home > mjuzik > Demo izvođači 2010., 3.dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: Demo izvođači 2010., 3.dio (d.i.y., 2010)

U trećem ovogodišnjem dijelu namijenjenom za demo i d.i.y. izdanja predstavljamo THE ANDERGROUNDERZ (Makarska), HELLBOUND (Bedekovčina), KRANKŠVESTER (Osijek), MLIJEKO (Dugo Selo), TEARS OF THE SOUL (Skoplje) i kompilaciju "Vreme brutalnih dobronamernika" (Beograd).
[  ]

THE ANDERGROUNDERZ - Maschina Non Grata (2008, d.i.y.)

Ovo je solo projekt Marino Popovića iz Makarske koji paralelno radi i u Life In The Machine, duet bandu sa bratom Markom koji postoji od 1998. godine. Glazba koju Marino ovdje prezentira može se svrstati u deep-house s relevantnim odmakom u klasični plesni electro-pop kojeg radi na sofisticiranoj tehnici (kompjuterske klavijature i screwdriver). Sistem kompozitorskog rada je vrlo jednostavan - na ritmički plesnu house podlogu dodaje minimalističke melodijske sekvence koje osvajaju svojom, često troakordnom lakoćom i klasičnim elektronskim nadogradnjama bez ikakvih većih posezanja u eksperiment. U tom pogledu je vrlo blizak zagrebačkom Zvuku Broda, dok se u pojedinim sekvencama približava minimal-techno šablonima (primjerice u skladbi "Istanbul"). Sve skladbe izuzev uvodnih "Lady from the deep" i "Take me underwater" su instrumentali; u ove prve dvije gostuje ženski prozračni vokal kao laid-back element, dok se u "Abuse brain and amplify machine", "Mind invaders" i "Plankton" koristi spoken-word tehnika (muški vokal), a cjelokupni materijal od 12 skladbi premda nema nikakvih posebnih finesa, čak niti ritmičkih specifičnosti (nema apsolutno niti jednog prelaza) pokazuje solidnu karakternu osobinu koja s podjednakim konotacijama šara između komercijalnog sintetičkog electro/house-popa i natruha underground smjernica koje su ponekad bliže mekšem EBM izrazu (poput teme "Orka L2" ili spomenute "Mind invaders"). Skulptura koju razvija The Andergrounderz je nenametljiva i spontana, gipko se kreće iz osnove ritmičkog temelja ka minimalnoj melodijskoj nadogradnji koja je ispoštovana sa svim potrebnim elementima infrastrukture, tako da se slobodno može utvrditi kako je ovdje riječ o suptilnom radu koji je namijenjen za plesne podije bez ikakve subverzije ka nametanju nekakvih svjetonazora ili ideoloških načela koja zamirišu u spoken-word komadima.

ocjena (1-10): 6
web: www.myspace.com/lifeinthemachine
[  ]

HELLBOUND - Weapon Of Choice (2010, d.i.y.)

