Ove godine sam bio vrlo škrt što se diče rubrike demo/d.i.y. izvođači. Razlog je što sve više njih radi strahovito kvalitetne materijale koji svojim sadržajem, produkcijom, zvukom i stilom posve odskaču od one klasične 'demo' domene. Izdanja su sve kreativnija i maštovitija, tu su ponekad i bogato smišljeni omoti i dizajni kakve nećete naći niti na skupim oficijelnim cd-ovima, a i same storije koje idu u prilog svjetonazora odudaraju od opskurno prohodanih prvih par glazbenih koraka. Evo, tako sam ove godine u ovu rubriku namjeravao uvrstiti mnoštvo izdanja (Disco'n'Action, Leifert, Biciklić, Zayn, Črni pes, Garage In July, Zvonimir Varga, Petrol, Radost!, Punčke...), mnoga je recenzirao Z. Marković (ex-Durden), neka su naknadno objavljena za Slušaj najglasnije i još neke naše nezavisne izdavače, no sva ta izdanja odreda imaju odlike visokog kreativnog dometa, kao i zasluženi rejting kod ponekih izvođača koje je nezahvalno trpati u isti pretinac s početnicima, juniorima, pionirima i malom školom.
ARMAROTH - False Vision, EP (d.i.y., 2013)

Slovenski kvintet iz Kranja osnovan je još 2008., no imali su nekih promijena postave, te su se inkarnirali 2013. i tek sada realizirali debi EP. Sa dvije gitare (Martin Jagodić i Klemen Govekar), bubnjevima (Andrej Gregorc), basom (Dino Rebolj) i grubo dubokim harsh vokalom (Filip Košnik) stvorili su prilično brutalan death materijal s tehnički dobro potkovanim međuigrama.

Nisu osobito brzi u tempovima, preferiraju mnoštvo uobičajenih blastbeatova, ali osnovni taktovi su im u principu tromiji i umjereni, zasnovani prvenstveno na kompaktno razdvojenom gitarskom radu s mnogo melodičnih konfiguracija i kompleksnih aranžmana koliko to žanr dozvoljava. Snimak je vrlo dobar, vokal je možda malčice previše isturen, pa se stiče 'tanak' dojam njihove snage, dok su bubnjevi nekako suviše potisnuti u pozadinu. Čisto s tehničke strane, miks je mogao biti i bolje urađen.

Posve jednostavna lirika na engleskom jeziku donosi pregršt ozbiljnih, katkad metaforičkih tema o svjetskim bolima i problemima današnjice s pomalo angažirane strane, recimo o svakodnevnim nemirima širom svijeta, pohlepnoj imperijalističkoj politici, žrtvama korupcije, velikoj patnji potlačenih, kao i hrabrosti onih koji o svemu tome ne mogu i ne žele šutjeti. Elem, to su sve uobičajene preokupacije o monstruoznom i grabežljivom diktatoru kojeg jedino slijepac pored zdravih očiju ne može uočiti, a vrlo elegantno su započete naracijama Gavin Mckenziea u kratkom naslovnom uvodniku "False vision" koji zvučno nije death, već elektronski ambijentalni trip-hop.

Glavni materijal od 4 kompozicije varira raznovrsnim karakteristikama deatha gibajući se od najtromije "Modern man" s kompleksnijim aranžmanom, nešto brže u umjerenom tempu "High", do dva najbrža i najžešća komada "Labyrinth of greed" i "Cell that we bleed in". Čistoća svirke je jedna od najkvalitetnijih osobina ovog rada. Premda su to furiozno napucane baraže, one su vrlo koncizne i zavidno nonšalantne, odsvirane su s takvom lakoćom da pomislite kako je death nevjerojatno laka i jednostavna, a u stvari vrlo zahtjevna glazba. Pjesme nisu nimalo naporne za slušanje ako gajite šmek prema tom žanru, a oni pravi poklonici žanra mogu se iznenaditi sa nepretencioznošću i finoćom realizacije u kojoj nema ama baš nikakve prljavštine i zakukuljenih sekvenci koje su nedokučive za odgonetnuti.

Iznenađujuće čisto kao suza. Još ako tako zvuče i uživo, onda svaka čast susjedima iz dežele.

