BLACK REAPER - Bad Moon Rising (d.i.y, 2017)

Već sam se uplašio kako će cijeli album krenuti u neželjene 'catchy' vode kad je počela uvodna pjesma "Moonrise", međutim, tok ovog vrlo dugačkog albuma od skoro 48 minuta me uvjerio u suprotno. Pred nama su vješti Slovenci što su srcem i dušom u starom thrash metalu s primjesama NWOTBHM. Gitaristi su, van svake sumnje majstori zanata, vokal je dostatno opak s pravim starinskim šlihom i ovih njihovih čak 12 pjesama udaraju poput rane Metallice.



Istina, koliko mi se čini bubnjevi su programirani ritam, ali ništa za to. Mnogi veliki bendovi, ne bi ste vjerovali ionako koriste pogodnosti kompjuterske tehnologije tako da je danas vrlo teško saznati što se odsvira uživo, osobito u ovakvim ekstremnijim žanrovima. Ovih petero momaka prije ovog albuma imaju samo jedan demo s dvije pjesme "Let there be war" i "Dream Killer" objavljene tek nedavno, u ljeto 2016. i komotono su se mogle naći na ovome albumu, a ovaj materijal im udara najubojitijom snagom žanra. Vjerojatno niti vama nije osobito bitno tko su ovi mladi momci u bendu i nisu vam važne njihove individualne priče o sjebanom životu unazad zadnjih 20-tak godina, ali zato su gradivo unazad tog perioda vješto savladali prašeći odličan thrash metal na zavidnoj svjetskoj razini. Od pjesme do pjesme upućuju fantastične performanse u svim pogledima. Bend su o kome će se u budućnosti itekako zboriti samo da ne potonu u prosječnost balkanske kaljuže, a to je, barem za sada, teško povjerovati. Predzadnja stvar "Agent zero" im počinje akustikom, no to je jedini 'sentimentalniji' dio. Loš mjesec je odavno izašao, ovi fantje ga potvrđuju ovim odličnim albumom.

Naslovi: 1.Moonrise, 2.Blood moon rising, 3.Disguise, 4.Psycho, 5.Promised land, 6.Nuclear strike, 7.Enlighted by fire, 8.Lost souls, 9.Black Jack, 10.March of the reaper, 11.Agent zero, 12.Reclamation of prophecy

Ocjena (1-10): 8
Web: https://blackreaper2.bandcamp.com/ CORE OF CREATION - Optimal Configuration, EP (d.i.y., 2017)

Varaždinska scena se ponovno probudila kao u ono zlatno doba 90-ih kada je aktivno bilo pozamašan broj bendova i izvođača. Evo, ovom prilikom nakon podulje pauze u ovoj rubrici imamo čak dva (drugi su Richter), a Core Of Creation su relativno mlađi sastav čija povijest datira od 2012. Tri godine kasnije su odlučili raditi vlastitu glazbu da bi 20.08.2017. i zvanično obznanili ovaj svoj prvi EP dostupan za početak na youtube i bandcamp stranicama.



Stilski ih odlikuje standardni symphonic progressive metal u kome role na mikrofonu izmjenjuju senzibilna Ines Siuc i daleko grublji, narafski growl glavnog meštra za klavijature i orkestracije Petar Škvorc. Ne treba niti spominjati da su tekstovi na engleskom jeziku, a tematika im je vrlo humanističke prirode implicitno vezana uz ekologiju, religijske premise, tehnološki napredak kojeg ne gledaju s pozitivističkog aspekta, te dublje životne filozofije. Uglavnom se ne bave sofisticiranim metodama poetike stremeći kako god da sveobuhvatno prikažu optimizam u sferi društvenog i duševnog posrtanja. Sasvim solidno u tom segmentu, dok im je glazba poprilično reducirana na jednostavnije konture u kojima glavnu riječ vode harmonije klavijatura i sintetičke orkestracije u kojima je osnovni metalurški kontekst podosta izgubio. Gitara Matije Čića, te basovi Josipa Jaklina su samo epizodni dio infrastrukture, a ritmovi su programirani (snimatelj Stanislav Muškinja). Ljubitelju ovakvog žanra zasmetati će to premalo učešće gitarskih riffova i jače izraženijih tempova na račun epskog glazbenog koncepta premda sveskupa uopće nije nimalo bezazleno zamišljeno i oblikovano. 3 kompozicije su vokalne, imaju svoje uspone, dinamiku i slojevitost u kojoj je dozvoljeno da se razmašu raskošnije konfigurirani aranžmani (osobito "Sin of the flesh" i "The omega point") što odiše uzbudljivom zvučno-lirskom fabulom od početka do kraja s instrumentalnim uvodnikom "Entropy of life" i klavirskom završnicom "Moving data". Za početak diskografske karijere, ove 24 minute su sasvim okey uzorak kojeg se neće posramiti jednog dana ako s daleko kompleksnijim i za očekivati je, naprednijim tonskim performansima osvoje širi auditorij s obzirom da u ovome fahu na našim prostorima i nemaju preveliku konkurenciju.