Hellbound su heavy metal kvartet iz Bedekovčine koji su već naveliko poznati u lokalnim okvirima zbog svoje specifične oldschool orijentacije koja zagovara klasični HM s prelaza 70-ih u 80-e i djelomično prvi val NWOTBHM. Ovaj relativno mlađi band čine Bruno Vrgoč (gitara, vokal), Rikard Jadan (bubnjevi), Goran Vučković (bas) i Saša Peričak - Deda (gitara), a ovo im je drugi demo materijal na kojem se prikazuju u odriješito energičnom i vrlo kompetentnom izdanju kojem se na konto sviračke sposobnosti zaista nema što predbaciti. Pet autorskih kompozicija odreda pružaju svu silinu i moć r'n'r-a na klasični heavy metal način uz upečatljiv vokal na engleskom jeziku, no uz sve kvalitetne osobine koje su prikazane, snimak djeluje vrlo mutno kao da je presnimka audio kasete. Međutim, prođemo li preko ove neobjašnjive omaške znajući da danas postoje deseci kvalitetnih kompjuterskih programa za 'čišćenje' zvuka, Hellbound su isporučili vrlo raznolik splet pjesama koje očaravaju svojim bogatim kreacijama i raskošnim aranžmanima. Prije svega, to se odnosi na vrstan instrumental "Cobra's kiss" u kojem jednostavno ne možete povjerovati da je jedan demo band uspio sročiti ovako moćan, koherentan i melodičan zvuk sa samo dvije gitare uz fantastično obrađeni aranžman. Dok je uvodna "Affected by the money" nošena klasičnim riffom (neodoljivo podsjeća na "Cold metal" Iggy Popa s albuma "Instinct") i gitarskim međuigrama, naredna "Roadkill" je pravi brzanac nalik na prve Iron Maiden, Judas Priest i Saxon s okusom Motorhead gdje ne manjka virtuoznih bravura i naglašenih breakova što je u principu ništa drugo nego li metalizirani r'n'r do balčaka. Kada bi ovu skladbu snimili i producirali u daleko boljem izdanju, smiješio bi im se i mogući singl, naravno pod uvjetom da pronađu odgovarajućeg izdavača. Pjesma nije daleko od urnebesnog hita koji samo što ne postane hardcore-metal. Pjesma "Hellbound" već se pronašla na njihovom prvom demu "Sex, Drugs and Hellbound (2009), no ovdje je daleko bolje odsvirana, a i odpjevana. Međutim, uspuređujući njihov prvi s ovim drugim demo materijalom uočljive su dvije frapantne razlike; prvi je odlično i čisto snimljeni r'n'r (tamo su bile još dvije skladbe - instrumental "Whiskey gone" i pjevana "Hot ride"), ali nema potrebni metal 'groove' kojem vjerojatno Deda i ekipa teže, dok je ovaj daleko koncizniji što se tiče instrumentalističke energije, ali je lošijih tehničkih karakteristika. Meni se prvi demo daleko više sviđa zbog čistoće zvuka, ali to neka nikoga ne obeshrabri, na ovom drugom radu Hellbound su napravili korak dalje u svojoj strukturi zvuka gdje se osjeća da su počeli savladavati prve prepreke d.i.y. rada, te su krenuli daleko odriješitije sa izrazom energije i daleko konciznijih aranžmanskih struktura. A mora se pohvaliti i Brunov vokal koji je masniji i tečniji za razliku od prvog dema gdje je bio previše 'čist' i nekako pritajen. Elem, Hellbound imaju vraški opičene riffove i gotovo stadionske refrene koje je nemoguće ne zapamtiti; odmah se urežu u pamćenje, osobito "Hellbound", koja se nameće kao njihova ego-trip himna. "Sledgehammer" je još jedna pjesma s velikim karakteristikama klasičnog HM stila i time su zaokružili svoj autorski opus na ovom demu koji zvuči ništa drugo, nego kao pravi demo s prljavim zvukom. Namjerno ili ne..., ali da se mene pita, ja bih ovo sve skupa pročistio na kristalnu razinu. Dvije posljednje skladbe su obrade - "Bomber" (Motorhead) i "Let There be rock" (AC/DC) u klasičnom izdanju gdje nažalost Hellbound ne donose ništa novo osim poklanjanja velikim legendama koje su im više nego kultni uzori koje njeguju i teško će ga potisnuti s nekakvim 'zlatnim teletom' ili 'deset božjih zapovjedi'. Uostalom, to je samo r'n'r, a Hellbound ga sviraju baš onako kako stoji na omotnici - gitara i pivo. I to rade fantastično, mada je za moje pojmove prestarinski stil koji se hibridno zagubio negdje 80-ih godina. Ali što je interesantno, ovo još uvijek 'pali' stare vatre.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/hellboundnd

Diskografija:
Sex, Drugs and Hellbound (2009, d.i.y.)
Weapon Of Choice (2010, d.i.y.)
[  ]

KRANKŠVESTER - Krankšvester (2010, d.i.y.)