Naslovi: 1.False vision, 2.Modern man, 3.High, 4.Labyrinth of greed, 5.Cell that we bleed in

Ocjena (1-10): 8
Web: armaroth.bandcamp.com
ELEPHANT STALKER - Elephant Stalker (d.i.y., 2012)

Ne znam kako mi je promaknuo s radara ticala ovaj instrumentalni četverac iz Zagreba koji je još ujesen 2012. objavio ovaj debitantski EP mada sam čitao vrlo pohvalno o bendu, no tek sam se s njima suočio prilikom gostovanja američkih Generation Of Vipers u Attacku 16.IX 2013. I to skoro godinu dana nakon što je materijal objavljen; bend me doslovce ostavio bez riječi ko' zadnjeg šufta što vic konta sa zaostatkom jeke od pet kilometri frekvencijske histereze po brdima, dolinama, vrtačama i šumskim goletima. Ispravljam svoj nemar i neupućenost, a i činjenicu da mnogo toga nečujno propuštam kroz prste jer i moj kolega Durden vrlo aktivno prati blisku scenu. Išo' sam provjeriti da možda recenzija nije već ranije objavljena na našem webu. Nije. Šteta. Da sam čuo bend na vrijeme, a Durdenove preporuke inače zlata vrijede, ovaj EP bi ušao među top-10 domaćih izdanja za 2012. na mojoj listi...

Ovako, bend su Marez (bas), Matija (bubnjevi), te Pinki i Filip (gitare), a do dana današnjeg su odsvirali tek nekoliko koncerata po zagrebačkim klubovima Spunk, Vip clubu, spomenutom Attacku i jedan u sisačkom Skwhatu. Biografija nema nikakvih službenih arheoloških ishodišta, no antropološka analiza njihove zvučne strukture upućuje da su odrastali na kamenitom teritoriju stonera, post-metala i post-rocka, daleko od zelenih šuma i livada, cvrkuta ptičica, skakutanja srna i zečeva uz žubor potočića i razdragane dragane što ih zove na večeru i sav pripadajući kontekst nakon uspješnog lova divokoza i muflona po stjenovitim gudurama obraslim mahovinom, makijom i ponekim runolistom.

Oni dostojanstveno i slonovski teško koračaju kroz utabane putešestvije pripadajućih žanrova ne zadržavajući se mnogo po turističkim puteljcima diveći se krajoliku da bi malo otpočinuli umorne noge jer umorni nisu. Tek su počeli i čemu onda stati. Ritam im je masivan i trom, nabijen melodijskim basovima izbačenim u prvi plan na koje su naredane minimalističke gitarske gradacije. Ali za razliku od post shema gdje repeticije i krešenda igraju vodeću ulogu, oni neprekidno pomiću standardne teze o suhoparnosti stilizacije novim dodacima konstruiravši snažan bedem staccata, riffova, solaža i tremola omeđenih, razdvojenih ili spojenih, kako kome drago, ritmičnim breakovima. Na cijelu konstrukciju kao specijalni premaz katkad u aranžmanima dolaze atmosferične gitare koje zazvuče poput syntha, te sve skupa ovih nešto manje od 20 minuta pokazuje njihovu kompetentnost za stvaranje kontemplacije žestoke i ambijentalne sinteze koja ne narušava homogenost 3 odlične kompozicije "The road not taken", "Blue screen of death" i meni osobno ponajbolje "Gathes of Azula". U tom pogledu imaju i stanovite prog karakteristike (uvodna "Prelude" je kratki jednominutni ambijentalni 'intro'), te ostavljaju dovoljno širok horizont za razvoj improvizacija prema osobnim afinitetima.

Dakako, na koncertu to još bolje, moćnije, prljavije i, svakako, glasnije zvuči. Još to nije svjetski, ali kapa dolje.

Naslovi: 1.Prelude, 2.The road not taken, 3.Blue screen of death, 4.Gathes of Azula

Ocjena (1-10): 8
Web: elephantstalker.bandcamp.com
SE'AM - Eat Shit. Buy Shit. Be Shit. Die. (d.i.y., 2013)

Dvočlani zagrebački bend kojeg čine Millhouse i Chameleon ogorčeni su i frustrirani predstavnici undergrounda koji, kao što im i sam naziv ovog djela govori, pišaju i seru po cijeloj estradi punoj govana. Kažu da su probuđeni njenim smradom koji se čuje iza svakog ugla i namjera im je njihova beživotna tijela razgraditi u vlastitom gnoju. Na omotu se jasno vidi da su izašli na čistinu i skinuli gasmaske, hahaha...