Naslovi: 1.Entropy of life, 2.The new design, 3.Sin of the flesh, 4.The omega point, 5.Moving data

Ocjena (1-10): 6
Web: https://coreofcreation.bandcamp.com/ PONTON - April Exc. (d.i.y./ Labud KUP, 2017)

Ako odete na bandcamp stranicu ovog beogradskog dvojca, zateći će te naslov ovog albuma popraćenog samo s jednom kompozicijom "Brod" koju sam recenzirao prije cirka 5 mjeseci. Bila im je to priprema za novi dugosvirajući rad i kao takva je ostala i dalje zbunjujući svojim sadržajem. Ne, novi album je znatno komplementarniji, nosi naslov "April Exc.", te ima dvije teme pozamašnih duljina u prosjeku svaka po gotovo pola sata, a u međuvremenu je realiziran na Labud KUP, za sada, koliko mi se čini, internet etiketi koja ima 3 izdanja (https://labudkup.bandcamp.com/album/ponton-april). "Side A" od 26 minuta eteričnim ambijentalnim špacirungom vrši premaze synth atmosferskih harmonija s akustičnom staccato gitarom u ležerno odvaljenom drone štimungu, no taman kad se pomisli kako će se sve odvijati tim tokom, oko 15-te minute odjednom iskoče neočekivane eksperimentalne vragolije s korištenjem neo-glitch/ tech/ trap improvizacija koje se vrlo dovitljivim aranžmanom stapaju u stanoviti post-rock. Vau! Početak "Side B" pripada dobro znanim performansima teme "Brod" koja je sada obogaćena dodacima murmura i žamora ljudi, zrikavaca, a bome i žešćim zvukovima koji asociraju na neku mašineriju poput motora ili propelera koji se zaustavljaju oko sedme minute prepuštajući prioritet eksterijeru jata ptica i akustičnoj gitarskoj seansi orijentirajući se na suptilnu svirku minimalističke neo-classical strukture. Kroz temu se nižu slojeviti progressive premazi s kojima ovaj dvojac nema ama baš nikakvih aranžmanskih poteškoća. Naizgled, njihova glazba još od samih početaka iz 2010. djeluje kao da u nju mogu ubaciti štošta, a da ne zaglibe u nepotrebne teritorije, međutim osjeća se da itekako pažljivo razmatraju razvoj svake kompozicije; ovdje je to sveprisutno eterično valjanje koje oko 20-te minute upotpunjuje zvuk nalik na neki duhački instrument (hm, saksofon moguće) ostajući vjerni etici drone disonantama u rastegnutim melodijskim intervalima, pa se onda opet samplovima automobila iz morskog pejzaža vraćaju na kopno u urbanije atmosfere koje su vrlo mračne, da bi se nakon skoro 33 minute šetnje i lutanja cijela priča ponovno vratila u morske valove.

Ovaj album im je ponovno pun ambijentalni pogodak u kome je fabula potpuno jasna. Predviđen za proljetno maštanje, vrlo dobro sjeda i u tekuće ljetne radosti i raspoloženja koje su na zalasku, a također opet dobro dođe kao jesenska ili zimska idila. Ili barem kao sjećanje na provedeni godišnji odmor negdje uz veliku vodu.