Najnoviji hrvatski hip-hop super duet iz Osijeka kojeg čine, odavno znani majstori rima Hrvoje Marjanović - Sett i Davor Miletić - 3ki Still. Obojica su nakon, kao što sami kažu u svojoj press biografiji, velebnih megauspjeha solo albuma po bivšoj Jugoslaviji i zemljama bivšeg SSSR-a odlučili dokapitalizirati svoja materijalna dobra udruživši se u jednu cijelinu kojoj će glavni zadatak biti opljačkati ono što se još može. Zato su odlučili igrati na finu kartu koja danas 'pali' - seks na sve moguće načine. Izbacivši bilo kakav lirski oblik koji bi zadirao u socio-političke, filozofske, društvene, religijske, pa i emotivne teme, shvatili su da je najjednostavnije pričati o seksu, svim mogućim radnjama u njemu i svemu što se oko njega događa jer je to najjednostavnija tema koju svi razumiju i koju svi rabe po nekoliko puta dnevno; sami ili s drugima - od tinejdžera, manekenki, sportaša, disco-freakova, đankoza koji su izašli iz komuna, intelektualki, do političara i svećenstva. Naravno, posve su izbacili nepotrebne subjekte (uglavnom oni su ti koji obavljaju radnje), te su sve prepustili svojem sočnom hip-hop vokabularu gdje valjda ne manjka niti jedan iole poznati naziv za spolovila, seksualne aktove i ine bajne čari od mirisa, preko kojekakvih pomagala do najsuvremenijih stimulansa s interneta. Slobodno bih mogao utvrditi da ovakav album u nas nikada nitko nije napravio, ne samo u domeni hip-hopa, već i u općenitom poimanju popularne glazbene scene od rocka i popa (zabavna estrada se ne računa, na njoj se nikada ne bi spomenula niti jedna 'prosta' riječ) do onog najzadrtijeg hardcore undergrounda. Da ne prepričavam u tančine šta sve ne rade i koga sve ne karaju kroz svojih 19 pjesama koje su osim po svojoj tematici vrlo duhovite, a često i sarkastične (uspjeli su izmasakrirati i Madonnin hit "Vogue" u pjesmi "Modna"), najbolji odgovor za vašu intimu pružiti će vam besplatni download albuma koji je, primjereno u skladu sa svjetonazorom, objavljen na Valentinovo 12.II 2010. Tek nekoliko tema odudara od seksa (primjerice "Majko, zovi dilera" ili spoken-word "Krankaveli"), no u kontekstu cijelog albuma koji traje punih 70 minuta imaju svoje točno određeno mjesto bez kojeg ova nadasve otkačena, provokativna i humoristična priča s obiljem trijeznih, pijanih, ukomiranih, nađankoziranih, predoziranih... perverzija i maštarija ne bi bila potpuna.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/3kistil i www.myspace.com/settnet
[  ]

MLIJEKO - Grobnica za Borisa Beckera (2010, d.i.y.)

Nakon obečavajućeg demo materijala "Ružna polusestra" i respektabilnog nastupa u Močvari kao predgrupa Goribor 27.XII 2009., Mlijeko su unatoč najavama da će debi album objaviti za Slušaj najglasnije, u posljednji trenutak odlučili da ga ipak izdaju kao d.i.y. ediciju. U ovako friškim okolnostima, poprilično je nezahvalno prognozirati koliko je ovaj potez idealan za band kome su se odškrinula vrata ka široj ekspanziji i to bi im se možda moglo odbiti u glavu. Naime, kada razmotrimo ovozemnu sukladnu indie-rock scenu koju je najbolje revitalizirao beogradski Popboks u suradnji s Odličnim Hrčkom, Mlijeko su svjesno odbacili cijeli niz pogodnosti koje bi im mogle pomoći u daljnjem radu bez obzira za kojeg izdavača objavili album. Izdavač, kakav god (naravno u pitanju je nezavisno izdavaštvo), još uvijek više znači od samizdat, odnosno d.i.y. produkcije, a ovim materijalom mogli su zakoračiti duboko u medijske prostore, te uz malo sreće i guranja nametnuti se i relevantnoj TV emisiji "VIP Music Club" i dospjeti na neke radijske top-ljestvice koje mnogo znače za učvršćivanje pozicija ovog mladog banda iz Dugog Sela. Kako god, Mlijeko su se možda spotaknuli na prvom koraku samo sa labilnošću kod izdavanja albuma, no u kreativnom dijelu su potpuno ozarili svojom blistavošću, inteligentno sročenom prgavom lirikom i vrlo uzbudljivom post-punk/indie-rock formom.

