimurske pjesme, te su mu se pridružile etno gothic/dark djevojke na vokalima Petra Moštak (odnedavno svira bas) i Vedrana Fadiga, zatim Damjan Čakmak (gitara, bas) i ovremešeni majstor zanata, bubnjar Zoran Pšeničnik Big Z koji je na sceni još od konca '70-tih godina.

S.O.M. su pravi doom metal band nastali pod utjecajima Black Sabbath, rodonačelnika žanra i u svojoj glazbi ne odstupaju niti milimetar od toga. Sve što je sporo, kod njih dobiva na kvaliteti s razlikom da nisu poput Sun O))) ili Moss koji razvlače pjesme na 30 i više minuta. Muzika ovog banda je zaista teška, naporna, troma, mračna, neoptimistična, darkerska, psihodelična.... morbidna za sve vjeke vjekova. Mrak mrakova, čemer da najopskurniji ne može biti sa spremnom omčom ili pištoljem za samoubojstvo, no iz njihovih glazbenih poema dopire ona čista suština profiliranog doom stila kroz brojne atmosferične pasaže.

Giarističke dionice su podebljane s teškom distorzijom, ponekad amplificiranim zvukom, bas je debeo melodičan, a ritam - to trebate čuti; umiranje prije vremena. Od njihove glazbe zaustavi se gotovo cijeli metabolizam, uspori se poput probave najtežih celuloza... Kao što i sam naziv "Etno Doom" govori, S.O.M. su na teške i trome doom-metal baraže nafilali starinske tradicionalne folk popevke, u ovom slučaju iz Međimurja koje u sasvim ležernom i prozračnom stilu pjevaju djevojke s pojačanim pratećim muškim vokalima koji su spram njih ponekad u olovnoj i teškoj, gotovo drone death varijanti, osobito u uvodnoj, najžešćoj skladbi "Grad se beli". U narednoj "Plačeš?" s mračnim ambijentalnim gothic šlihom koja traje punih 13 minuta ritam se znatno usporava, a vodeći vokal preuzima jedan od muškog dijela ekipe s pratećim izmjenama koje su toliko trome da su posve nerazgovijetne u svojim black/crust dionicama. Sa kombinacijom vodećeg ženskog čistog vokala i režavog muškog pratećeg, materijal se nastavlja kroz "Mura, Mura", te vrsnim instrumentalom "Ljubav na Muri" koji tek pred samu završnicu sadrži mrmljajuće i nerazgovijetne vokalne mantre koje kao da su pristigle iz hladnih krajeva Tibeta ili Tuve. Tu su još skladbe "Sirota sam", elegična "Ratnica", mračna "Koliko puta" u stilski psihodeličnom gothic post-punku (P.I.L., rani Bauhaus, The Cure), te vrlo uspjele "Vuprem oči" i kratka akustična "Baroš oj Barice" koje su česte teme za obrade hrvatskih etno izvođača.

Kao otprilike i u slučaju Cinkuša koji su stilski sasvim drugačije profilirani, S.O.M. nisu band koji obrađuje tradicionalne kajkavske popevke, već su band koji iz tradicije uzima samo liriku, dok im je ostatak materijala nabijen snažnim autorskim pečatom u domeni doom-metala sa jasnim ambijentalnim mračnim slojevima atmosfere. Produkcija je zadovoljavajuća s obzirom na kućnu radinost, a jedina sitna mana je preopširnost materijala od 75 minuta što nikako ne znači da se tijekom albuma gubi smisao sadržaja.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/somdoom S3NGS - S čim da te lupim? (2009, d.i.y.)

Nakon dvije pune godine s novim nosačem zvuka javlja se i zagrebački trojac S3ngs koji su ponovno napravili energičan, lirski ironičan, buntovan i provokativan, te veoma suvremen indie-rock materijal. Nekada su albume objavljivali izvođači koji nisu imali pretjeranih potencijala kinetičke energije (pogotovo u drugoj polovici '80-tih), a evo, S3ngsi i dalje muku muče bez obzira na sav stvaralački intergritet koji imaju da se još uvijek nalaze u demo vodama.
Najdrskija skladba je "Jako dobar štih" gdje progovaraju o rockerskoj šatro prošlosti, Štuliću i rock kritičarima ('znamo mi takve kao vi koji nikad nisu pjesmu napisali/ a tko ste vi da sudite, copy-paste, prepisuj tuđe recenzije'), a u tom pogledu još se posebno izdvaja punk/new-wave žestoki komad "Moderno trijezan" o kvazi alternativnim rockerima koji naokolo lunjaju po javnim mjestima bez ikakvog iole značajnog svjetonazora samo s ciljem da budu viđeni i zapaženi. Kratka "Mrak song" donosi dašak žestokog i energičnog melodičnog rock-surfa, najenergičnija "RNR" premda će prizvati Arctic Monkeys i dobar dio brit-rock ekipe ima svu potrebnu kvalitetu da eksplodira na nastupima uživo gdje su S3ngsi redovito energični i upečatljivi. No, najkomičnija skladba kakva se već dugo vremena nije pojavila na ovim prostorima nalazi se u obliku posve otkačene naslovne "S čim da te lupim?" koja je izvedena samo na akustičnoj gitari, dobošu, bas bubnju i jednoj čineli gdje se Emer dobro našegačio sa minimalističkom mantrom izvikujući samo 's čim da te lupim' u raznim vokalnim oblicima koje je improvizirao na konto najjednostavnije moguće melodije. A kada se pjesma bolje razmotri, otvara potpuno slobodne horizonte koji se mogu pretvoriti u bezbroj kombinacija - latino ritmiku, otkačenu šansonu, tribal, elektroniku, d'n'b, dancehall, post-punk, hardcore-punk, grunge, pa čak i metal.

Uz puno dovitljivih aranžmana sa brojnim riffovima, solo izletima i duhovitim glasovnim izmjenama Ličkog, Čake i Emera, ovaj 15-tominutni materijal je jedan od svjetlijih trenutaka zagrebačke demo scene koja preferira indie-rock u svojem pravom i originalnom izdanju. Da su dio britanske indie-rock scene, S3ngsi bi se odavno našli u poziciji da dijele pozornicu sa Placebo, Arctic Monkeys, Editors, Elbow, Franz Ferdinand, Bloc Party... Ovdje u Hrvatskoj su nažalost još uvijek samo mali band koji radi veoma interesantne, jednostavne, poletne, žive, inteligentne i duhovite pjesme koje po ničemu ne odstupaju od trenutnih standarda. Valjda će im zasjati sunce jer su uostalom satirički svima poručili 's čim da te lupim?' kako bi razbudili one koji ih ne čuju.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.s3ngs.com

horvi // 15/10/2009