S ovakvim stavom išamaraju već na samom početku bez obzira da ste i poslušali materijal. Prgavi, zajebani i buntovni momci pretežiraju mnoštvo stilova od punka, hardcorea, nu-metala, garažnog rocka, ali najjači utisak je da su najbliskiji grungeu. Obojica pjevaju i sviraju, a premda su duet, na ovih 28 minuta nasnimili su cijelu paletu instrumenata poput klasične rock postave katkad kombinirajući klavijature i vješto impregnirane vokale. Zvučna slika je fino usklađena i nema nikakvog govora o smradu koji zaudara, naprotiv, ovo je vrlo revoltiran, tehnički pomno dotjeran i detaljiziran koncept kao da je rađen od strane producenta s istančanim njuhom za neke kurentne, a dakako i prohujale stilove unazad dvadesetak godina. Svi su oni vrlo dobro satkani i isprepleteni s domišljato sređenim aranžmanima uključujući i vrlo dobru i uigranu svirku.

'Sranje', ajmo ga tako nazvati od milja s neskrivenim simpatijama, otvara kratki jednominutni urnebesni minimalistički hardcore "Vozim pijan" u dvodjelnom aranžmanu koji se po svim karakteristikama posve odvaja od ostatka prezentirane materije koju čini 7 pjesama - 4 su na hrvatskom, a 3 na engleskom jeziku. Već naredna "Rio" pokazuje kompleksnu strukturu kombinacije laganog uvodnika, eksplozivnog hardcore/nu metal/grunge refrena i psihotične atmosfere popraćene klavijaturama. "Božo" je također dvojaka s izmjenama tromog i energičnog aranžmana, ovaj puta u prljavom garažnom punk-rock izdanju, a sama pjesma po svojim sugestivnim lirskim karakteristikama spada u onu sortu čudnovatih metafora kakve su recimo znali rabiti Trobecove krušne peći o recimo "Gašparu", "Đuri" ili "Franji". Se'Am spominju Matiju, Vitu, Saleta, Sinkea i mističnog Božu koji ih čeka... Hm? S Trobecima ih veže, barem tematski, još jedna stvar - "Kauboj" (Trobeci su imali "Kauboj ili kozak") puna nasilja, perverzija, klanja i manijakalno sadističkog iživljavanja kao da su bili nadahnuti upravo Metod Trobecom. "Sluga" je opet u prepoznatljivom maniru Nirvane otprilike a'la "Lithium" s frustriranim emotivnim nabojem, dok je najdulja "On and on" tromi grunge/stoner koji nakon 5 minuta eruptira s energičnim riffovima i okončava psihodeličnim slow-down motivima popraćenim vješto izbalansiranim vokalnim nijemim arijama. Posljednja "Santa Monica" u sladunjavom izdanju je blago dodvoravanje mainstreamovskim pop-punk/grunge referencama skrenuvši iz undergrounda ka nepreglednoj hordi vrlo sličnih bendova koji su ostvarili milijunske tiraže (Blink 182, Fall Out Boy, Jimmy Eat World, Good Charlotte i sl.).

Neosporno je da ovi momci imaju osim talenta i pravi alat i oružje koje umiju koristiti - pogan jezik i surovu narav. Nisu bezazleni, ponajmanje bezbijedni i ne trabunjaju bapske štorije izvan r'n'r konteksta. Sve se to računa u staž koji je tek nedavno otpočeo. Vrlo perspektivno s mnogo šansi da nauče kako ne valja jesti govna, ne kupovati sranja, ne biti smrad od čovjeka i ne skončati u vlastitom izmetu.