Kroz 10 vrlo kratkih pjesama (izuzev petominutne obrade "Mi plačemo iza tamnih naočara" niškog Dobrog Isaka), Mlijeko obire vrhnje frustracija post-adolescentnog razdoblja na kritički vrlo bijesan, lucidan i poprilično sofisticiran način kakvog primjerice nisu imali niti Električni orgazam na svojem istoimenom prvijencu iz 1981. S te strane aspekta, Mlijeko nisu bili u prilici da imaju Sinišu Škaricu koji je 'mentorski' opslužio sve one znamenite ex-Yu new-wave albume objavljene za Jugoton, pa su vođeni vlastitom intuicijom svoj najvažniji, debi album otvorili s najslabijom karikom albuma, uvodnom točkom "Čakija Moskva Dallas" koja bi daleko bolje funkcionirala da se nalazi na završetku albuma. Jer naime, nakon sampliranog govornog uvoda i bijesnog neandertala u stilu noise-rock škole, tekst ' on je dasa... sve mu žene pičke daju' je više nego neumjesna šala sa ničim izazvanim kultom teniskog asa Boris Beckera. Što im se to Becker zamjerio, ne bih htio ulaziti. Bio je veliki sportaš svojeg vremena, legenda teniskog reketa koja, koliko mi je poznato, nikome nije stala na žulj, čak štoviše, bio je vrlo fair-play igrač. Prije bi se reklo da Mlijeko iritira tenis kao šminkerski sport koji adutima donosi vrhnje, a njima niti sirutku. Eh, do vrhnja treba doći i zaraditi ga... Vođa banda Filip (gitara i vokal) je vrlo ljut i srdit momak, bijesan je na mnogo toga što ga okružuje i nalazi se u situaciji gdje ne može naći nikakav kompromis, to jest sa ničime nije zadovoljan i u ničemu ne nalazi oportunizam. Adekvatno tome, ponajbolje pjesme albuma "Države", "Glave" i "Govedo" sa Gang Of Four/ Bernays Propaganda konotacijama govore o frustracijama sa imageom, društvenim svjetonazorom i uspjehom, ali praktički ništa konkretno ne donose doli nabacanih sličica ispod klupe koje su se taložile godinama i čekale su samo vrijeme kada će biti zaljepljene u spomenar. Kroz njihove tekstove čovjek ostane obasut spoznajom da je blesav i malouman, filozofski uskraćen za njihova saznanja, te da nema razvijeni smisao za prilično težak crni humor u kome se spominju 'bokserice na pojase', 'moj drugi prijatelj sa zvijezdom na košulji', 'njihove istrimirane kevin kuranj bradice i velike točkaste glave', 'drž'te se za ruke'... Čudnovato su sročene ove pjesme, vrlo su enigmatične, mistične, ali su istovremeno i najcjelovitiji dio Mlijeko strukture. Jedina stara kompozicija "Komunista" koja u potpunosti usklađuje klasični post-punk i frustrirani naboj ka Boris Beckeru kaže 'opameti se i uzmi motku', ali niti tu nije posve jasno zašto su Mlijeko toliko frustrirani i bijesni mladići. Možda je relevantan odgovor na krajnje zapetljan svjetonazor Filipa podaren u pjesmi "Ljudi s velikim pišama" koja seksistički progovara o mračnoj ideologiji današnjice - 'one s velikom glavom i one s malom glavom i one bez glave i one sa četri glave i one s velikom pičkom i one s malom pičkom i one bez pičke i one s četri pičke/ oko moje glave žive svakojaka sranja, zbilja ne znam što se sprema, oko moje glave žive jako čudni ljudi... ja ih gledam kako žderu/ ja ih gledam kako gmižu, ja ih gledam kako mašu, ja ih gledam kako trguju'. Već spomenuta obrada Dobrog Isaka je najbolji prikaz ovog vrlo čudnog albuma koji je pun bolesnih i mračnih priča koje se nalaze pohranjene u dubokoj podsvjesti sa negativnim insinuacijama na prošlost. Nema kod Mlijeka veselih i optimističnih skladbi (to osobito pruža "Mrzim kad je moj jebač ružan" sa tekstom 'mrzim kad sam ružan' o masturbiranju u toaletu).