Naslovi: 1.Side A, 2.Side B

Ocjena (1-10): 10
Web: https://pntn.bandcamp.com/

Diskografija:
Cyan City (2010)
Post (2012)
Wooolen (2013)
StJv, EP (2015)
Somot (2016)
April Exc (2017) RICHTER - Demo (d.i.y., 2017)

Prvi zvanični materijali varaždinskog četverca frcaju obilatim gitarističkim kalorijama Marka Presečkog Labuda i upečatljivo autoritativnim vokalom Daše Suhić koja bi bez ikakvih problema mogla stati na čelo razvikanih ženskih uloga kakve primjerice imaju Skin, Otep Shamaya, Lita Ford, Courtney Love, Juliette Lewis, Sandra Nasic, Linda Perry... Njen moćan mezzosopran gotovo da vrišti izlazeći iz pop konteksta vrlo slične boje i intonacije poput Yaye koja je, zna se u kakvim vodama, no Daša ima razvijen smisao za daleko teže performanse koji su na granicama heavy/ screamo growla zadržavajući ga u okvirima poprilično žestoke glazbene infrastrukture benda nošenog čvrstim alternativnim rockom s ponešto funk i hard-rock elemenata. Ritam sekcija im je također potencirana šusom i drukom (Ivan Vinković Ištvan - bubnjevi, Gašper Gantar - bas) korespondirajući moderan oblik indie fuzije u kojoj se osjećaju i stanovite natruhe punka uvezenog sa sporedne strane.

Fino kolažirana energija balansirana je kroz suptilno dinamičke aranžmane što se u slučaju završne (i najdulje) "Šuma" razvija od početnih post-rock ambijentalija u osebujno atmosferičan i vokalno erotiziran komad napucan gitarskom eksplozijom post-grungea podsjećajući na nekadašnje Jacky Kill The Bitch iz susjednog im Ivanovca kod Čakovca, koji su također imali djevojku na vodećem vokalu. Srž preostale 3 kompozicije je potenciran žestokim performansima hard-rock/ funka ("Oni dolaze"), grunge/funk-punka s reperskim vokalizacijama ("Bed") i melodičnim blueseskim riffovima s obilatim pritiscima na papučicu distorzije ("Novi film") neprekidno održavajući intenzitet nepredvidljivosti s kojom pokazuju i konotacije kompleksnijeg kompozitorskog pristupa.



Lirika im također ima zanimljivo postavljene relacije koje se kreću od strasti sve do bunta na socio-političkoj razini u sofisticiranom maniru. Ne upiru direktno poput hardcore ili angažiranih punk stihoklepaca u bit problematike, ali ona se itekako osjeća 'između redaka' na način dostatno pragmatičnog, a i vrlo uzbudljivo sročenog prikaza otuđenja koji ih na jednu vrlo čudnu foru veseli: pronalazi se inspiracija u nevoljama i negativnijim, odnosno manje perspektivnim činjenicama s kojima ostvaruju artistički pomaknut rockersko-punkerski smisao za protest. Odnosno, dovitljivije su konceptualizirani ponirući u osobeno-istraživački poriv koji im s pravom donosi epitet autorske legitimnosti, a valja se nadati kroz izvjesno vrijeme i prepoznatljivosti. Za prvi uradak, ovo je više nego odlično.

Naslovi: 1.Oni dolaze, 2.Bed, 3.Novi film, 4.Šuma

Ocjena (1-10): 8
Web: https://therichter.bandcamp.com/releases SPOKOi! - Izgubljen (d.i.y., 2017)

Opa! S prvim dugosvirajućim radom od 40 minuta, ovi friškiji zagrebački Oi!/street punkeri ozbiljno se nameću za ovogodišnju kandidaturu žanrovski vodećeg benda metropole uz momentalnu diskografsku neaktivnost apsolutnih zvijezda Šank?! SpokOi! su se nakon onog demo materijala iz 2015. bacili na ozbiljan posao kreiranja novih kompozicija u kojima nema previše vrludanja ostavivši te stare materijale postrance, no vjerojatnost je da će u dogledno vrijeme i oni biti prepoznati kao ultimativne himne benda.