Naslovi: 1.Vozim pijan, 2.Ria, 3.Božo, 4.Kauboj, 5.Sluga, 6.On and on, 7.Santa Monica

Ocjena (1-10): 7
Web: seam7.bandcamp.com
VALTER HORVAT - Ljudski faktor nije presudan (d.i.y., 2013)

Odličan demo materijal poslao nam je mladi zagrebački elektronski kantautor koji se drži svetog pisma - Kraftwerk od kojeg ne odstupa niti milimetar. On bi rado bio novi član majstora iz Dusseldorfa, isto kao i mnogi koji obožavaju svoje idole u raznim žanrovima.

Minimalističkom tehnikom je uspješno ovladao na prvom koraku, kao i vokodiranim efektima, ima relativno odgovarajući tempo, fino usmjerene sintakse futurizma konca 70-ih i početka 80-ih, čak se nadograđuje i na 21. stoljeće što je mnogima začahurenima u 20. stoljeće nedokučiv problem s onim tezama da sve što je došlo nakon 1977. i punka ne vrijedi ni pišljiva boba. Ostavimo te priče.

Krenimo redom. Znate "Warm letheretthe"? E, prva Valterova pjesma je "Generički takt" u otprilike sličnom naboju s time da je pjesmi dao strašno zabavan dojam 'zapleši samnom/ zaplešimo zajedno'. A 'govorite li hrvatski?' dočekuje u ubjedljivo najboljem komadu ovog materijala - pjesmi "Operator" koja je sirova, pljunuta obrada Kraftwerk "Pocket calculator" na hrvatskom jeziku. Najdulji komad "Dijaktrika" s puno minimalističkih melodijskih igrica od par akorda koji su u principu klasični new-wave/punk/synth-pop obrazac lepršavo zovu na plesni podij fade-in/ fade out izmjenama harmi i ritmova, te zabavnim auto-tune vokalima kao što su se Kraftwerk znali opustiti na svojim bezbrojnim probama od kojih su neki demo zapisi uspjeli tko zna kako dospjeti izvan Kling-Klang studija na internet (ja ih imam nekoliko). Zadnja "Majka sintaksa" je najsporija u umjerenom tempu i otprilike sadrži sve osnove minimalističkih melodijskih modulacija.

U svemu ovome je očit visoki artistički 'laboratorijski' pristup sterilno čiste produkcije s tekstovima na hrvatskom jeziku i opskurnim, ali sasvim dovoljnim tehničkim predispozicijama usmjerenih na osnovnu kibernetiku iskonskog electro-popa. Izdanje je fizički objavljeno kao mini-disc (!) u zapakiranoj crveno-bijeloj kutijici, te je vrlo brzo rasprodano. Tko ga ima - sretnik.

Naslovi: 1.Generički takt, 2.Operator, 3.Dijaktrika, 4.Majka sintaksa

Ocjena (1-10): 7
VALTER HORVAT - U zdravom stroju zdrav duh (d.i.y., 2013)

Nedugo nakon prvog, uslijedilo je i drugo izdanje kao kratki free-download EP/singl s dvije obrade - D.A.F. "Mein hertz mach bum" pod nazivom "Aritmija" i Vanity 6 "Drive me wild" kao "Ja sam tvoj". Obje obrade su dobile zvrkast i šašav ton s otkačenim prevodima na hrvatski jezik pri čemu je VH zadržao sve vitalne karakteristike prvog, daleko boljeg i sadržajnijeg EP-ija.

Za početak nije loše budući da je već i startao s prvim nastupima. Znači, raditi će se i susretati ćemo ga s novim ostvarenjima...

Naslovi: 1.Aritmija, 2.Ja sam tvoj

Ocjena (1-10): 6
Web: facebook.com/valter.horvat

Diskografija:
Ljudski faktor nije presudan (2013)
U zdravom stroju zdrav duh (2013)
VINYL SLANG - Spearhead (d.i.y., 2013)

Sad da ne ponavljan one po tko zna ispričane hipotetske bajke šta bi bilo kad bi bilo, no poslušate li ovaj fantastičan materijal benda iz Županje možete i sami zaključiti da naši izdavači osim onih nekoliko rijetkih što su se specijalizirali za određene žanrove nemaju njuh i afinitet za kibiciranje potencijalno komercijalnih mladih aduta.