Album je perverzan, bolesno nadahnut sa jednostavnom tematikom momaka koji su puni snage i koje seks opčinjava više nego da im podarite milijun dolara, pucaju im hormoni od glave do pete, sad su u najboljoj kondiciji i za dobar fuk bi dali sve što mogu. Vrlo malo sam spomenuo odličnu glazbenu potku post-punk/new-wave etike koju Mlijeko imaju, kao i činjenicu da od njihovih tekstova ostanete doslovce zabezeknuti. Ovo je čudnovat i vrlo neobičan album kojeg da je objavila neka malo bolja etiketa koja bi ih gurnula naprijed, imao bi prilike zaživjeti i u daleko širim medijskim okvirima.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/mlijekoband

Diskografija:
Ružna polusestra (2009)
Grobnica za Borisa Beckera (2010)
[  ]

RAZNI IZVOĐAČI - Vreme brutalnih dobronamernika (2010, d.i.y)

Evo jednog primjera gdje je underground pobjedio komercijalu, nešto otprilike slično onome prošlogodišnjem potezu Dark:Scene Records kada je izveden vrlo dobro smišljeni trik sa obradama Lepe Brene na albumu "Dark Tribute to Lepa Brena" koji je doživio enormni broj downloada. Parafrazirajući današnji učinak diskografskih etiketa koje sve manje imaju konce u svojim rukama, vrlo nadobudni i lirički detaljno sposoban kreativac Milan B. Popović iz Beograda odlučio je napraviti, otprilike sličan vješti kompromis, te je vlastite pjesme dao na raspolaganje srpskim metal/rock bandovima (ukupno 17) koji su ih uglazbili u obliku heavy-metal izraza. Osim bandova iz Beograda, ovdje su prisutni izvođači iz Novog Sada, Kragujevca, Banja Luke, Petrovca na Mlavi, Smedereva, Pančeva, Zrenjanina...

S jedne strane, ovo se može protumačiti kao vrlo rijetki ego-trip u želji da se oformi stanoviti 'biografski soundtrack', no međutim, Milanovi stihovi su toliko jaki i upečatljivi (barem na papiru), da sam čitajući ih prvi puta, skoro pao u depresiju života koju sam davno ostavio u ratnim 90-im godinama. Njegov naglasak na emocije povezane sa turobnom stvarnošću propasti bilo kojeg oblika pozitivnosti koja se nameće sama po sebi, donosi krik individualca koji razumije (ili barem pokušava razumijeti) vlastiti košmar; i unutarnji i vanjski. Prema njima se odnosi s podjednakim simpatijama, obožava finoću, ali u jednu ruku uživa i u duševnom bolu koji mu donosi prijeko potreban adrenalin, pri čemu osjeća svoju 'bit' koja mu je prema prikazanoj lirici bila bezbroj puta osakaćena na razne načine.