Novih 14 pjesama puca energijom klasičnih žanrovskih obrazaca; tu nema nikakve filozofije nametanja nekih zahtjevnijih aranžmanskih zahvata ili poteza koji bi plijenili osobitu pažnju glede sviračke tehnike, odnosno, sve je u odavno prepoznatljivim gabaritima i formatima do maksimalno 3 i pol minute što uključuje eksplozivne riffove (Janko i Flegs), brze tempove koji put pojačane i hardcore šibanjima (Lule), te melodične bas linije (Denis) i obavezne gitarske solo intervencije. Ali njihova osnovna snaga su direktni tekstovi puni nezadovoljstva, bijesa, ljutnje s ponešto socio-političkog angažmana izvikanog prljavo-slinavim i grubijaško usmjerenim vokalom frontmena Martina u čijem stavu se osjeća i namjerna količina arogantnosti koja može prouzročiti kontradiktorni efekt kod auditorija. Naime, fali mu smisao za otvorenu zajebanciju budući da sve izvikuje krajnje ozbiljno poput razjarenog govornika s katedre za frustraciju, a ruku na srce, ima nekoliko pjesama što obiluju šaljivim komentarima i karikiranim anegdotama koje bi s nekim pažljivije koncipiranim vokalizacijama mogle polučiti i daleko uzbudljivije (komičnije) konotacije poput recimo tema gdje se uranja u razočarenja s emotivno-seksualnim akcentom ("Ne trebam te") ili nastavak zafrkancije s prvog dema o gnomu iz šume ("Mali gnom - vol. II"). Stvar jeste da ove nove pjesme idu u dlaku s himnično-angažiranim lokalpatriotizmom Šanka?! koji su, zna se, daleko komunikativniji u tom pristupu dozvoljavajući temama da se razvijaju, a uostalom, brdo njih je prihvaćeno od fanova kao stanoviti psihološko-filozofski utjecaj na općeniti svjetonazor. SpokOi! se kreću baš tim putešestvijama koje im valja iskoristiti na račun obilate prisutnosti žanra koji ima pozamašan auditorij. Cilja se na njihovu svijest, a pretpostavka je da će dobar dio ukibicirati bend kao privremenu zamjenu u pauzi spomenutih favorita. A što dalje? Pa valjda samo bolje i bolje...

Naslovi: 1.Za ekipu, 2.Ponosni autsajder, 3.Nema predaje, 4.Izgubljen, 5.Igra prijestolja, 6.Ne trebam te, 7.Sam protiv svih, 8.Ulica, 9.Zagreb grad, 10.Danas, 11.Pobjednik, 12.Mali gnom - vol. II, 13.Život, 14.Uvijek tu

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/SpokOi-736838473044148/?fref=ts

Diskografija:
Demo (2015)
Izgubljen (2017) TRANSFER BLAMA - Večito drugi (d.i.y., 2017)

Često se može naći izreka kako je neki bend najbolji u svome fahu, a da nije općenito poznat, ta da za njega ljudi uopće ne znaju. Jasna stvar, nisu svi u ovom kontekstu Oi!/street punk scene upućeni što se dešava na njoj, no da odmah budemo na čisto, ovdje je riječ o jednom od najboljih izdanaka te vrste što dolazi iz Požarevca, a može se usporediti s najfinijim klasicima žanra i nadebelo se približiti etici zagrebačkog Šank?!. Još ranije smo govorili o ovome bendu (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=22824), a ovom prilikom su napravili sjajan novi materijal od 20 minuta s 8 vrlo kratkih i upečatljivih pjesama (ni jedna nije dulja od 3 minute) procesuirajući jasnu sociologiju društva s mnogim porukama koje glasno i gromko govore o stupidnosti budalaštine u kojoj cijela ex-Yu živi. Tekstovi su im najiskreniji kritički komentar devastirane i opljačkane Srbije, a s njima se komotno može složiti i ostatak velike slavenske regije. Frontmen Nikola Simonović nimalo nije neka narcisoidna i bezazlena figura, vrlo dobro zna da se bori s gomilom idiota oko sebe, još na prvom materijalu "Inkubator zvuka" (2015) je zborio o nepravdama u satiričnoj verziji, dok je ovdje još pojačao taj pomalo neprimjetni punkerski svjetonazor.



Nije više sve kod njih samo na čistoj šali, ovaj materijal se pretvara u ozbiljnu pljusku ovoga društva; brzi su i koncizni, direktni u tekstovima koji traže itekakvu duboku individualnu analizu, a ovih 8 pjesama su definitino najbolje što su do sada napravili. I usput, uz originalni opipljivi cd, poslali su mi i bedž benda s kornjačom.

Naslovi: 1.Asfalt, 2.T i ja, 3.Hladan skroz, 4.Sati, 5.Boje, 6.Ljudi, 7.Za one koji su odustali, 8.Rodi mi gomilu debila (trula Koalicija)

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/TransferBlama

Diskografija:
Inkubator zvuka (2015)
Večito drugi (2017)

horvi // 07/09/2017