Vinyl Slang su kvartet iz Županje osnovan u prvoj polovici 2011., te djeluju u sastavu Domagoj Talan (vokal, gitara), Mario Kuzman (glavna gitara), Marko Vujković (bas) i Nikola Dubravac (bubnjevi). Ovo što su snimili kod kuće u studiju Bu otprilike se kreće na razmeđi post-grungea, stonera, progressive, alternativnog i hard-rocka bez onih 'indie' svaštarenja. Kraće, ovo je suvremeni čvrsti rock izrastao iz nasljedstva i dugovječnih zasada Led Zeppelin, Pearl Jam, Soundgarden, te su, kao što se i može pretpostaviti, lirski orijentirani na engleski jezik. Vokal Domagoja je vrlo blizak Eddie Wedderu, a tekstovi su veoma dobri - sofisticirani, metaforički, pomalo morbidni i svi su uglavnom individualno poetski nadahnuti nekim vrlo mučnim frustrirajućim iskustvima (uvodna "Cage" i "Puppet" o marioneti koja nakon odigrane predstave čami na polici) u kojima se pronađe i čudnovatih fikcija ("Lucy's dream" i "Oak"), mračnih, jezovitih i depresivnih sfera ("King in the ground", "Blurry sihouettes"), a tek samo jedna je u emotivno-elegičnom raspoloženju o raskidu veze ("Without a sound"). Jednu, iskreno nisam mogao dešifrirati o čemu točno govori ("Before it happened"). Meni kao starom freaku čini se nešto poput metaforičke glorifikacije demonskog prokletstva heroina, no možda je riječ o nečemu sasvim drugačijem. Umjetnička i poetska sloboda izražavanja kod ovih Slavonaca je na visokom stupnju r'n'r poezije, to nema nikakve sumnje.

Dakle, već u startu je bend zaigrao na ciljanu igru ne tražeći se i ne vrludajući ajmo probati ovako, pa sad malo onako. Imaju potpuno izgrađen svjetonazor poput svih velikih svjetskih bendova od kojih su mnogi do tog stadija došli tek nakon nekoliko albuma, a usput, i mnoštvo njih je kroz karijere uspjelo ostvariti tek po nekoliko uistinu kvalitetnih pjesama bez obzira imali oni dva-tri hvaljena ili cijelo brdo nepotrebnih albuma s ponekim pravim pogotkom.

Vinyl Slang ovdje imaju impresivnu kolekciju od 11 fantastičnih pjesama od kojih ama baš niti jedna nije zakrpa koja je prošvercana samo tek toliko da jeste. Kompozicije su satkane s mnogo distorziranih staccato riffova, ponekim akustičnim intervalima, u globalu gledajući imaju kompleksnije aranžmane gradeći dinamiku na sjajno ugođenim gitarskim dionicama koje se neprekidno mijenjaju, dižu i spuštaju tenzije tamo gdje je potrebno i gdje su osjetili da to baš upravo tako mora biti. Jednostavno, ne znate kuda će aranžmanski tok odvesti prije ili poslije refrena ponirući u harmonične i melodične kreativnosti od kojih ne može biti dosadno. Katkad defiliraju i kroz psihodelične sfere, te se na samom finišu albuma dokazuju i kao majstori tromijeg blues-rocka u najduljoj "Jaw" napucanoj solažama i gitarskim intervencijama.

Jedan od ubjedljivo najboljih d.i.y. materijala koje je moje uho čulo u ovom fahu 2013. godine. Komercijalni potencijal je golem. Da ovo čuju Amerikanci (uz naravno neke jako dobre preporuke organiziranog hrvatskog managementa koji radi sasvim pogrešne stvari), odmah bi im pružili dobro podmazan ugovor, a Pearl Jam bi ozbiljno razmislili da je došlo vrijeme za objesiti gitare o klin. Ali, gdje i kako našim gluhim zaostalim kmetovima pojasniti izvrsnost kakvoće nečega što oni sami ne mogu definirati, a tuđe sugestije ne prihvaćaju?

Bravissimo za Županjce!

Naslovi: 1.Cage, 2.Lucy's dream, 3.Victim role, 4.Before it happened, 5.King in the ground, 6.Blurry sihouettes, 7.The squatters, 8.Oak, 9.Puppet, 10.Without a sound, 11.Jaw

Ocjena (1-10): 10
Web: facebook.com/vinylslang

horvi // 01/10/2013