Milan B. Popović je, citiram sa omotnice cd-a 'veoma retka zverka u ovoj našoj "zemlji čuda". Pre svega vrstan pesnik, novinar & muzički kritičar on držeći, na neku čudnu foru glavu iznad vode, istrajava u borbi protiv kulturnog beščašća i analfabetizma' (Ivan St. Rizigner). Inače je pjesnik i kolumnista u preko dvadeset novinskih i internet redakcija (od Večernjih novosti, Kvartala, Književnih novina do Serbian underground, Trablmejker i Barikade), prezenter je under i over-ground glazbene scene, te je vlasnik tri zbirke poezije - "Molitva tetoviranog srca", "Vreme dobronamernika" i "Oka da ne spustim dah".

Njegovi uglazbljeni stihovi su zagonetni, mistični, ponekad višesmjerni, no u svim slučajevima su individualni i bazirani su na olovno teškim preokupacijama koje variraju između života i smrti, ponekad i na suicidalnim sklonostima, a katkad i u svemu tome zasjaji poneka svjetla točka. Nazire se njegova vjerska i duhovna snaga, s vještom sposobnošću umije pomoću malo riječi dočarati onu fiktivnu činjenicu 'slika govori 1000 riječi', a u njegovom slučaju to je 'riječi govore 1000 slika', ili bolje rečeno, njegovi stihovi otvaraju vrata apsolutne percepcije o razmatranju života. U r'n'r-u na ovim područjima nismo imali ovakvog pjesnika koji je istovremeno krajnje ozbiljan, sugestivan i autorski moćan sa jednostavnim riječnikom. Posložio je liriku na način najprofinjenijeg poete koji umije stacionirati vlastitu misao u kompletan kolaž slika, događaja, stanja svijesti i duha. Njega ne razdiru primitivne i niske strasti, njegov glavni protivnik je on sam suočen s vlastitim strahovima i predrasudama, demonima i grijehovima, on optužuje sebe samoga pred licem pravde u situaciji kada vlada bezakonje i anarhija, a to cijelom lirskom opusu koji je ovdje prezentiran dodaje intenzivan eksplozivno emotivan naboj. Svaka njegova pjesma donosi enigmatičnost koju sam pokušavao shvatiti i protumačiti stavljajući se u određeni životni kontekst, no svaki puta kada sam nanovo čitao tekstove, asocijacije koje su se budile, dopirale su do najintimnijih psihičkih točaka koje bi me dovele do stanja ludila, paranoje i duhovnog raskola gdje se vodi ogorčena borba između zla i dobra. Sve to govori u prilog Milana koji je napisao maksimalno sofisticiranu liriku punu teškog bremena koje sažima prošlost i sadašnjost s obrisima budućnosti; on svoje stihove temelji na vlastitim preokupacijama, ali ih procesuira kao da su dio općenite 'svjetske boli'. Usporediti ga sa Ian Curtisom nije besmislica, no razlika je očita; Milan ove tekstove nije pisao s isključivom nakanom da postanu dio r'n'r-a. Kada bih počeo tumačiti značenje i simboliku njegovih stihova, vjerojatno bih u mnoštvo slučajeva otišao u krivom smjeru jer sam nekoliko puta pokušavao shvatiti i samome sebi obrazložiti njihov osnovni smisao, ali koliko god da sam se trudio, stalno su mi se kotile misli da sve što ću ispisati o ovome izuzetno nadarenom autoru, biti će moje malograđanske pogreške sitne duše piskarala koja ne razumije veličanstvenost umjetničke raskoši Milanove poezije. Odnosno, priznajem da na ovakve stihove nikada nisam naletio u ovozemnom r'n'r-u i samo bih ih mogao usporediti s daleko drugačijim, ali blisko sofisticiranim tekstovima Boe s prvog albuma iz 1981. koji su ispisani sa sasvim drugačijih aspekata, pa i Idola sa čuvenog albuma "Odbrana i poslednji dani" (1982). No, s vremenom, tekstovi Boe i Idola su postali razumljivi i objašnjeni, a ako ćemo staviti protu-uteg na vagu, tu je i EKV koje, priznajem, nikada nisam shvatio u najkomercijalnijem dijelu karijere jer mi se uvijek činilo da su sve njihove pjesme posljedica narko impresija i ne govore o ničemu osim o psihičkim stanjima Milan Mladenovića koji je lebdio u svojoj imaginarnoj stvarnosti nošen heroinom gordo žudeći za impresionizmom 'velikih i goruće bitnih' stvari. Nevermind...

Elem, vrijeme je da progovorimo i o samom albumu, tj njegovoj glazbenoj strani koja iznosi 74 minute. Moram priznati da izuzev nekolicine imena (Seraphim, Alogia & Sweety, Iskaz i Instant Karma), za preostali dio izvođača nisam imao prilike čuti, no to je sasvim drugi par rukava. Ova kompilacija se može podijeliti na ženski i muški dio vokalne izvedbe, tako da onaj ljepši otvaraju ABONOS, TALES OF DARK... i DARKSHINES (sa gothic-metal skladbama "Urlik", "Prah" i "Umiriti dan" s vrlo visokim vokalima), zatim ALOGIA & SWEETY sa Slađanom Milošević (jedna od najupečatljivijih skladbi na albumu "Izdaja" sa death/gothic sintagmama) i DEMETHER (amplificirani lagani pop/rock "Sunca kap") na samom završetku ove zbirke. Muški dio izvedbi tvore SERAPHIM (u gothic-metal varijanti "Povezuješ niti"), BACKBONE ("Zarđao vek"), ISKAZ (rap-metal "Polusvet"), DISPARADOR (vrlo lagani ambient-metal "Pokrov iznad mene"), a u rang klasičnih metal bandova mogu se uvrstiti ATLANTIDA ("Talasi"). Gotovo čitava druga polovina albuma sadrži i nezaobilazne laganice koje su u ovom slučaju aranžirali ART DILER - "Dok pogledom streljaš", ARMANTH - "Živite li?", A.R.CLUB - "Umiri me" (sa ženskim vokalom), akustična "Čekam" u izvedbi BROKEN STRINGS, ASPHALT CHANT - "Oprost" i završna "Dva" HEAVEN RAIN na progressive-rock/metal način. Poseban dio albuma koji se izdvaja od ostatka, uglavnom metalnog izraza je akustični blues-rock "Ponos" INSTANT KARME sa usnom harmonikom. Kompletan glazbeni materijal je shodno tekstovima vrlo mračan, no većina izvođača djeluje kao da su mahom svi pod utjecajem Nightwish i Symphony X, s tek neznatnim otklonima ka Dream Theatre i kurentnoj gothic/progressive struji. Možda sam potajno očekivao nakon zaista fantazmagoričnih Milanovih tekstova brutalnije, divlje, žešće, eksperimentalnije, psihodeličnije i ekscentričnije izvedbe u različitim stilskim varijacijama od thrasha, black, grind sve do metalcore, crust ili power-metala jer su gotovo svi tekstovi dušu dali za ekspresije na koje se mogu nizati brojne žanrovske odlike. Također je vrlo čudno da niti jedna izvedba nije u doom-metal formatu, koji se barem meni čini da još ponajviše odgovara etici i stilu Milanovih tekstova. A nije niti da izvedbe frcaju klasičnim deathom... No, kako god, njegovi tekstovi su daleko bolji od same prikazane glazbene građe jer je očigledno da bandovima nije bio osobiti prioritet uglazbljivati njegove stihove na način kao što ih to prakticiraju u svojem osobnom opusu. Sve je to urađeno u jednom tipičnom srednjestrujaškom metal stilu vjerojatno s nakanom da se dopadne širem auditoriju, pa se i nije išlo u energičnije i brutalnije naglašenije verzije.

Naslovi: 1.ABONOS - Urlik, 2.TALES OF DARK.. - Prah, 3.SERAPHIM - Povezuješ niti, 4.BACKBONE - Zarđao vek, 5.ALOGIA & SWEETY - Izdaja (ja bih da odmorim dušu), 6.ISKAZ - Polusvet, 7.DISPARADOR - Pokrov iznad mene, 8.DARKSHINES - Umiriti dan, 9.ART DILER - Dok pogledom streljaš, 10.ATLANTIDA - Talasi, 11.ARMANTH - Živite li?, 12.A.R.CLUB - Umiri me, 13.BROKEN STRINGS - Čekam, 14.INSTANT KARMA - Ponos, 15.ASPHALT CHANT - Oprost, 16.DEMETHER - Sunca kap, 17.HEAVEN RAIN - Dva

Ocjena (1-10): 7
Web: www.molitvatetoviranogsrca.com
[  ]

TEARS OF THE SOUL - Memory (2009, d.i.y.)

Tears Of The Soul je makedonski oneman band iz porodice Atanasovih, a ovaj puta je riječ o solo projektu Žarkovog brata (My Dying Time, Wipe Away, Smirenie, True Wisdom...) Martina koji korača otprilike sličnim stopama isprepličući metal i gothic potpomognut kibernetičkom potkom.
Ovaj vrlo dugačak album (76 minuta) donosi 10 instrumentala i 2 pjevana broja gdje vodeću ulogu igraju brojne unakrsno isprepletene melodije na klavijaturama i synth insinuacije na nijeme vokalne arije uz pratnju elektronskih ritmova u snažno baražiranom tempu s obiljem prelaza. Gitara je tek sporadično zastupljeni instrument premda je riječ o slojevitom gothic-metalu koji pokazuje izvjesne tehničke sklonosti ka progressive etici svirke. Doduše, progressive/sympho elementi nisu prisutni kroz grandiozne i zahtjevne aranžmane, već samo preko načina na koji Martin vrlo zapetljano istovremeno kombinira po nekoliko paralelnih melodija. Njegove instrumentalne varijacije jasno ukazuju da je pred nama vrlo talentirani glazbenik sklon egzibicionizmu koji bi se kroz rapidan razvoj mogao pretvoriti u rafiniranog perfekcionistu. Premda je cijeli niz kompozicija zasnovan na mnogobrojnim melodijskim improvizacijama koje s protokom skladbi od uvodne "Old song", preko "Memory", sve do "History" i "Voice" imaju praktički vrlo slične karakteristike, u nekima, poput laganije "The soul" osjeća se i lagani folk/etno motiv s ambijentalnim predznakom, dok kao izuzetak od kompletnog materijala odskaču pjevane "Awakening" i završna "Pod tvojim krilja (bonus)" sa gostujućim ženskim vokalom (pretpostavljam Marina Petruševska - Atanasova). Jedina boljka materijala je jednoličnost skladbi koje odreda zvuče kao interpretacija jedne te iste teme, te neadekvatna povezanost naziva kompozicija sa glazbenim sadržajem u kojem se po ničemu ne može zaključiti da se radi o inspiracijama iz kršćanstva kao što to stoji na njegovoj myspace stranici, tako da se cijeli niz ovih skladbi mogao slobodno nazvati 'improvizacija po Martinu I-XII'. Martin je tehnički i instrumentalistički veoma potkovan, no ovom albumu manjkaju poveznice u sadržaju koji je prvenstveno virtuozan, a daleko manje maštovit. Tehnički vrlo dobar glazbenik, no kompozitorski još uvijek tanak kao da se neprestano vrti u krug.

Ocjena (1-10): 5
Web: www.myspace.com/tearsofthesoulmusic

Diskografija:
ConvinceD (2007)
Memory (2009)

horvi // 25/03/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Houdini kot priča (z zasedbo Brem)

MATEJ KRAJNC: Houdini kot priča (z zasedbo Brem) (2017)

| 14/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Hardcore Problem Solver, EP

ADAM CARPET: Hardcore Problem Solver, EP (2017)

| 13/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
cover: Demo izvođači 2010., 3.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*